Znate li da vrane plaču? Ko je vidio vrane u kući? Šta će vrane u kući? Došla, ostala, otišla, vratila se, ostala. Ne ide. Jeste li znali da vrane ne idu? Ne znam idu li sve vrane ustvari, ali ova nije išla. Jednostavno je bila tu. Crna, pogrbljena, izbuljenih očiju. Gleda. Okreće glavu, naginje u stranu i gleda. Sve mislim gleda u prazno, a ono prati mene. Jel’ gleda u mene il’ u prazno? Šta li misli? Šta mislite o čemu vrane misle?
*
„Pa sad, iskreno ne bih znao, nikada nisam razmišljao o tome. A brak?“
„Sumnjam da vrane razmišljaju o braku.“
„Mislio sam na Vaš– Aha, šala…“
Mladi muškarac se kurtoazno nasmija. Promatrao je sugovornicu pokušavajući iščitati njeno ponašanje, ali nije znao protumačiti znakove. Ova mlada žena je opušteno sjedila u fotelji i gledala ga pravo u oči. Govorila je mirno, ponegdje šaljivo, obavezno dostojanstveno.
„Brak. Zanimljiva ustanova. Potrebna, rekla bih“, odgovori na njegovo pitanje.
„Mislim, kako biste opisali Vaš brak konkretno? Samo potrebna ustanova?“
„Samo – ne. Ustanova – da. Kakva – kako koja. Moja zaista funkcionalna. Nemam primjedbi.“
„Nemate, tako-reći, problema u braku?“
„Nikakvih. Osim ponekih. Ponekad Amar kaže da sam preosjetljiva. Ali naučio je da to bude samo ponekad.“ Nakrivi glavu i nasmiješi se. „Doktore, brak mi je fantastičan. Muž me pazi, mazi, voli, poštuje, ja volim njega, razumijemo se u većini stvari i proizveli smo fenomenalno malo stvorenje.“
„A zašto smatra da ste preosjetljivi, ako smijem pitati?“
„Pa ne razumije“, uze koji momenat da sroči definiciju, počevši objašnjavati rukama prije nego riječima, „zašto me zanima što me zanima i kad ne želim da me zanima; što jednostavno ne prestanem misliti o tome. Kako se ne mogu isključiti? To me pita. Kaže, samo ne razmišljaj“. Završila je objašnjenje u koje je investirala svu svoju koncentraciju, te opusti ruke u krilu. Nastavila je tražiti odgovore, pretraživala databaze u dostupnoj svijesti, kada je doktor prekide:
„Smatrate li sebe preosjetljivom?“
„Nema tu ništa pre-osjetljivo“, odgovori brzo i mirno. „Šta znači pre-osjetljivo? I zašto je osjetljivo tako negativan pojam? K’o da ću odjednom odvalit’ plakati ili doživjeti nervni slom“, reče, opet tražeći odgovore na pitanja koja je sama postavila.
„Jeste li se ikada našli u situaciji kada niste mogli kontrolisati emocije?“
„Nikada. Osim možda kada sam dijete bila. Ljudi kao ja ih nauče kontrolisati“, odgovori činjenično.
„Ljudi kao Vi?“, doktor upita, te se pomjeri u svojoj fotelji u potrazi za boljim položajem.
„Preosjetljivi.“ Namignu mu ona smiješeći se.
Nasmija se i on – red je bio – pa pođe u dalju potragu korijena (u množini) njene nesanice i dubokih podočnjaka na nježnom licu. „Zašto Vaš suprug tako misli, znate li?“
„Citiram: Zamaraš se glupostima. Dokrajčit će te. Kraj citata.“
„Da li mislite da tu ima istine?“
„Razumijem ga. Ne razumijem da on mene ne razumije. A ne razumijem zato što ne razumijem da on ne vidi što ja vidim. Ne osjeti. Što je jednoj osobi glupost, drugoj život znači. Ali pokušava…“ Okrenula je glavu lijevo ka zidu sačinjenom od prozora u trenutku kada je um odlučio – kao da je zasebno stvorenje, odvojeno od njenog bića – prelistati album svega što se ikada desilo, pohranjenog u njenom hipokampusu. „Lijepa Vam je ordinacija. Svijetla. Visoko je. Kad sam već morala doći u grad, lijepo je gladati nebo, ne asfalt“, reče tiho.
