Sreća
“Sretna sam. To je sve što te treba zanimati”, rekla je. Već je bila nervozna. Gledala me strogo, htjela je da konačno odustanem. Što sam ja zapravo htjela, nagovarajući je da se otrijezni i prestane sanjariti o ljubavi, bilo je stiješnjeno u osjećaju opasnosti. Ne znam jesam li se bojala za njezino srce, ponos ili razum. Ili za nešto sasvim drugo.
Baka ima osamdeset jednu godinu. Njezino lice su oštre kosti pod tankim platnom. Ona je dva duboko utisnuta svjetlozelena oka koja izgledaju poput mladica iz kojih će se razviti sočni plodovi. Ali to je samo zabluda. Baka je ocvala. Davno je imala guste, tamne trepavice i smeđe kovrče koje su se vrpoljile i bježale iz velikih, sjajnih kopči.
Ja imam trideset godina i ravnu, tanku kosu koju bojim u plavo i šišam do brade. Onda mi se čini da je ima više i da manje nalikuje na majčinu. Baka godinama ne boji kosu, tako je odlučila jednoga jutra. Žaleći se kako bi opet trebala gubiti sate kod frizera, odjednom bijesna, rekla je: “Dosta više tog licemjerja.” Tada se posljednji put ofarbala, ali u boju svojega izrasta.
Sasvim sijeda, vitka, uspravnih leđa, sada sjedi na terasi svoje sobe u luksuznom domu za starije osobe, kamo se preselila prije nepuna tri mjeseca. Još mi je teško što je ovdje. Sramim se. Kad dođem, jedva progovorim sa zaposlenicima, ne gledam ih u oči, hodam ravno do sobe ili vrta.
Od samoga početka nisam se slagala s idejom da baka živi u domu. Nije mi bilo važno što je dom prostran i uredan, okružen mladom brezovom šumom, nema veze što se baka hrani bolje od mene i što svaki dan ima udoban prijevoz ako poželi otići na kavu u centru grada. Svaki dom ide uz riječi nemoćni, nezbrinuti. A ja sam se za svoju baku htjela brinuti – jednom, kad bude zaista nemoćna. Jer baka je još sasvim lucidna, vitalna, nema upisane dijagnoze. U njezinim uspravnim leđima vidim svu živost njezinih zrelih godina. Nije se pognula, pogrbila, ne čini se da se umorila. Ne razumijem.
“Starost nije dovoljna izlika da živiš s umirućima”, protestirala sam kad mi je rekla što želi.
“Ovo je moja odluka i ja sam je donijela”, prerezala je daljnju raspravu. “I ne zovi stare ljudi umirućima. Bolja si od toga.”
Nisam tako mislila.
Stvar je bila u tome da baku nikada nisam smatrala jednom od njih – starih. Predobro smo se poznavale, i prihvaćanje njezine starosti bilo bi prihvaćanje mogućnosti njezina odlaska. A to je za mene bilo nezamislivo. Nitko mi nikada nije umro. Nisam se nikad trebala nositi s gubicima. Jedino je majka pobjegla od oca, pa je usput ostavila i mene i brata, ali bila je itekako živa. Osim toga, čim sam postala dovoljno odrasla da shvatim njezine razloge, prestala sam joj zamjerati. Nikada nismo bile bliske, a kad je tako, lako je pustiti.
Zaplakala sam, a baka je kolutala očima, nervozno puhala i u isto me vrijeme grlila dok se nisam smirila.
“Dok odlučujem sama za sebe, znači da sam još itekako živa”, tješila me. Nije mi nudila lijepe laži o tome zašto odlazi i što će, zaboga, raditi u staračkome domu, ona, takva kakva jest. Nije joj palo na pamet da baljezga o tome koliko se veseli upoznavanju novih ljudi, vršnjaka, s kojima se inače nikada ne druži, ili kako će sada uvijek imati društvo dok ja radim ili sam na putu. Takve me laži ionako ne bi umirile.
Žilava i hrabra, kakva je bila cijeloga života, baka je spakirala svoje dugačke haljine i zaključala dotadašnji život kao vrata kroz koja je izašla. Pružila mi je svoj primjerak ključa. Odvezla sam je potom u banku da potpiše trajni nalog za starački dom sve do vlastite smrti.
