Prvo se, na samom izlazu iz svog ozloglašenog naselja, spustim niz jako strmu ulicu, pa se onda, pod jednakim uglom, popnem i nađem na čistini. Izašla sam iz Blatuše, preživjela, prošla ispod Željezničkog mosta. Sad stojim s jednim sasvim novim pogledom koji puca ispred mene. Iza mene ostaje pruga, lijevo je rijeka, a preko rijeke zelena oaza Kamberovića polja. S desne strane je benzinska pumpa i autobuska stanica, nešto dalje i željeznička, ali ne vidi se odavde. Ispred mene Bulevar – ravan, širok i opružen do u beskonačnost, sve tamo negdje do Četiri solitera, pa i dalje još do Raspotočja. Oni s kojima ne dijelim Grad poznaju ga iz pjesme Zabranjenog pušenja (Otkud ti, u pola tri / Raspotočje gori / To mu ču žena Vinka / Panika i vika / Na stolu dvije zdjele i telegrami sućuti…), a oni ponešto stariji i od mene, pamte ga iz jugoslovenskih crnih hronika. Sjećaju se ne baš rijetkih zloglasnih zavijanja sirena pri svakoj nesreći koja bi se u tom rudniku dogodila, odvodeći golobradu zeničku djecu iz zemlje, opet, pod zemlju. Rudarilo se u Zenici i u Staroj jami i u Stranjanima, a ginulo se, činilo se, ponajviše u Raspotočju.
Nikad do tamo nisam stigla, Grad je za mene i moju generaciju prestajao kod Četiri solitera. Nama je tu prestajao, nekome je počinjao. Ovi su im drugi očito i nadjenuli to ime: četiri solitera na ulazu u Zenicu.
Nije u Jugoslaviji bila rijetkost vidjeti identične nebodere jedne do drugih. Ni po čemu ova četiri nisu bila drugačija, osim što su, u jeziku, srasli jedni s drugim, pa se i ta sintagma izgovarala više kao jedna riječ: četrisoltera. Prolazila je vješto i kroz sve deklinacije, pa je Dženita iz IV-1 živjela u četrisoltera, mada je, fizički, dakako, stan imala tek u jednom, prvom.
Nedostaje mi Oks, pomišljam, njemu bih sad ispričala sve ovo o čemu mislim dok stojim ispod Željezničkog mosta i razmišljam hoću li ravno, Bulevarom ili ću preko Bosne, pa na Kamberoviće.
Nedostaje mi i da trčkara uz rijeku koja se za ovih vrelih, sušnih dana potpuno povukla i ostavila za sobom krupno kamenje presvučeno tankim slojem blata i mulja – o kako bi uživao valjajući se u tome, prasac jedan.
Raznježim se, instant, i udahnem duboko.
Bulevarom! Bulevarom, odlučila sam, a u povratku ću drugačije, s druge strane rijeke.
Pokušavam se sjetiti kad je bilo zadnji put, koliko je godina moglo proći otkad sam posljednji put ovako sama, bez kluba, bez sestre, mame, Ivone, ruksaka, prtljaga, hodala gradom. Bez satnice, obavezana samo da se vratim do vremena ručka, da ne iznevjerim mamu. A do ručka još barem tri sata. Tri duga sata.
A u tri sata u malom gradu stane toliko toga: ocvali makovi uz pješačke staze, ugašeni hoteli i zaboravljena preduzeća, nove reklame i blještave munare, vijugava linija rijeke koja stražari nad gradom čak i kad je tako ishlapljela i jadna, debela hladovina pod vrbom gdje bih mogla opružiti svoju lijevu nogu i upitati koljeno sviđa li mu se ovdje i čini li mu se ovo kamenje uz Bosnu stabilnije od pijeska na savskom nasipu.
Uz sav trud, ne mogu prizvati sebe ovakvu, kako samo šetam, ponegdje uz rijeku sjednem, pratim tok Bosne, pa opet ustanem i nastavim. U ovih deset godina koliko sam u Zagrebu, nisam sigurno, niti jednom, imala taj luksuz. Svaki bi dolazak bio kratak, oni kad bih dolazila na otvorene turnire ili na razmjene u Mladost nisu se nekako ni pikali, a oni privatni, kad bih povela i Ivonu, činili su da Zenicu ne gledam svojim, već njenim očima, stvarajući mi uvijek pritisak da joj se svidi i da joj prenese dio energije koju je davala meni.