„Hvala.“ Doktor zastade, prebaci se na drugu stranu zadnjice, pa potraži neki logičan nastavak razgovora. „Mene je Vaša rodica preporučila, jel’ tako?“ Ona kimnu sa blagim osmijehom. „Ne poznajem je lično, ali znam da radi u firmi mojih star– roditelja, pa Vam je vjerovatno rekla da su me oni pogurali da ovo otvorim. Ovaj sprat je njihov poklon za završetak specijalizacije. Ja sam izabrao da je ovako visoko, pa eto, i Vi možete gledati nebo.“ Nasmija se iz trbuha, nevino, jednostavno. „Sad prijatelji pošalju svoje prijatelje, pa tako imam i svoje pac-“, zastade.
Ona se glasno nasmija. „Vi ste doktor, ja sam pacijent. Činjenica. Nema boljeg nego nazvati sve svojim imenom.“
„Da, kako rekoste…“, prebaci noge na drugu stranu, kao da mu smetaju.
„Lijepa je ordinacija. Jedino“, Lea se zagleda u desnu stranu. „Ono cvijeće…“
„A, da.“ Sjeti se i on postojanja takvog nečega u ordinaciji. „Volite cvijeće?“
„Obožavam. Pogotovo ono u saksiji ili u vrtu. Vi ih zalijevate, oni rastu, reaguju, razvijaju se.“ Lea je idalje gledala u veliku vazu napunjenu spužvom u koju su bile nabodene grane zeleno-ljubičaste plastike i platna. Namršti se. „Ovo ne raste, ne razvija se, ne reaguje. I svaka latica je ista kao ona pored nje. Sve isto i sve umjetno. Uniformisano.“
Doktor sad prebaci težište nazad sa lijeve na desnu stranu zadnjice, pa se nasmija sa kojom sekundom zakašnjenja. „Kad bih ja imao vremena brinuti o biljkama? Nego da se vratimo na ono što ste govorili“, prešalta temu na nešto poznatije. „Moguće je da Vaš suprug nije u stanju prepoznati emociju koju nije sam iskusio.“
„Nisam ni ja iskusila Vašu nervozu, pa je opet razumijem.“
„Ali ste iskusili nervozu generalno.“ Zadovoljno pokaza olovkom u njenom smjeru, te se nasmija.
„Tačno.“
„Oprostite, a zašto mislite da sam ja nervozan? Sada ili inače?“
„Sada. Ne inače.“
„Zašto tako mislite?“
„Osjeti se. Nervoza se osjeti.“
„Ne, ne, vjerujte mi…“, promumlja prateći pogledom bilješke na papiru, ali ne čitajući ništa određeno. Popustila je topolota u njegovim obrazima. „Kako sada spavate?“
„Volim da spavam, ali ne spavam koliko volim da spavam. Spavam kada uspijem zaspati.“
„Pijete li tablete?“
„Ne. Samo sačekam da mi se mozak izmori. Nekad oko zore uglavnom, kad postane svjetlije i počnu zvukovi. Noć nema zvukova. Tad se sve zamaskirano hinjski privuče iz nekog dijela mozga u kojem se kiselilo čekajući noć da nadođe kroz neurone. Tad kontam o tim glupostima, kako ih zovu.“
„A šta Vaš suprug, naprimjer, smatra glupošću?“
„Vrane.“
„Vrane?“
„Vrane, naprimjer.“
„Kakve vrane?“
„One što letaju po kući. Tačnije jedna vrana je letala po kući. Ali i sve ostale vrane ovog svijeta. I golubove i pse i mačke i slonove i lemure i mravojede – pogotovo mravojede – i mrave i razne druge hodajuće, gmižuće, plivajuće, leteće živuljke. Pogotovo one po kući.“
„Da.“ Pogleda u svoje bilješke. „A šta Vi mislite o vranama?“ Prebaci nogu preko noge.
