U prvi mah, omamljen tabletama utopljenim u alkoholu, nije čuo ništa. Ni kucanje ni dozivanje. Tri noći prije toga nije oka sklopio. Bol nikada nije bio žešći. Na pola puta između udaha i izdaha pomišljao je na kraj. Previjao se i grčio na drvenom podu svog broda, tražio najbolji položaj da zavara muku s kojom se borio.
Kad je odlijepio krmeljave kapke, ovaj put bola nije bilo, samo umor i iscrpljenost u udovima. U prozore je tuklo sunce. Uz bljeskanje i svjetlucanje koje je dolazilo s vanjske strane činilo mu se da bol nikada nije ni postojao. Pa ni oni zgrčeni oblici i sjene s rendgenske slike, ono vlastito odumiranje koje je još nedavno vidio u liječničkoj ordinaciji, sve kao da je pripadalo nekom drugom čovjeku.
Glasovi su s vanjske strane bili dječji, udruženi sa sitnim i užurbanim koracima. Razmiljeli su se najprije mostićem koji ih je spajao, a potom i palubom broda. Kad je ustao i provirio kroz prozor, vidio je Jelenu. Stajala je na rivi ispod palme savinute na vjetru i izobličene u nešto nalik na izvrnuti kišobran. Zabila je ruke u džepove i čekala. Čekala i šutjela. Nije ga dozivala imenom kao što su to činila djeca. Otkada se navodno spetljao s onom ženom iz Norveške, nijednom ga nije zazvala. Iako je najviše volio čuti kako slovo r u njegovu imenu šuška na njenom jeziku. Istina je o toj ženi bila drugačija. Tu je strankinju u turističkoj vožnji prevezao brodom do Kornata. Ali vozio je i druge, ne samo nju. Takav je bio posao, da turistima pokazuje arhipelag, spaja mitove i činjenice u fantazmagorične priče, ali netko je Jeleni prenio da se s tom ženom predugo zadržavao u kabini. Dok su se drugi kupali, tamanili srdele i lokali bevandu, njih dvoje nisu iz nje izlazili. To se, ako je vjerovati anonimnoj osobi, ponovilo nekoliko puta tijekom ljeta.
Tog ljeta Jelena i on nisu se pipnuli nijednom. Držali su se svojih strana kreveta, gasili noćne lam-pe u različito vrijeme, ponašali se kao stranci. On je odbio priznati flert. Tvrdio je da je u pitanju nečija ljubomora. Nekome je zasmetao njegov novac, dobar buking broda, zgodna žena, pametna djeca. Tako to ide s tuđim srećama, postanu meta onih koji se jedino tako pune, poput praznih baterija. A onda mu je Jelena te jeseni iz čistog inata htjela dokazati da nije ni ona mačji kašalj. Baš tako mu je rekla: „Nisam ti ja mačji kašalj!“ Pa se spetljala s Maglićem, direktorom tvornice riba. Iako bi ispravnije bilo reći običnim kriminalcem i ološem. Nije to uopće bilo pretjerivanje. Ni ljubomora. Jer nije tajna i svi znaju tko je i što taj lupež. I kako je došao do direktorske fotelje. I čiju je stranku prije toga podržao. Tako idu te stvari u ovoj zemlji. Stranačka podobnost i direktorska fotelja. Kao brak iz interesa.
I tako je sve otišlo u tri pičke materine što se tiče njihova braka.
On je odselio na brod, a ona je ostala u kući jer je njoj trebalo više prostora. Zbog djece. Rekla mu je da ga više ne može očima vidjeti. Neka se kupi ili će se ona skupiti. Ostavila mu je mogućnost odabira, kao da je u takvim okolnostima uopće bilo moguće odabrati bolju, povoljniju poziciju.
Zauzet sobom i bolešću koja ga je sve više nagrizala, činila ga čovjekom koji kopni, trune, pa stoga i onim koji se sasvim udaljio od ljudi, prestao se zanimati za vanjski svijet. Znao je jedino da je pro-izvodnji riba došao kraj. Tu su mu ružnu činjenicu veselo priopćila djeca. Jer sada će tu biti atraktivnog šušura namijenjenog turističkim sadržajima. Nije čak znao ni je li Jelena još u vezi s njim. Kako god bilo, nije mu se prestala osvećivati tipičnim oružjem u bračnim brodolomima – djecom.
Lada Vukić, Dobro mjesto za umiranje, VBZ, Zagreb, 2021.