A sa Zenicom to nije išlo lako, nije to grad koji se svidi na prvu. Naprotiv, voljela bi ona, poput nekog jogunastog djeteta, namjerno prvo pokazati najgore od sebe, pa bismo mi sirote starateljke hodale uz nju crvene u licu od stida i bijesa, čestitajući joj ironično kako nas je divno predstavila potpunim neznancima. A nju je za neznance boljela briga. Nisu, na koncu, ni dolazili što su htjeli, nije ona bila jebeni Mostar ili Dubrovnik, dolazili su jer moraju, jer nešto tu rade ili nekog tu vole. Ako tu nešto rade, onda i ne mora da im se svidi, poslovi će se sklopiti, bila ona lijepa i šarmantna ili siva i skučena. Ako su tu zbog nekog koga vole, onda će zavoljeti u njoj ionako samo ono što vole u ljudima zbog kojih su tu.
I imala je pravo. Tako bi svaki grad koji drži do sebe morao misliti, ali nemaju svi gradovi tu sreću da su mali, nebitni i turistima mimo trase, pa uz to još dovoljno blizu metropole, kakva je da je, da bi ostali zauvijek u njenoj sjeni.
Nemaju svi gradovi tu sreću da umjesto mora, dvoraca i tvrđava imaju radničku klasu, fabričke dimnjake, rudnike mrkog uglja, fudbalski klub za koji se živi i zatvorske zidine.
Ivoni, činilo mi se uvijek, ništa od tog nije bilo važno.
Našu su vezu obilježavale petoljetke. Petica je bila ta čarobna brojka oko koje smo se vrtile. Pet godina mlađa, petog smo se upoznale, i to ne bilo kojeg, nego petog maja – petog petog. Pojavila se nakon pet godina mog zagrebovanja, pet dugih godina u kojima sam skakala iz loše u goru vezu, kunući se svaki put da neću više nikad, ni s kim, da ću voljeti do kraja života jedino svoj reket, ljubiti samo Butterfly Tenergy 05 gume, s obje strane, dok nas smrt ne rastavi.
Prvu smo petoljetku ovog maja planirale slaviti na Korčuli, ali smo proslavu odgodile zbog priprema i treninga za kraj sezone, posljednje prvenstvo koje sam odigrala kao članica zagrebačke Mladosti i aktivna stonoteniserka.
Juni je prošao brzo, a koncem jula Ivonu je mama obavijestila da baka baš i nije dobro i da će oni k njoj, u Slavoniju. Pristala je bespogovorno na ponudu koju bi, samo koji mjesec ranije, s lakoćom odbila. Ljeta s disfunkcionalnom obitelji u slavonskoj selendri, tako je zvala posjete baki, u onim vedrim trenucima kad smo mrljaveći se u našem zagrebačkom krevetu, ne bez podsmijeha, pričale o mjestima na kojima smo odrastale.
Zapravo je takav poziv jedva dočekala. Danima je sjedila i gledala u vrata, moleći se da se otvore i da se na njima pojavi neko ko će je osloboditi iz stana iz kojeg nisam htjela izaći devetnaest dana, u kojem sam ostavila svojih pet i pol kila, što se najbolje vidjelo na mojim upalim obrazima i predominantnoj ključnoj kosti.
Spas nije ušao kroz vrata, stigao je iz mobilnog telefona i ona ga je prigrlila odmah. Refleksi su joj, tog dana, bili iznenađujuće dobri za osobu koja podigne šaku da uhvati lopticu tek kad ona već triput odskoči o tlo i otkotrlja se u nepoznato.
To je to zbog čega te volim, Iv, zbog čega te obožavam! – govorila sam joj, između napada gromoglasnog smijeha. A onda bih je, od talasa miline koji bi mi jurnuo kroz tijelo i pod luđačkim pritiskom potjerao krv u mozak, oborila na pod i glasno je ljubila, pucajući usnama, cmačući i coktajući, dok ona ne bi izgubila živce i rekla mi da prestanem već jednom, braneći lice otvorenim dlanovima.