„U kući? Šta će vrane u kući? Gdje da lete? Ali konačan odgovor na Vaše pitanje – ne, zaista nemam problema u braku.“
On se trznu i pogleda je zbunjen. „Odgovorili ste mi već…“
„Znam da jesam. Ali Vam je ugodnije pričati o, ‘ajmo reći, standardnim temama.“
„Ja bih da mi Vi kažete sve što želite“, reče da ubijedi sebe. „Vjerujem da ćemo tako naći razlog vaše insomnije.“
„Razlog, kažete?“ Ona nasloni bradu na dlan i nasmiješi se ponovno. „Svakako. Kao što rekoh, pitajte šta god Vas interesuje.“
„Pa kad smo već na temi braka, imam još jedno pitanje. Seks-“
„Ne bih, hvala“, prekinu ga.
„Mislim na seks u Vašem braku.“
„Znam, doktore…“ Zatvori oči i šaljivo kimnu glavom koji put.
„Rijetko se nasmijete, ono baš glasno, rekao bih.“
„Daleko od toga. Sa sigurnošću Vam mogu reći da se jako često smijem. Pogotovo svojim šalama. Smatram se prosto presmiješnom – dašak zabave u svakoj prilici. Znat ćete šta je osmijeh kad mi prebrojite sve zube u glavi. Znate li da vrana nema zube? Mislim, jasno, ptice nemaju zube, ali čudo jedno kad kljucaju iz ruke…“
„Nadam se da ću se imati priliku lično vidjeti Vaš osmijeh.“
Lea ga pogleda, nakrivi glavu i iskrivi sve i jednu crtu na faci. „Kliše, doktore – grijeh koji umjetnici ne opraštaju.“
„Izvinjavam se na tome.“ Iskreno se nasmija.
Ona mu se zagleda u lice, pogleda i u noge koje su sad odmarale ispružene, i nasmiješi se.
„A Vaša karijera, da li ste zadovoljni?“
„Koja karijera?“
„Koliko ih imate?“ Pogleda je, zbunjen.
„Nula komada i jednako toliko u razvoju.“
„Šta ste studirali? Šta Vam je struka?“
„Komparativna književnost. Spisateljica.“
„Lijepo. A šta radite? Mislim, šta Vam je posao?“
Ona diže obrvu, te ponovi: „Spisateljica. Pišem.“
„Volite čitati?“
„Hah! Doktore, to je prvo pitanje koje ljudi postave piscima i/ili studentima književnosti kad prosto ne znaju šta bi drugo rekli. I prije nego pomislite, nisam pasivno-agresivna. Ni pasivna, ni agresivna. Nasilje je oznaka primitivnog“, reče, namignu, pa ponovno pogleda kroz prozor u prljavo-bijelo nebo. „Mislila sam da su vrane agresivne. Gledala sam jednom kako brane svoje mlado. Bila sam mala, izvela cuku vani, čula pticu kako plače. Htjedoh je podići, ali mi odrasle vrane nisu dale prići. Gaga se uplašila; išle su joj pravo na oči.“
„Gaga?“
Nasmiješi joj se cijelo lice. „Moj pas. Gaga, od draga.“
„I ja sam čuo da su vrane agresivne. Ali otkud Vam ideja da ja mislim da ste pasivno-agresivni?“
„Do nekih zaključaka je jednostavno doći prostim opažanjem. A i osjeti se.“
„A do drugih?“
„Istraživanjem, razmišljanjem i preispitivanjem. Do trećih – nikako“, reče mirno. „Aha!“ Naglo se trznu i uspravi u fotelji. „Vranče je bilo povrijeđeno! Sad se sjećam. Nije mogla letjeti, kao ona vrančuga u mojoj dnevnoj sobi… Vraneći izmet na antičkom satu – brilijantna izjava.“ Zakikota se ovom zadnjem i ponovno se udobno nasloni.