“Ponekad mi pod prozor dođe srna”, kaže baka nakon duže tišine dok sjedimo na balkonu koji zove svojim. To je lijepo. Srna. Kao i ptice koje pjevaju i dolijeću po mrvice od doručka. Šuma je oko doma pitoma, ali malo dalje, tamo gdje čovjek nije udario sjekirom, gustiš je grublji i tamnozelen. Nazire se, osjećam ga iza leđa dok primičem usnama šalicu kave. Baka se smješka i miruje. Pomislim da nikada neću naučiti živjeti tako lako kao ona. Pogotovo sada, kad je daleko od mene, u tom domu. Dom – kakva očigledna laž za starce koji po cijele dane pričaju o djetinjstvu, mladosti i zavičaju. Ne razumijem kako to baki ne smeta. Kakvo ju je to ludilo obuzelo? Zar joj ne nedostaje njezin pravi život?
Sjedimo jedna preko puta druge, pijemo kavu, gledamo starce kako gmižu po vrtnim puteljcima. Pogled s balkona njezina apartmana jako se razlikuje od pogleda sa širokog balkona našega pravog doma, u stanu koji je, s bakom unutra, jednom davno bio pupak cijeloga grada.
Stan je prepisala izravno na mene, a da se ni s kim nije savjetovala, a da uopće nije obavijestila tatu ili brata o svojim namjerama. Tamo smo ionako baka i ja već godinama bile same. Osim toga, stan je oduvijek bio samo njen, ni s kim ga prije mene nije dijelila. Djed ga je kupio kao rođendanski poklon za nju, svoju prgavu ženu koja je uporno htjela živjeti u maloj zemlji na rubu Europe iz koje su ljudi, koliko znam, puno češće izlazili nego u nju ulazili. “Sviđa mi se ritam života, a i vrijeme je krasno.” Tako nešto mu je ponavljala i preskakala priču o nostalgiji, obiteljskim korijenima i nacionalnosti, što bi sigurno zvučalo kao logičniji razlog. No od nje se nikada nije očekivala logika, i cijela je obitelj tu odluku smatrala kontroverznom kao što je i baka bila. Nikada nije znala uživati u obiteljskim krstarenjima, ali je koračala na newyorškom Prideu, uzdizala pesnicu na raznim građanskim prosvjedima za prava žena i manjina, davala intervjue koji su redali šokantne naslove i dovodila u pitanje dobar ukus i diskreciju čitave obitelji. Na neki način, jedva su čekali da počne, kufer po kufer, iseljavati svoju kričavu osobnost iz obiteljske vile. Novine su čak indicirale da je potjerana.
“Zar ti ništa ne nedostaje?” usudim se upitati je. Izgleda kao da me ne čuje, zagledana je u neki par ispod balkona. Starac u finom odijelu, mlada žena koja ga drži pod ruku da sigurnije hoda. Puno je stariji od mog djeda, koji je umro lani.
Djed je u bakin stan navraćao rijetko. Puno je radio, u toj dalekoj zemlji, rukovodio je svojim firmama čak i kad su njegovi sinovi, moj otac i stric, postali dovoljno zreli da to čine umjesto njega. Baki nije smetalo što je tamo, samo ako ona ne mora biti. Da ga nije upoznala, ne bi se u toj bogatoj zemlji zadržala dulje od trajanja studijske godine. Neplanirana ljubav, brak, djeca – sve ju je zadržalo na tom tlu skoro tri desetljeća.
Kad joj je muž kupio stan, bila je svjesna da čitava obitelj smatra da se samo ispunjava hir ekscentrika, ali nije marila. Na kraju je ostala čvrsto povezana jedino sa mnom, mada se jednako trudila ponuditi ljubav mom bratu i bratiću, ali ostali su stranci. Više druga vrsta nego stranac, postao joj nekako i suprug, taj utjecajni biznismen u kojega se kao djevojka strasno zaljubila, a onda se svakodnevno odljubljivala, razočaravajuće mlako i sporo. Znam da ga je do smrti poštovala, kao što se poštuje one dobre i vrijedne. I to je sve. Na njoj nije bilo njegovih pečata – koliko god su oboje, blještavi i snažni, utjecali na ljude oko sebe, nikada nisu utjecali jedno na drugo. Bili su od drugoga materijala, drugih planova i želja. Baka je to davno prihvatila, bez drame, i nije bilo bijesa, skandala u medijima. Upravo zbog njega nije se nikada razvela. Odcijepila se nježno, a ja sam je pratila. Tako je i danas, mada sve teže držim korak.