Znala je koliko me pali njena nekoordinacija, način na koji s prezirom pogleda loptu koja putuje ka njoj dok prolazimo kraj dječijeg igrališta ili kako je s gađenjem dogurne do mene, dotičući je tek vrhom tenisice, da je ja napucam nazad dečkima. Znala je koliko me loži kad pet puta sa sobom provjeri, mršteći se i skupljajući obrve, prije nego mi kaže da l da skrenemo lijevo ili drugo lijevo, poznatije i kao desno.
Znala je koliko me uzbuđuje to što je toliko izvan svega onog što je meni cijeli život i cijeli svijet.
Kao da je, ostajući uvijek pomalo vani, tjerala i mene da povremeno izađem iz sebe i potražim je.
Ali tih dana nisam mogla. Nisam znala.
Nisam znala, Iv, reći ću ti kad se vratiš iz slavonske pripizdine i kad se ja vratim iz ovog spomenika preminuloj sretnoj srednjoj klasi, reći ću ti koliko nisam umjela, koliko tih devetnaest dana nije bilo samo koljeno, nije bilo samo to što sam se i dalje svako jutro budila u pola 6 i skakala iz kreveta raditi istezanje i sklekove, kao kakvo sjebano mehaničko majmunče. Nije bilo to što mjesec dana nisam sanjala ništa, ni tebe, ni Korčulu, ništa osim servi i spinova; nije bilo to što sam, taman kad bih pomislila da mogu, da ću ustati barem napraviti krug s Oksom, prelazila u glavi put od kuće do dvorane i opet odustajala. Nisam mogla šetati psa tim putem kojim će i sutra i prekosutra i još deset godina sigurno, svaki božji dan ići mala Martina, Nika, Tomica, Aleks, svi. Osim mene.
Zato sam te onako brzo spakirala, Iv, da ne gledaš ostarjelu bivšu sportistkinju koja sa svojih trideset i pet živi u podstanarskom stanu s curom što ne želi da se za nju uda jer u slavonskoj pripizdini to neće razumjeti (kao da podno bosanskih planinčuga hoće!), koja ne zna raditi ništa drugo osim onog što neće radit više nikad, koja ima sjebano koljeno što će je do kraja života ograničavati, zbog kojeg će jednog dana prestati putovati, zbog kojeg će ljetovati u jadranskim selima ili u slovenačkim toplicama. Zato.
Zato Ivoni ništa od ovog ovdje i nije bilo previše važno, zato što nijedan prostor, osim dvorane, nije doživljavala mojim, nije osjećala potrebu da ga zbog mene zavoli i da ga sa mnom dijeli.
Pažljivo je ona slušala anegdote iz djetinjstva u Blatuši, zeničkom Bronxxu, pamtila detalje iz željezarskih priča moje mame, znala za kapiju jedan, sirene što su najavljivale isplatu plata i odlaske rijeke radnika za šankove zeničkih birtija; čitala je i kolegicama preporučivala knjigu Moja Fabrika Sefketa Avdića. Glavom je bila unutra, sportskim rječnikom rečeno. No, znala je da to nije dovoljno.
Osvajam pogrešan teritorij, Al, znaš – govorila je – Lako ćeš ti mene pustiti u svoju prošlost i u mamin stan i u sve te idealizirane fabrike radnicima spike. Al nećeš me nikad pustiti u dvoranu.
Bilo je nečeg što me rastuživalo u tim njenim rečenicama, mada nisam sasvim vjerovala u njih.
Ne budali, ljubić, ti si mi ispred dvorane. – tješila bih je, uzimajući njen dlan u svoj, a u ušima bi mi ostajalo zvoniti to nesretno i nespretno ispred.
Jesam li mogla očajniji odabir prijedloga načiniti za ovu utjehu?
No, kao da je ona i čula moj pokušaj utjehe, kao da nije već otišla negdje vani, izvan tog ispred.
Hoćeš brzo, da se ne hladi? – šalje porukicu mama.
Tri su sata prošla brže nego što se jutros činilo, augustovskoj fjaki uprkos.
Hoću, možeš nam već lagano postavljati. Mljac!
Oduvijek sam žurila preko tog visećeg mosta, preznojavajući se svaki put kad bi se zaljuljao i trudeći se ne gledati dolje, u Bosnu. Ovaj put gledam pravo ispred sebe i koračam polako. Most prepoznaje moj trud i miran je kao rijeka pod njim.
Na konstrukciji je neko napisao Alma volim te.
Bavim se mišlju da dodam zarez iza vokativa. Ivona bi, zasigurno, bila ponosna na mene.