„Šta bi sa malom vranom?“
„Umrla je“, odgovori pa spusti pogled na svoje dlanove u krilu. „Velike vrane su oblijetale cijelu noć oko malog tijela. Malo-malo pa mama i ja izađemo da vidimo šta se dešava, a vrane nas otjeraju. Gakču i gledaju. Prate. Jednostavno bivaju tu.“
„Makar se nije patilo.“
„Jako se patila. Zakopale smo je sljedeći dan. Vrane su gaktale, ali nam nisu prilazile.“
„Zašto ste je zakopavale?“, iščudi se doktor.
„Da ignorišemo? Da ne vidimo? Ako ne pogledamo, gdje je poštovanje; prepoznati je, priznati kao zasebno biće koje je nekada postojalo, koje je nekada letjelo ovim nebom“, objasni ubijeđena u jasnoću svog razmišljanja naglas.
Doktor obrisa dlanove o koljena. „Da li možda ima nešto konkretno što mislite da Vam smeta sad? Neki problem?“
„Naravno.“
„Želite li pričati o tome?“
„Pa, bojler mi je pokvaren. I ne mogu zaraditi banke od pisanja. Komšije su đubrad. Tako te sitne stvari, ništa senzacionalno.“
„Maločas ste spomenuli svoju majku. Kakav Vam je odnos s njom?“
„Ako ćemo analizirati cijelo porodično stablo, trebat će nam duže od sat vremena. Samo za tetke mi treba sedmica.“ Zakikota se. „Ali s mamom je odnos genijalan.“
„Da li ona, Vaša majka…“
„Ljiljana.“
„Da li gospođa Ljiljana razumije što Vaš suprug, recimo, ne razumije?“
„Uvijek. Na nju sam. Moja kćer je na nas obje. Bila je nedavno kod nas. Imala je bronhitis, pa joj je svjež planinski vazduh godio. Igrala se s Lanom i vranom. Pričala im o drugim životinjama. Jednostavno je bila spokojna tu s nama.“
„Živi u gradu?“
„A, ne. Davno se preselila u selo odakle je njena majka. Druži se sa svoje četiri bliske kone, dvije krave, tri ovce i stotinjak mačaka i pasa“, reče opušteno i zadovoljno.
„Nekoliko puta ste spomenuli tu vranu. Je li Vam ona bitna? Neki možda dublji razlog?“
„Ha! Doktore, nekad su snovi samo snovi, mati samo mati, vertikalni kip sa kuglama na dnu počesto nema veze sa falusom, a nekada je vrana samo vrana.“
„Ne mislite da projiciramo djeliće sebe na ono što nas okružuje?“
„Svakako. Ljudi su subjektivni, nema šta. Ali ova vrana je zaista u svom punom, individualnom životnom svojstvu zaista vrana.“
„Otkud Vam vrana u kući?“
„Tačno!“ Ponovno se uspravi u fotelji, pogleda mu pravo u oči i poče uzbuđeno pričati, koristeći gestikulaciju do maksimuma. „Otkud ikome vrana u kući? Šta će vrana u kući?“
„Pa… Otkud Vam?“ Doktor ostade zbunjen. Nije bio siguran da li su njemu upućena ta pitanja.
„Došla je. Zadesila se tu. Lupila je u prozor moje kuće. Drito u prozor dnevnog boravka. Ostala ležati dole u travi, a ja gledam, ne znam je li mrtva.“ Lea zasta, nasloni se u fotelji, pogleda u dlanove, te reče tiho. „Djelovala je k’o mlada vrana, ali šta ja znam šta je mlada vrana…“
„Pa šta ste uradili?“
„Uzela sam je u dlanove i unijela unutra. Glava joj je visila preko prstiju, pa sam naštimala kažiprst da je poduprem.“ Kako je opisivala, tako je pomijerala prste. „U tom se ona probudi, ugleda me, poče gaktati i samo iskoči iz ruku. Pade na pod, poče bježati, ali je vukla jednu nogu. Krvavu. Bježi, gakče, vuče se, gleda, okreće glavu, krivi je i gleda, udara o namještaj, odbije se od jedan zid i udari u drugi, ostavi crvene fleke, i gakče i bježi i vjerovatno se pita zašto biva tu.“
„Uplašila se.“
„Nesnošljiv strah!“ Lea čvrsto spoji ruke u krilu. Pogleda kroz prozor. Nebo je makar u tom trenutku bilo mirno, jednobojno i nekomplikovano. Ali to je gradsko nebo. Ne treba ga dugo gledati. „I onda shvatim da je kćerka ušla u sobu“, nastavi ona, mršteći se.