Kad je u domu za starije i nemoćne baka upoznala tog muškarca, 55-godišnjaka koji je povremeno dolazio kao medicinski brat, šutjela je. Nije mi isprva htjela odgovoriti tko joj, osim mene, puni vazu cvijećem. Dolazila sam svaki drugi dan jer mi nije dopuštala svakodnevne posjete. Njuškala sam. Baka je bila odsutna, sva u šutnji i cvjetovima. Moj strah prelazio je u paniku. Pomislila sam čak da je u pitanju njezino mentalno zdravlje. Platila sam najglasovitijeg psihijatra u gradu da joj dođe sa mnom u posjet. Rekla sam joj da je to jedan kolega koji je sa mnom pokucao na njezina vrata sasvim slučajno.
“Taman dolazimo s poslovnog puta,” lagala sam, “bila si nam usput, a tebe se ne može samo zaobići.” Baka se nasmijala, sunce je zalazilo, tražila je da iznesem na balkon bocu vina koju smo donijeli. Na polici sam našla dvije čaše za šampanjac. Nijednu joj nisam u apartman donijela ja.
Dok smo se vozili kući, psihijatar mi je rekao da odavno nije upoznao tako staloženu i duhovitu gospođu. Očarala ga je, a na moje inzistiranje da protumači njezino povlačenje u sebe vrtio je glavom i tvrdio da u njezinu ponašanju ne vidi nikakve anomalije. Nije joj potrebna terapija. “Ali ako vi poželite doći na razgovor ili dva, uvijek ću naći slobodan termin”, dodao je. Nasmijala sam se. Zove se Tomislav, ima lijepe, ravne zube i pogled kojem je teško umaknuti. “Možda i dođem”, odgovorila sam, znajući da neću.
Otkako je baka postala čudna, počela sam izbjegavati druženja s prijateljicama, poslovna putovanja i sastanke. Nije se zbog toga ništa dogodilo, imala sam ljude koji su mogli uskočiti, a mislila sam da baka ionako neće saznati. Jer upravo je ona inzistirala da radim najmanje šest sati dnevno, iako zaista nisam morala. Moja pozicija rukovoditeljice hotelskog lanca bila je više obiteljski pečat nego stvarno radno mjesto. Naša je obitelj dobro organizirana i zbrinuta za nekoliko generacija. Među bogatijima smo u obje države koje zovemo domovinom. Zato ne razmišljam o novcu, ali ga i ne povezujem s osjećajem sreće. Koristim ga kad mi treba i zaboravim. Svjesna sam da je to privilegij i pokušavam se ponašati odgovorno, kao baka. Ne razmećem se.
Moj brat je bogatstva uvijek bio svjestan na drukčiji način. Sav smo imetak stekli nakon što je moj pradjed, djedov otac, pobjegao na drugi kontinent da bi kopao u rudniku. Ja sam tu priču čuvala u glavi kao bajku sa sretnim krajem i jasnom, vrijednom porukom, a brat je nikada nikome nije ispričao. Mislim da se čak i sramio što je pradjed radio tako prljav, fizički posao. Prijateljima je govorio samo o drugome dijelu priče: obiteljsko bogatstvo djed je počeo stvarati pametnim ulaganjem u dobrome času u pravoj zemlji. Takve je rečenice izgovarao i za ručkom, a tata ga je šutke podržavao. Baka bi ga onda pitala: “A što ćeš ti učiniti?” Brat je zurio u nju, pa u tatu, pa je kolutao očima. Održavat će. Što bi učinio kad je sve učinjeno? Obiteljsko bogatstvo, koje je pradjed počeo stvarati krampom ili djed pametnim ulaganjem, osiguralo nam je ugodan život u kojemu smo naizgled mogli birati što ćemo raditi. Samo je baka stigla odlučiti drukčije od ostatka obitelji, odlučna da nastavi put koji je započela prije nego što je upoznala djeda. Bila je povjesničarka umjetnosti, pisala je likovne prikaze i kritike čitav svoj život, otvarala muzeje i galerije, ulagala u umjetnike kojima se divila, glasno zagovarajući kritičku misao i slobodu izražavanja. Njezin stan bio je krcat umjetnina nepoznatih ljudi koje je zvala novim genijima. Djed je sve to smatrao hobijem. Tata, ujak i ostali, misleći na njezin posao i aktivizam, govorili su najčešće o glupoj i opasnoj igri.
