STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ
Počela sam pisati u djetinjstvu. U toj izmaglici djetinje stvarnosti tražila sam neki sopstveni način da izrazim i nju i sebe i da mi postane jasnijim ono oko mene i ono u meni. Pisanje je bilo i ostalo, da pojednostavim, neka vrsta potrage za smislom. Avantura upoznavanja svijeta kroz i preko riječi koje nas mogu približiti ali i udaljiti od istine, otud i sve opasnosti ovog ‘posla’. Uzbudljivog i teškog istovremeno.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ
Pa to su više smjene različitih naboja emocija i impresija u glavi. Kada se pojave viškovi ‘padam’ u pisanje. Ono dođe kao nužnost. Pripremni period je u glavi, a ovaj tehnički dio je prost gdje god ima tastatura da se kuca ili kakva olovka i papir da se zapiše, kucam ili pišem. Nemam neki idopoklonički odnos prema olovci, pisaćoj mašini ili bilo čemu. Kompjuter koristim najviše jer je najpraktičniji.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ
U svakom književnom djelu ovo dvoje bi trebalo da čine jedinstvo a ne par u sukobu. Ideal je pomiriti formu i sadržaj. Ipak, možda sam malo pristrasnija sadržaju i to više iz neknjiževnih razloga, naime užasava me dominacija forme nad sadržajem i čini mi se da je naša svakodnevica pomalo oboljela od toga.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ
Rekla bih i jedno i drugo. To je uzajamno zavođenje.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ
Poezija je zahtjevnija, ali meni i draža. Ona teži u manjem reći više. Na prvi pogled čini se jednostavnijom i gotovo svako je napisao barem jednu pjesmu u životu. Ali upravo ta lakoća zavarava. Malo je istinskih, cjeloživotnih pjesnika.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ
Svijet je poetsko stvaranje, čak iako je poezija gotovo skliznula u zaumno. Prečesto ćete čuti kako ljudi ne vole ili ne razumiju poeziju, a to je upravo zato što čovjek sam sebe ne razumije i što je dalek svojoj biti. Poezija pjeva srž svijeta koji je potonuo u samozaborav. Ona je važna jer ona još uvijek pamti sve ono što smo zaboravili, potisnuli, odbacili… čuva beskrajne predjele nesvjesnog, tuge i radosti čovjeka od njegovog postanka na ovamo. Poezija je emotivna istorija čovječanstva i dok postoji čovjek biće prisutna, premda ne i omiljena jer ko uopšte ima snage da ponovo oživljava sve patnje i radosti ispočetka kada se može nježno ljuljuškati u samozaboravu. Međutim, čak i taj samozaborav i infantilizaciju čovjeka opet pamti upravo poezija.
Danas nije problem činjenica da ljudi ne čitaju, jer ona naprosto nije tačna. Ljudi nešto stalno čitaju, sjede za tim svjetlucavim ekranima telefona, televizora, kompjutera i pretrpani su informacijama o svemu i svačemu. Problem s tim jeste što oni čitaju i unose u sebe – sirovinu, sirovi materijal koji nema strukturu, nije kompleksnija tvorba duha. A dušu oblikuju upravo te strukture koje u sebi nose svu složenost života. Nije isto pročitati da je neki lik ubio babu i Zločin i kaznu. Ne pokreću se iste emocije i razmišljanja u nama dok čitamo novinsku vijest i roman koji je Dostojevski napisao potaknut tom viješću. Mi danas najčešće ne odmičemo od užasnih vijesti, ne dopuštajući našem užasu da traga za smislom ili svrhom svega, pa i samog užasa. Gutamo nove sadržaje koje produkuju mediji tragajući samo za novom dozom obesmišljenog užasa i uzbuđenja, jer smo otupili od njega. Potom izgubljeni i pretpani ‘mišljenjima’ bauljamo po smetljištu informacija raspravljajući vatreno po fejsbuku da li nas pršću nekim hemikalijama ili ne, trebaju li djeca primati vakcine, je li sva hrana zatrovana, o ratu da ne pričamo on nikad nije stao. Tu je i čitav niz onih gorljivih ‘pravednika’ koji bi po kratkom postupku istrijebili bolesnike, a bolesnici su svi koji nisu ‘normalni’ kao oni. Sudi se brzo, bez da u svojim riječima uhvatimo makar tračak tako očigledne bolesti koju neprekidno emaniramo. Onda ide priča o medijskom kreiranju stvarnosti. Beskrajna sluđivanja. I vraćamo se ka samom početku priče o poeziji, s kojom ovo ima itekako veze, učite da čitate i razumijete poeziju, pa će vam itekako biti jasnije kako razdvojiti laž od istine i bitne informacije od nebitnih. Pri tom je divna stvar što poetske istine ne zastarijevaju i ne morate se prečesto apdejtovati.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ
Kada govorimo o književnosti mislim da autor treba pripadati književnoj tradiciji svijeta da bi iz perspektive te ‘univerzalne’ tradicije mogao da obuhvati i unese u nju i djelić autentičnosti tradicije u kojoj je odrastao. Bez tog odmaka ka univerzalnom nema mogućnosti sagledavanja i ozbiljnijeg bavljenja ni vlastitom ni opštom tradicijom čovječanstva. To je uvijek ples koji se nažalost često postavlja kao sukob. Pojedine tradicije čine ukupnu tradiciju. Književnik je neko u idealnim uslovima doboko uronjen u obe, a istovremeno otvoren za stvarnost koja se odvija sada.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ
Ne. Na njih pomislim kad završim. A onda me još onako pod pritiskom uhvati panika Hoće li ovo biti dosadno, nerazumljivo? Onda zamolim par dobrih prijatelja i ozbiljnih čitalaca da mi kažu da li sam se u tekstu zagubila kao Alisa u zemlji čuda ili postoji ta nit vodilja koja nas odvuče u svijet čudesnog i vrati čitave otud, obogaćene za jedno novo iskustvo.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ
Pojedinačno tu i tamo ima prevoda naših pisaca na druge jezike i obratno – stranih pisaca na ovdašnje jezike, ali ukupno uzevši kod nas se premalo pažnje ukazuje i prevodiocima i prevodima kao i samim autorima. Nažalost. U nekoj smo vrsti literarnog zapećka koji se preklapa sa onim opštim zapećkom u kojem živimo. U uskim granicama preživljavanja i sitnog politikanstva koje se prelijeva po svemu, pa i po prevođenju.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ
Pozitivno. Ima dosta odličnih autorki koje književnosti daju novi zamah. Čine je sočnijom. Često su hrabrije u tekstu i prave odmak od uobičajenih ‘velikih’ tema i naracija koje su preplavile našu književnost. Htjele ne htjele, žene su subverzivni element jer je njihovo iskustvo drugačije i to se bolje vidi u književnosti nego u politici. Autorke ne pristaju na
opšteprihvaćene ratne i postratne narative i opiru se repatrijahalizaciji društva, dok su žene u politici, svjesno ili nesvjesno, mahom aktivni promoteri tih naracija. Veći procenti žena u politici neće ništa promijeniti dok žene ne dopuste sebi autentični, uslovno rečeno ‘ženski’ princip vođenja politike. U književnosti gdje je manji upliv interesa i moći može se reći da su žene sebi priskrbile mala ostrva slobode. I da ne budem pogrešno shvaćena ne radi se tu isključivo o ženama i ženskoj književnosti, nego o cijeloj jednoj generaciji mlađih stvaralaca koji ne pristaju na sunovrat unazad i repatrijahalizaciju društva. Književnosti samoj po sebi nikakvi ulari i unaprijed zadati obrasci mišljenja nisu bliski. Ona teži otvorenom i trajnom preispitivanju stvarnosti. Nisam protivnik tradicije, sve nas je iznjedrila neka ili bolje reći u množini neke tradicije ali ona bi trebala biti jedan segment iskustva na kojem gradimo sopstveni i nove živote. Tradicija ne treba biti zid pred nama u koji udaramo glavom ubjeđujući i sebe i sve oko nas da je to super. Nije super. Ne moramo lupati glavom u zid samo zato što je to neko prije nas radio. Tradicija je i da znamo da je tu neko razbio glavu i da je ne razbijemo opet.
Žene su u svom biću sačuvale i upamtile druge i drugačije tradicije i potrebno ih je prepoznati, objelodaniti i tako obogatiti ukupnost našeg iskustva sa onim dijelom koji se odnosi na naše pretkinje i koji je, i u istorijskom i u književnom smislu, ostao u sjeni i dat više kroz stereotipne slike i uloge. Naše društvo teško prihvata promjenu okolnosti, nove zahtjeve i potrebe, redefinisanje uloga i muškarca i žene ali to nije neka ‘ženska izmišljotina’, naprosto se svijet mijenja i naše uloge u njemu.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ
Književnost je sama po sebi angažovana. Pokušamo li u nju ‘instalirati’ angažovanost kao kakav izričit politički zahtjev za ovim ili onim, tada imamo pamflet a pomalo gubimo književnost i onu njenu, autentičnu rekla bih životnu angažovanost i težnju da uhvati i odašilja sliku svijeta, naravno kroz ograničenja koja svaki autor u sebi nosi.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ
Vjerujem. Teško da bi išta nastalo bez njega što ne znači da rad treba zanemariti. Mislim da je i Bog stvorio svijet u nekom neopreznom nadahnuću (inače bi se predomislio) a ovo sve ostalo je rad, rad, teški rad.
STRANE
Ko su vam uzori?
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ
Valjda, makar na nekom polusvjesnom nivou, svi oni čije sam knjige pročitala, bilo dobre ili loše. Jedni kao primjer kako treba, drugi kako ne treba. Čitanje nas oblikuje mimo našeg znanja i mi kao neki usisivač pokupimo svašta. Male su čestice originalnosti. Ili je ona zapravo samo u tom kako te sve sastojke pročitanog i življenog ‘smiksamo’. U tom mom književnom mnoštvu moram priznati da postoji nekoliko autora kojima se vraćam, najčešće je riječ o pjesnicima i pjesnikinjama, poput Pesoe, Pope, Silvije Plat, Zbignjeva Herberta, Šimborske, Eve Zonenberg, Luisa Sernude, Česlava Miloša, Staneskua, Vesne Parun i mnogih drugih.
STRANE
Šta trenutno čitate?
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ
Juliju Kristevu, Moći užasa.