„Koliko joj je godina?“
„Četiri. Pet za mjesec dana.“
„Mora da se uplašila.“
„Plakala je. Vrištala. Vrana gakče, cvili, udara o zidove, Lana plače, vrišti, udara ručicama o svoja mala prsa. Pogleda u vranu, vrišti, pogleda u mene, pa vrisne jače. Uhvati se za prsa i jedva diše. Ja ne znam jesam li udahnula i trebam li izdahnuti. Bilo bi dobro izdahnuti kad su tako puna pluća. Vrana se umorila i stala u čošak sobe, stisla se u sami ugao; krivi glavu, gleda, prati; prsa joj se brzo dižu i spuštaju. Stisla se uza zid, kao da može prodrijeti u njega. Lana je stavila ruke oko sebe i plakala.“
„Jeste dobro?“ Nage se prema njoj. „Donijet ću Vam vode.“ Ustade i ode do frižidera.
„Izvinjavam se.“ Lea udahnu duboko i otpi hladne, flaširane vode. „Uredu je sad“, reče blago. Osmijehnu se, spusti drhtavu ruku, koju je nesvjesno bila digla na prsa, nazad u krilo, među tanke butine, i pogleda u nebo očekujući nekomplikovani mir. Vani je bilo hladnjikavo za rano proljeće i neboderi su ispuštali gust dim iz svojih dimnjaka. Tu nebo posta tamno-sivo i ne više nekomlikovano. Lea skrenu pogled.
„Vjerovatno joj je bilo žao vrane, što je bila povrijeđena“, reče doktor, nekako molećivo. Iskreno. Na momenat je razumio. Na svega milisekund je istinski osjetio i u toj milisekundi nije postojao. Nepostojanje je strašno stanje. Negira kožu, meso, kost. Ostavlja misao da se grči i uvlači sama u sebe. On otpi flaširane vode.
„Strah i bol. Bolilo ju je“, odgovori mu ona tananim glasom.
„Kako ste je uspjeli smiriti?“
„Smirila se kad sam joj počela pričati“, nastavi Lea, sada odmjerenim tonom. „Sjedile smo tako, vrana u uglu, gleda nas dvije, mi nasred sobe, gledamo nju. Lana je ja, ali srećom Lana nije ja. Ona ne trpi. Ona vari. Ona provari. Zagrlila me. Ja je ninam u krilu. Od nje ja mirna, od mene ona. I vrana mirna. Naš dah uprati njeno disanje. Slušala je.“ Pogleda u doktora pa nastavi kontrolisanim tonom. „Uglavnom, da skratim priču, uspjela sam je uhvatiti, bila je preumorna da se svađa samnom. Svejedno me je ugrizla.“
Doktor prebaci lijevu nogu preko desne, te nazgrapno reče: „Uh, mora da je bolilo.“
„Hmm… Bol… Odnijela sam je veterinaru. Jedva sam našla nekoga ko iole liječi ptice. Lik veli da liječi kokoške. Ali sreća vranina, samo joj je noga bila povrijeđena, nije imala unutarnje krvarenje“, objasni s nešto više energije.
„Slikali ste je?“
„Da, imamo jako puno slika. Lana ih pokazuje prijateljima.“
„Mislim, rentgen…“
„Šala, doktore. Još se niste opustili.“
„A ne, ne“, proizvede zvuk koji je imitirao smijeh i obrisa dlanove o butine. „Opušten sam ja. Ali bitno je da ste vi opušteni“, reče ženi ležerno, iako kulturno, zavaljenoj u fotelji.