Zavidjela sam joj na strasti. Ja nikada nisam saznala što bih bila da nisam karika u obiteljskom lancu. Voljela sam, doduše, kazalište i književnost, to sam valjda naslijedila upravo od nje. Pisala sam čak i sama neke tekstove i zamišljala kako postavljam glumce na scenu, ali nikada to nisam pokazala ni njoj. Nisam imala bakin prkos. Gledala sam u nju kao u idola, ali bila sam otvoreno svjesna svojih nedostataka. Sliku o sebi stvarala sam uglavnom u odnosu na baku i na to koliko se razlikujem od nje, a ona se trudila uvjeriti me da su sve moje razlike dobre i lijepe.
“Jesi bila vani u zadnje vrijeme?” čujem kako mi govori. Dan već odmiče, skoro će je zvati na ručak i znam da je ovo pitanje čuvala za kraj mojega posjeta. “Što igra u kazalištu?”
“Nisam bila, nemam pojma. Ne da mi se.”
“Lino, ne zatvaraj se u stan ko da su vani zvijeri”, kaže mi. “Nije dovoljno samo odlaziti na sastanke da se uvjeriš da živiš s ljudima, zaboga.”
“Živjela sam ja s tobom, ali si otišla”, zločesto je poklapam.
Gleda me sućutno, zabrinuto. Ide mi to na živce.
Brat i ja smo kao djeca svake zime dolazili k baki. Tada su se dvokrilna vrata njezina prostranog stana pod mojim dječjim rukama otvarala teže nego danas, ali uvijek ih je bilo vrijedno gurati. Iza njih baka je skupljala društvo svojih prijateljica i prijatelja, kojima je sama kuhala, točila aperitive i vino, puštala je glazbu u prostranom boravku, raspravljali su o povijesti, politici i umjetnosti, bavili se temama koje nisam razumjela, ali sam zato upijala njezino držanje, njihanje platna oko njezinih tankih gležnjeva, ton glasa i podizanje obrva. Vidjela sam kako je svi ti ljudi gledaju i slušaju, kako je, u toj dugoj haljini i s divljim kovrčama, među njima kao jablan. Sve ih nadvisuje.
Kad sam bila tamo, bakini prijatelji dovodili su sa sobom djecu, s kojom sam se igrala. Najčešće sam u gostinskoj sobi s njima režirala predstave. Uživala sam u stvaranju iluzije. Oponašajući baku, stajala sam pred drugom djecom čvrsto i sigurno, dijelila uloge i slagala scenu. Kad su predstave bile spremne, izlazili smo pred odrasle i glumili. Oni su pljeskali, a baka se glasno smijala i komentirala naš izbor teksta i odjeće kao da je riječ o nekoj profesionalnoj izvedbi. “Sviđa mi se što je tvoj karakter, Lino, u skladu s odjećom koju si izabrala”, rekla bi mi, a ja sam upravo bila odglumila konja i iz hlača mi je visio njezin dugi svileni šal. Još uvijek se tako osjećam: ona me hvali, a ja ipak znam da sam konj.
Baka je bila u centru cijeloga svijeta koji se oko nje vrtio, privučen magnetičnom inteligencijom i hrabrošću da se uvijek jasno pokaže, nikad ne važući.
Mom bratu je sve to bilo dozlaboga dosadno i jedva je čekao da odraste pa da odluči da više neće dolaziti i gubiti vrijeme na bakine kerefeke. Govorio je tako oponašajući kako njezin životni stil naziva naš otac, njezin sin. A ja – ja sam jedva čekala da završim studij i da mi otac dozvoli da radim u obiteljskoj tvrtki i vodim hotele koje je kupio u Hrvatskoj. Tako sam se, u dvadeset trećoj, konačno preselila za stalno. Nisam ni pomislila živjeti igdje drugdje osim u bakinu stanu, s njom.
