STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
PEJOVIĆ
Od djetinjstva, s dužim ili kraćim prekidima. Ne sjećam se kako je počelo.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
PEJOVIĆ
Ideja, razrada, prva ruka, druga, treća, deseta… Također, bitna je rutina: svakodnevni rad, bar sat ili dva.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
PEJOVIĆ
Zavisi od ugla posmatranja. Moja druga knjiga je, recimo, koncipirana kao kratki roman u pričama – hibrid za koji sam se odlučio zato što sam poslednjih godina vremena za pisanje imao jedino u vozu, na putu do posla i natrag. Takva „sopstvena soba“, prenatrpana ljudima, i sa radnom površinom jednakom površini sjedišta, ne uklapa se dobro u proces proizvodnje „čistog“ romana, koji zahtijeva dosta prostora za materijal – ne samo onaj koji će ući u knjigu, već i za izvore: papiriće sa zabilješkama, fotokopije, knjige. U tom konkretnom slučaju, dakle, ograničen okolnostima svakodnevice, moglo bi se reći da sam dao prednost formi. S druge strane, to sam uradio da bih što bolje uobličio sadržaj koji mi se motao po glavi. Ta diferencijacija, naravno, nije toliko bitna. Bitan je rezultat.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
PEJOVIĆ
Procesom pisanja upravlja autor(ka), kao živo biće sa slobodnom voljom i odgovornošću, i ima potpunu kontrolu nad onim što će uraditi (i, što je podjednako važno, nad onim što neće). Sumnjam da iko, sem možda proizvođača najšablonskije žanrovske književnosti, ulazi u tako komplikovan projekat kao što je knjiga sa željom da napiše nešto „na temu“. Tema je pokušaj sažimanja knjige u rečenicu, post festum (post scriptum) odgovor na pitanje „o čemu je“. Ukoliko taj odgovor daje autor, onda je temu odabrao on sam. Tim sažimanjem se, međutim, češće bave drugi ―drugi pisci, publika, političari, kritičari, marketinške agencije, istoričari književnosti– čime tema bira autora, ni krivog ni dužnog. Da li je „Stranac“ roman o otuđenju modernog čovjeka ili o posljedicama francuske kolonijalne vlasti u Alžiru? A šta li je tek „Gorski vijenac“?
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
PEJOVIĆ
Smatram da je poezija u samom korijenu dobre proze. Meni najdraži prozni pisci drže do tog odnosa, i poezija se jasno čuje u njihovim rečenicama. Na primjer:
Sedamnaest godina posle smrti i čudesnog uskrsnuća Isusa Nazarećanina, na prašnjavim putovima koji presecaju Samariju i, zatrpavani ćudljivim peskom, gube se u pustinji, pojavljuje se onaj što su ga učenici zvali Čudotvorac, Simon Čudotvorac, a neprijatelji pogrdnim imenom „borborita“. Neki su tvrdili da je došao iz selendre zvane Gita, u Samariji, neki da je iz Sirije ili iz Anadolije. Treba priznati da je i on sam doprineo toj zabuni, jer je na to bezazleno pitanje porekla odgovarao jednim širokim zamahom ruke koji je obuhvatao jednako prvo naselje kao i pola nebosklona.
Što se zahtjevnosti tiče: kad mi je bilo dvadeset godina, pisao sam gotovo isključivo poeziju; proza mi se činila teško savladivom. Dvadesetak godina kasnije, situacija je obrnuta.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
PEJOVIĆ
Čitam je redovno: od klasika do statusa na Facebooku. Trudim se i da prevedem, makar samo u glavi, sve što me ponese. Poezija je neizbježna, dok god je ljudi i jezika. Zasebno treba razmotriti pitanja koliko novca za poeziju ima u izdavaštvu (nedovoljno), koliko ima večeri poezije u odnosu na prozne manifestacije (premalo), koliko je teško za pjesnikinje i pjesnike da nađu posao kao predavači na univerzitetima (treba pitati njih).
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
PEJOVIĆ
Pisanje, ma kakvo da je, ne postoji bez čitanja; u tom smislu, tradicija je neosporno važna, jer je dobar dio naše lektire određen okolnostima u kojima smo odrasli. Dobrog pisanja, međutim, nema bez prevazilaženja naslijeđenih okvira lektire: bez istraživanja, lutanja, re- i dekonstrukcije, spaljivanja idola.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
PEJOVIĆ
Mislim kako im ne treba oduzeti previše vremena (te su stoga moje knjige kratke), kako im treba što prije, u idealnom slučaju već na prvoj strani, pokazati kakvim estetskim prostorom će se knjiga kretati. Umjetnost je prvenstveno čin komunikacije; kao takva, treba da bude direktna i poštena.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
PEJOVIĆ
Pišem na dva jezika, tako da riječ „regija“ u mom mozgu podstiče asocijacije na dva prostora: južnoslovenski i sjevernoamerički. U Americi, svega jedan odsto novih izdanja su prevodi, od čega najviše stručne literature. Srećom, postoji sjajna prevodilačka scena, veliko strukovno udruženje, te najmanje jedan odličan časopis (Asymptote: istina, međunarodni, ali na engleskom), isključivo posvećen prevedenoj literaturi. Ne baratam brojkama kad su u pitanju zemlje bivše Jugoslavije, ali kad god obiđem bolje knjižare, iznenadim se količinom prevoda. To ne znači da je stanje dobro, ali je svakako bolje nego što mi se čini da jeste dok posmatram izdaleka.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
PEJOVIĆ
Nemam baš dobar pregled izdavačkih aktivnosti na prostoru bivše Jugoslavije, niti volim da baratam odrednicama koje nisam u stanju precizno da definišem, ali dok razmišljam o ovom pitanju, kroz glavu mi prolaze imena nekoliko izvrsnih autorki mlađe generacije. Nisam siguran da bih istom brzinom mogao da izlistam imena njihovih muških kolega.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
PEJOVIĆ
Svako svjesno određivanje prema stvarnosti predstavlja angažman. Svaka književnost koja ne bježi od takvog određivanja je angažovana.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
PEJOVIĆ
Nadahnuće je veoma koristan, ali i veoma precijenjen fenomen. Za kompletiranje književnog djela mnogo su značajniji rad, strpljenje, vještina.
STRANE
Ko su vam uzori?
PEJOVIĆ
Kiš, Borges, Camus, Bolaño, Lydia Davis… praktično svako čijem se književnom umijeću divim. Osim toga, uzore za pisanje nalazim i u drugim umjetnostima, naročito muzici. Kompozicija je kompozicija je kompozicija.
STRANE
Šta trenutno čitate?
PEJOVIĆ
Kafkina pisma Mileni, Akutagawine pripovijetke, filmski scenarijo o američkoj politici s kraja osamdesetih.