Ona mu se iskezi i pogledom pokaza na ruke. Dlanovi su mu bili plavi od kombinacije znoja i boje koje su puštale njegove farmerke. „Uh, izvinjavam se!“ On se uzvrti u fotelji, pa ustade i dohvati mokre maramice iz ladice.
Dok je doktor brisao plavetnilo sa ruku, Lea nastavi: „Ako uzmemo u obzir da se magnetna čeka po po’ godine i duže, i to preko štele, a na rentgen se naručite pa čekate makar izdisali, ko će meni slikati pticu sve da mi je babo doktor svih nauka?“
„Na veterini?“
„Ne znaju liječiti ptice, vele. Ni privatnici. Makar su pošteno rekli da ne rade s pticama. Opet, otkud mi pare za skupe preglede? Posudila bih doduše… Našlo bi se nekako… Uvijek se nađe…“ Opet se izgubi u debati sa sobom.
„I to što kažete“, reče doktor sjedajući nazad u fotelju. „Pa kako ste znali da je samo noga upitanju?“
„Doktor za piliće je rekao da ako bude živnula za dva-tri dana, bit će dobro. A nije bilo ni osjećaja smrti.“
„Kako mislite?“
„Smrt se osjeća. Ima ustajao miris koji osjećate želucem. Kao da ga jedete“, objasni gladeći stomak. „Uglavnom, od tad mi je vrana letala po kući. Prznila. Nemate pojma kako ptice przne. Stoji, biva tu, ne ide. Uvijek je tu. Naši psi nisu zainteresovani pretjerano za ptice, ali mace jesu, pa je i tu bilo zanimljivih scena. Amar mi je rekao da je prestanem hraniti, možda ode sa svojima. Nije uspjelo. Doduše, nisam je hranila jedan dana. Taj dan, on ju je hranio.“ Nježno se osmijehnu. „Jednom sam mislila da je otišla. Jesen je bila. Sve sam hodala oko kuće. Ali se vratila nakon sedmicu. Hodala zamnom, letala oko mene i Lane; kad legnem odmoriti, kad gledam film naprimjer, sjedne mi iza vrata i zagnjuri kljun u kosu. Jednom je Amar ružio Lanu, a vrana je gaktala na njega. Hahah!“
„Lana je voljela vranu?“
„Ah, da“, odgovori živahno. „Ona jako voli životinje. Preselili smo se na planinu upravo zato što svi volimo prirodu. Mirnije je. Dalje.“
„Od čega?“
„Od svega što čujete i vidite. Mislim, makar većine. Nešto ima i tamo, ali manje, kao da živite u dimenziji odvojenoj od onoga što nazivaju civilizacijom; tu samo eho dolazi do vas“, objasni ne pretjerano koherentno.
„Na šta mislite?“
Lea je promatrala njegovo zbunjeno lice, potom uzdahnu duboko kao da je donijela odluku koju je dugo odlagala, pa reče: „Zadnji put kad sam ovdje bila, ostao je TV uključen dok je Amar izletio do prodavnice. Vijesti počele. Ja utišala zvuk, gdje ću slušati, odzvanja u glavi, na repeticiji, repeticija eho efekta; pojačala sam muziku, obožavam muziku, ali mi ne da đavo mira, nikad, pa pogledam u ekran, moram znati. Znam da je nešto, moram vidjeti šta, kome; da ih vidim ko su, odakle su, šta su, da ih prepoznam i priznam kao individualna bića, a ono gori zgrada, ruši se zid. Žena trči iz vatre. Bolnica bombardovana, doktore.“ Zastade, proguta pljuvačku, spoji dlanove među butinama i nastavi. „Ne vidim ženu dobro, takav snimak, loš, al’ vidim da posrće. Ne vidim joj oči, al’ vidim da je strah. A ono bebu nosi u rukama, ne vidim ni dijete, a znam da plače. I onda gleda u jednu stranu, pa u drugu stranu, a dijete plače, i oni bježe. Ne zna ona gdje će, ne znam ni ja gdje će. A gdje će?“ Pogleda u doktora kao da od njega traži odgovor.