Vrlo sam brzo shvatila da u bakin stan ljudi ne dolaze toliko često, da muzika uglavnom svira sasvim tiho i da nema više predstava kojima plješće vesela gomila. Svejedno sam uživala, postavši bakina sugovornica u temama koje dotad nisam razumjela. Tek sam nedavno, kad je baka otišla, shvatila da njezino sudjelovanje u našim razgovorima o povijesti, umjetnosti i politici nije nikada bilo toliko entuzijastično kao kad sam je slušala iza velikih dvokrilnih vrata. Možda joj je postalo dosadno. Nikada se nisam upitala je li sretna. Morala je biti sretna da bi bila takva žena. Ne razumijem.
Otkako bake nema, dvokrilna vrata postala su teška i kad ih otvorim, znaju zaškripati tako glasno da odzvoni vrisak zatočene životinje. Okrenem se oko sebe, ali ne vidim nikoga osim sebe same.
Bakin udvarač, takozvani Vladimir Radin, medicinski brat iz doma za starije bogataše, stisnuo mi je ruku i rekao da sam sasvim nalik na svoju baku, koliko god ona bila jedinstvena. Baka ga je zato poljubila u obraz. Iz očiju joj je pupalo ono zelenilo. Dočekali su me bez najave. Ušla sam u vrt da je potražim, a oni su sjedili na klupi, bedro do bedra.
“Sad znaš tko mi nosi cvijeće”, rekla mi je i pružila mu ruku. Spremno ju je prihvatio. Imao je prosijedu kosu, visoko čelo i sitne plave oči. Kad bi se nasmijao, oči bi mu nestale.
“Lina je sumnjala da je neka urota u pitanju. Da će me netko oteti”, rekla je baka, i ja sam pocrvenjela kao djevojčica. Uvijek mi se to događa. “Kao da se tvoju baku može oteti”, odgovorio je muškarac gledajući me. Iznenadilo me što mi se ne namjerava pravdati. Komentirao je bakin stil odijevanja, držanje i stavove. Ponašao se kao da poznaje baku barem koliko i ja, ako ne i više. Nisam govorila puno, ali na ono što jesam potvrđivao je i kimao, a ona je naočigled uživala. Između rečenica i njihovih preintimno stisnutih tijela ja sam pak dobro vidjela staračke pjege rasute po bakinoj nadlanici, drhtavu kožu koja se razvlačila duž njezina vrata. Zamislila sam kako njegove ruke skidaju dugu haljinu s njezinih ramena i kako dlanovima prekriva spljoštene grudi. Grozila sam se pomisli da se baka pred njim srami, da se pred njegovim pogledom osjeća manje snažno ili lijepo. Nemoguće da mu to dozvoljava. Stresla sam se od mržnje.
Nisam još u vlastitoj glavi razjasnila sve razloge njegove zamke, ali naravno da sam sumnjala da želi njezin novac. Zato se naslanja na njezine izblijedjele usne, obasipa je lažnim nježnostima, opija je vinom i riječima.
Čim je zamaknuo za velik ružin grm, njišući u hodu dugačke ruke lopova, prosula sam pred baku tisuće svojih užasnutih, zabrinutih riječi. Nisam pokušavala sakriti nijednu pomisao, grč je popuštao što sam više govorila. Pustila me da se ispraznim tamo na toj klupi, saslušala me, a onda je ustala i prvi put izrekla ono o sreći. “Sretna sam. Sretna sam od ove ljubavi, razumiješ? Što mi se bolje može dogoditi, Lino?” Nisam razumjela. Uvjeravala sam je da je stravično naivna, da će je on samo iskoristiti, da taj tip laže da je zaljubljen.
“Pa zna li on koliko imaš godina?”
Uvrijedila sam je. Odgovorila je oštrije.
“Ljubav nije udica za žene u mojim godinama. Ona je čudo u svim godinama. Ali jasno mi je da ti to ne razumiješ. Zato te molim, po tko zna koji put, da izađeš van, da potražiš ljude, da se pustiš. Kog vraga stalno visiš uz mene? Živi, Lino”, gotovo da je vikala. A onda je zastala pa tiho dodala: “Ili zovi onog svog psihijatra.”
Smrznula sam se. Nisam mogla vjerovati da i sada, kad je u tolikoj opasnosti, okreće priču na mene. Shvatila je da je Tomislav psihijatar, naravno. Ali misli da sam ja ta kojoj treba pomoć. Koliko daleko ide iluzija? Bijesno sam odmarširala. Poželjela sam usput šutnuti jedan od onih okruglo ošišanih grmova, letio bi u zrak kao da je glava jebenog Vladimira Radina. Ali ne smijem raditi skandale u javnosti.