On spusti pogled, te se ponovno naštima u fotelji.
„Htjeli ste da Vam kažem.“ Nasmiješi mu se žena čiji osmijeh je postojao samo na ustima. Oči su joj se hronično caklile. Budne. Gledaju. Ne žele vidjeti, a moraju, jer ako neće one, hoće li ijedne?
„Svakako, tome sam se nadao“, reče i pročisti grlo. „Kako izbjegavate vijesti?“
„Teško. Amar zna kad da okrene kanal ili utiša zvuk zavisno od vrste vijesti i vrste dokumentaraca o životinjama. Zna koje scene u filmovima da preskoči. Na internetu sam se davno istrenirala da čitam samo prve dvije riječi naslova članaka kako bih znala jel’ sigurno. Slike ne gledam.“
„Razumijem. A recite mi, kakvo je dijete Lana?“
„Previše slično meni.“
„Aha“, nasmija se i zavali se u fotelju. „Ima Vašu kosu? Oči?“
„Svjetlu, ravnu kosu. Zelene oči.“
„Ali vi ste crnokosi.“ Uspravi se blago.
„Jako voli prirodu. I mirna je, nekakvo spokojno dijete. Sjedi u travi i sluša. Osluškuje. Možda je bolje da se vratimo u grad“, reče više samoj sebi nego njemu.
„Ne sviđa Vam se na planini?“
Kad god bi se Lea začudila, blago bi napućila usne i raširila ionako velike oči – izgledala je kao dijete kada vidi nešto novo. „Ne. Otkud Vam to?“, reče i nakrivi glavu upitno. „Upravo suprotno.“
„Pa zašto biste išli onda?“
„Možda je bolje zbog Lane, samo to mislim.“
„Da, ali planina, priroda, svjež vazduh, prijatelji… To je jako dobro za djecu. A i druži se sa životinjama koje toliko voli. Razvija suosjećanje.“
Ona se trznu na njegove riječi, dobro se zagleda u njegove oči, nagnu se naprijed i reče ozbiljno, dubokim tonom: „Znate kako su se djeca igrala kad sam ja bila mala – pržila su mrave kroz lupu. Bilo im smiješno. Gazila su gliste i smijala se kako im se tijelo razmazuje po pločniku. Detaljno su planirali koju mačku da uhvate da je bace s mosta u nabujalu rijeku. Tri dječaka su skupila pare, kupili zlatne ribice i prosuli ih iz kese na vreo asfalt, imitirajući kako se trzaju i guše. U srednjoj, jedna cura nije kupila svojoj ptici hranu danima. Bilo joj mrsko, kaže. Držala je u kavezu. Smijala se što ne može ni stajati, ni hodati, ni letjeti. Oponašala ju je na opće oduševljenje prisutnih.“ Lea je trljala dlan o dlan i ‘lomila’ prste naizmjenično. Glas joj se bio dubok i miran, kombinacija nevjerice i bijesa. Prkosa.