Gurnula sam dvokrilna vrata stana. Tišina. Sunce bezglasno rasteže bijele trake po parketu, vidim čestice prašine kako plešu u razini mojih očiju. Svima i svemu bolje je nego meni, sve ima svoju harmoniju, osim mene. Iz obijesti, upalila sam glazbu i ulila vino u čašu. Sve je ionako privid. U ormaru u bakinoj sobi ostale su još neke haljine, a jedne sam se posebno dobro sjećala. Navukla sam je preko glave i bokova, bila je moj broj, tek malo predugačka. Onda sam otvorila oba krila velikih vrata. Zaglavljena, izgledala su kao usta. “Izvolite, uđite”, rekla sam oponašajući baku koja prima goste. Zamišljala sam ih kako koračaju unutra, lepršavi i čisti. Svakome sam ponudila čašu, izvadila sam masline i sir. “Danas nisam stigla kuhati, zanio me novi roman skandinavskoga genija.” Čavrljalo se i nazdravljalo. Dvojica mladića puše kraj prozora i glasno se smiju. Jedna djevojka dugih nogu plesucka dok promatra slike na zidu iznad narančastih fotelja. Ja sam s dugokosim slikarom upravo načela temu samoodrživosti, ali i stagnaciji narodnih kazališta, strastveno sam navodila argumente. On je citirao neke teoretičare i nalijevao mi treću čašu vina. Gorim pod kožom. Sjajnom kopčom uhvatila sam kosu nisko na vratu, ali smeđe kovrče uvijek ispadaju. Tek sad primjećujem: djevojka koja je došla sa slikarom stoji uz kuhinjski zid, odmjerava me suviše uplašeno, ne snalazi se. Žao mi je njezine slabosti, pa joj priđem i kažem: “Oprostite, bezobrazno je tako oteti partnera. Ha-ha… Ionako samo trošimo riječi; kao da ima smisla pričati bez djelovanja… Nego, recite, čime se vi bavite?” Upravo je zaustila, kad su dvokrilna vrata zaurlala uzbunu: jedno se krilo otkačilo i bučno vratilo na svoje mjesto. Kao da sam se trgnula iz sna, vidjela sam pred sobom praznu sobu i otvorenu bocu vina. I bila bih se zaklela, zaista, da sam iza obojenoga stakla vidjela razrogačene oči djevojčice.
Prenuo me mobitel. Nepoznat broj.
“Lina?” čula sam glas.
“Da?”
“Tomislav je.”
“O, dobar vam dan, doktore”, odgovorila sam pretjerano veselo. Pa što: sve je sa mnom u redu. Čak i da me vidio, maštu ne može zvati ludilom.
“Ma nemoj me zvati doktore, rekli smo: samo imena, i bez persiranja.”
“Može, Tomislave.”
Tomislav me zove već drugi put, mada sam ja rekla da ću se javiti, a to nisam učinila. Prvi put se smotao, kazao je da provjerava je li sve u redu s bakom i to. Tek je na kraju razgovora kao usput profrfljao da želi izaći sa mnom.
“Ma sve je u najboljem redu, nema potrebe da se vidimo! Zaista nemam vremena, oprosti… ali drugi put sigurno!” rekla sam mu tada.
Ako me sada upita jesam li u redu, mogla bih mu odgovoriti: taman plešem s izmišljenim gostom, ima nas puno, svratite! To bi bilo zanimljivo. No on čuje i puno teže umišljaje.
“Imaš li vremena za piće? Ili večeru? Ovo je drugi put da zovem, a rekla si…” smijuljio se. Ima šarma, ne odustaje. Ne znam što ga privlači k meni. Stojim nasred boravka u bakinoj haljini koja se vuče po podu, pripita. Jedno krilo dvokrilnih vrata još je otvoreno i, gledajući ga, pomislim da zaista trebam izaći. Na neke se stvari čovjek mora i prisiliti. I ljubav je nešto takvo. Barem pokušaj ljubavi to jest.
Nikada me nije previše zanimala. Ljubav. Ne u emocionalnom smislu. Nisam bila takva djevojčica, djevojka. Što se tiče tijela, tu sam bila puno otvorenija. Svoje tijelo ispitivala sam još otkako sam osjetila prve grčeve puberteta. Svršavala sam pod vlastitim prstima nebrojeno puta. S muškarcem mi je to uspjelo dvaput ili triput. Nisam osjećala potrebu da ih zadivim, kao moje prijateljice, a glupava uvaljivanja, porukice i pogledi ostavljali su me nervoznom ili hladnom. Osim toga, uvijek sam sumnjala na laži. “Ma ti samo još nisi srela onoga koji će ti zatresti tlo pod nogama”, nagoviještala mi je baka. Ne znam zašto bih željela potrese. Nisam razumjela. Svako malo zapitkivala me jesam li upoznala kakvog frajera. Smiješna riječ, stara i arogantna. I moje prijateljice stalno su pričale o muškarcima. Ja sam sudjelovala u razgovorima poslušno, ali potpuno bez strasti. Prihvaćala sam pozive na kave i cuge jer se treba, ali bilo mi je dosadno. Jednako sam tako prihvatila poziv psihijatra Tomislava. Idemo na večeru. Potrudit ću se, eto. Odškrinula sam vrata.
Mrtva gola prepelica pretenciozno se raširila na tanjuru. On se naginje prema meni dok mi govori da sam lijepa. Znam da sam obična, ali moja je šminka skupa i profesionalno nanesena.
Priča o svojoj struci i putovanjima. Prešućujem da sam sve to vidjela, ali me bez daha ostavila samo pustinja. Usput pozdravlja poznanike u prolazu. Simpatičan je. To mi se gadi.
Gleda me značajno, u oči i grudi. Ja ne znam kamo da gledam. Ostajem u zahodu što dulje mogu.
Ja sam invalid. Očigledno, nedostaje mi srce. Tamo je, navodno, ono što se od mene očekuje.
Danima sam poslije te večere sjedila i plakala, sažalijevajući sebe i svoje praznine. I stalno sam mislila na baku, na njezinu prokletu zaljubljenost koju naziva srećom. Možda zaista nema laži i prevara. Možda sam ja čovjek bez noge koji sumnja u uspjehe nogometaša samo da sakrije svoju zavist. Možda sam kriva i gnjila. Jer je sretnija tamo, s njim, nego što je bila ovdje, sa mnom. Ako je uopće bila. Sjećam se kako smo pričali: ljudi misle da su bogati sretniji, a onda kao papige ponavljaju da i mi plačemo. Koliko je puta baka plakala iza zatvorenih vrata? Što mi je sve prešućivala? Bičujem se prezirom pa ustajem kao kakva pokajnica. Bit ću bolja. Samo da ne očekuje da ga zavolim.
Danas ću je posjetiti, reći ću joj da je sve u redu, da konačno razumijem. Bit ću mila, neću više sumnjati. Ipak, dok sjedim u praznom dnevnom boravku, ne odolijevam i ponovo guglam. Ime Vladimira Radina već sam provjeravala bezbroj puta, ali nije davalo značajnih rezultata. Možda sam zaista pretjerala u strahovima, možda je sve što se događa uobičajeno: staračke ljubavi, posljednji udah utopljenika. A onda sam se sjetila da pretražim temu po ključnim riječima. Upisala sam: ljubav u poznim godinama. Ljubav u staračkom domu. Htjela sam znati više o tome, uvjeriti se još jednom da zaista nije ništa opasno. Ništa, prazne floskule. A onda, na stranici koja je prenosila novinski članak iz nekog magazina za treću dob, odjednom je izronilo lice Vladimira Radina. Zapiljila sam se u ekran. Srce mi je divljalo. Dakle, ipak ga imam. Izgleda baš kao Vladimir, mada je ime drugo. Ispod slike piše: Pronašao pravu ljubav u staračkom domu. Sumanuto letim kroz tekst. Zaljubljenom udovcu bogata gospođa prepisala je veliki dio svoje imovine nakon što su ju je izvukao iz staračkoga doma da žive zajedno dok god mogu. Gledam fotografiju, jedva dišem. To je bez sumnje on: sitne oči, visoko čelo, duge ruke. Na sitnijoj slici milo gleda vitku gospođu u osamdesetima, ona sva cvate, ali to nije moja baka. Članak je otprije nekoliko godina. A u okviru ispod, masno otisnute, bile su riječi starice, stanovite gospođe Paar: Konačno sam sretna.