„Znate kako kažu, djeca znaju biti okrutna. Ali sad ste odrasli.“
„Da, odrasli. Bacaju bombe djeci kao da su slatkiši. Otac nosi svoje tri curice, kao hodajući mrtvac; one naslonjene na njegova prsa kao da spavaju, sve tri crne od čađi, crvene od krvi; one se neće probuditi. Krave ubiju, koze oderu, jare siluju, zečevima stavljaju parfeme u oči, kiselinu iz baterija, pse gađaju kamenjem, petarde stavljaju u usta, neko mački reže rep i uši, zlostavljaju konja, lešine i kosti su im odjeća i ukrasi, vrane ubiju… Zašto je moreplovac ubio albatrosa? Zašto bi iko ubio albatrosa?“ Nasloni se ponovno, prekrsti noge i ukrsti prste na rukama. „Ne, nije dobro za Lanu u gradu.“
Doktor se potpuno uspravi u fotelji. „Pa dal’ se još igra s vranom? Šta je bilo s njom?“
„Umrla je“, reče tiho. „Komšija ju pogodio kamenom. Udario ju je u glavu dok je stajala na našoj ogradi, gledala Lanu na ljulji. Vikao je mjesecima na mene i tjerao nju okolo. Rekao mi je da su vrane pogan i nesreća u kući. Ja sam njemu rekla da je on pogan i nesreća u svijetu. Nosila sam je veterinaru, i drugom veterinaru, i zvala prijateljicu iz srednje koju godinama nisam čula – radi kod privatnika – da mi sredi odmah rentgen, možda bi šta vidjeli, ona se smijala. Odnijela sam je i doktoru za pilad. Rekao je da ako živne za dva-tri dana, bit će dobro. Smrt se osjeti. Sjedi u želucu, bazdi tu, grči vazduh u plućima. Sjedila je u čošku kauča pored mene, zagnjurila kljun između mojih leđa i naslonjača. Cijeli dan. Sjedila, nije gledala, nije krivila glavu, samo bivala tu. Lana je zaspala pored nje, pa sam ih ostavila tako. Otišla sam. Dole, do potoka. Morala sam ići, ali ne mogu otići. Tu je uvijek. Ujutro sam našla vranu, zgnjurenu u Laninu kosicu.“ Pogleda lijevo – tamno-sivo nebo. Pogleda desno – plastične grane. Pogleda u dlanove.
„Mora da joj je teško palo.“
„Tuga i bol. Bolilo ju je.“
„Makar Vam više ne przni po kući.“ Doktor je pogleda, nudeći utjehu skovanu iz neznanja.
Lei su se samo usne smiješile. Oči su se caklile i zjenice su znale što je mozak skrivao. Skriveni dokumenti ostaju skriveni, jer ako kvakica označi show hidden files, sve ono što je Lea će nestati. Samo pažljivim sortiranjem sinapsi i neurona, cenzurisanjem memorije, domaćin opstaje. Ako mozak pusti sve van, pa zjenice reaguju na bujicu slika i dah uprati zvukove koje prigušeni zuje vijugama, tu težinu neće moći nositi: mimo volje, mimo poštovanja i mimo ljubavi.
*
Jeste, prznila je moja vrana. Životinje hoće tako. Ni ljudima nije mane. Valja čistiti sve za svakim svaki dan. Svake sedmice, kad pomijeram namještaj da usisam, nađem po pero. Svugdje ih ima. Jedno sam našla u svom neseseru. Nije vrani mjesto u kući. Kuća ima krov. Našla sam pero i u frižideru, vjerujete li mi? Rasprše se kada leti. Pogotovo ona svijetla, mlada pera. Nježna. S glavice. Ili trbuha. S krila, možda. Ko zna koliko ću ih još naći. Sakrijem ih od Lane. Kaže da čuje pticu kako pjeva u kući. Nasmiješi se. Sluša, gleda, nagne glavu, prati pogledom. Plače i gleda. Znam. Razumijem. Čujem klepet krila. Uđem u kuću i čujem cvrkut. Čujem ga, ali ga ne čujem. Lana me gleda, prati pogledom okolo. O čemu li vrane razmišljaju? Ne znam. Teško je – fizička težina koja je otrov za organe; ona paralizuje, a pamet je čitava i sve bilježi. Svagda i svugdje, od pamtivijeka, od postanka, sve je tu. Ne misli o tome. Isključi se. Ne mogu kao što ne mogu prestati disati. Nešto u meni ni ne želi. Ja pogledam, poslušam, moram znati šta, kome; ko su, odakle su, šta su, da ih prepoznam i priznam kao pojedinačna bića koja su hodala ovom zemljom, plivala ovom vodom i letjela ovim nebom. Plašim se onog dana kada više ni jedno perce ne bude čekalo da ga nađem.