Datum je vrlo specifičan izum, nastao naravno kao posljedica raznih drugih otkrića; izrastao u važno kulturološko sredstvo orijentacije. Neki datumi dožive ulazak u kolektivno pamćenje društvene zajednice ili pak svijeta, ali u svakom slučaju, svi datumi dijele istu logiku: oni su istaknuta čvorišta na vremenskoj osi ljudske civilizacije, oni su i svojevrstan dokaz činjeničnosti nekog događaja.
U ljudskoj kulturi, koja sa sobom kroz vjekove nosi i različite ideologije, neki događaji su važniji od drugih, tj. njihova se činjeničnost vrjednuje više od one nekih drugih događaja. To kolektivno sjećanje o dotičnom događaju periodično se obnavlja, prenoseći se nekad i s naraštaja na naraštaj – a sjećanje nikako nije niz činjenica, već jedna priča. Uvučen u određeni ideološki mitos, datum tek formalno obilježava faktualnost, i počinje širiti svoje semantičko polje, pogođen određenim ideologijama.
I šta je, na kraju, taj datum? Sublimacija spomenute činjeničnosti? Štaviše – autosumblimacija, autoironija. Ako se složite sa ili bar razmotrite ovakav pogled na prirodu datuma, mogli biste se složiti da je datum atentata na Franza Ferdinanda, 28. juni 1914. godine, prikladan naslov jednog književnog djela koje zalazi u sferu historiografske metafikcije.
Novi roman Zlatka Topčića, „28. 6. 1914.“ (Buybook, Sarajevo, Zagreb, 2019.), se ostvaruje u ovom žanru strukturom svoje radnje, dakle disperzijom jednog događaja na pojedinačne doživljaje tog događaja, specifičnom upotrebom fusnota kao komentara na glavni tekst i očito različitog diskursa od onog naratorovog, sve do (a ovome je čitatelj mogao svjedočiti i u ranijim Topčićevim romanima, npr. „Završna.riječ@dagmar: duologija“) autoreferencije naratora – u slučaju romana „28. 6. 1914.“, tipičnih tehnika ironijskog podrivanja postmoderne proze.
Poglavlja romana uređena su tako da u svakom od njih otkrivamo jednu novu perspektivu iz koje je moguće posmatrati Sarajevo u doba atentata, ili pak posmatrati njegove poznate aktere u danima blizu atentata. Tačnije, svako poglavlje odnosi se na likove koji su na neki način povezani sa atentatom, no priča o svim tim likovima počinje uglavnom sličnim manirom: razvija se od jedinstvenog trenutka dana 28. juna 1914. godine, usmjeravajući svoju pažnju ka likovima koji su bili akteri tog specifičnog trenutka. Radi jasnoće, posvetimo se poglavlju o Cvjetku Popoviću, dakako stvarnoj historijskoj ličnosti, čovjeku kog je sekunda dijelila od historijske slave:
Uživao je u toj patetičnoj, nedorečenoj slavi, ipak zadovoljan što mu sudbina nije podarila da ona bude veća i vječna (…) Vidio je Ferdinandovu kićenu kapu kako leprša i strši iznad glava na tridesetak koraka, ili manje. Propeo se na prste i zaustavio dah da mu ne zadrhti ruka ili ne zasmeta nečije rame. (…) To je potrajalo nešto vremena, taman toliko da ga neko od njegovih preduhitri. Čuo je dva oštra pucnja, pa vrisku ljudi koji su se u panici preskakali i gazili.
U ovom navodu čitatelj je još uvijek vođen glasom ekstradijegetskog naratora, sveznajućeg i strpljivog pripovjedača čiji se diskurs u nekoj mjeri mijenja kada zađe u fusnote. No, za sada, narator se drži neutralnog tona. Ubrzo, i ovako Topčić postupa sa svim likovima u „28. 6. 1914.“, narator pribjegava slobodnom neupravnom govoru, iz njegovog diskursa progovaraju likovi koje je, prikladno njihovom statusu stvarnih historijskih ličnosti, nastojao što objektivnije i dosljednije prikazati. Tako se poglavlje o Cvjetku Popoviću nastavlja:
Dolazio je šezdesetih godina u Klub prosvjetnih radnika, u Ulici Đure Đakovića, među nastavnike i profesore jer se i sam smatrao naprednom inteligencijom, po svemu im ravan, pa unekoliko i potkovaniji zbog velike škole života koju je apsolvirao a koja daje važnije diplome od onih njihovih. Uostalom, on je ispisivao historiju koju oni drugima tumače pa zar on nije profesor i profesorima?!
Ovim naratološkim rješenjem slobodnog neupravnog govora se ostvaruje ključni aspekt historiografske metafikcije – kreativna u proizvođenju tkiva vlastitog teksta, ona ga u hodu ismijava. Pri tom je vrlo bitna koherentnost takvog teksta, ostvarena kroz transparentnost njegovih tehnika, tj. kroz autoferenciju. Stoga Topčićev roman za građu očito ima različite historijske izvore, izvještaje i iskaze svjedoka vezane za ličnost Cvjetka Popovića, no svi ti različiti glasovi, ranije uvučeni u historiografski diskurs, u romanu postaju jedinstven naratorov tekst. Konačno, time se historijska ličnost pretače u književnog lika. Takva tranzicija se ipak dešava autoironijski (kroz pomenutu transparentnost teksta), kako vidimo i u citatu gore.
Posvetimo nadalje pažnju fusnotama. Prva na koju će čitatelj naići u romanu podvlači ovo što je u prethodnom paragrafu naglašeno u vezi sučeljavanja historijskih izvještaja i fikstivnog teksta. Naime, tekst teče u izvještajnom tonu, ipak kao fiktivno ustrojstvo vođen svojim naratorom: Kolona je ubrzano nastavila put ka Vijećnici, između gustih špalira građanstva koje je s obje strane ulice pozdravljalo visokog gosta. Fusnota na ovu rečenicu glasi: Neki mravac se one noći prihvatio da gasi Vijećnicu, noseći na leđima kap vode. Kada ga upitaše šta će s tom sitnom kapljom naspram velike vatre, mravac reče: Hoću samo da Bog vidi na čijoj sam strani. – prema tome, fusnota liči na nečije svjedočenje, obojeno diskursom nepoznatog svjedoka. Ovo je slučaj u kom fiktivni tekst biva nadopunjen/komentarisan citatom pretpostavimo stvarne ličnosti. Naravno, narator odlučuje gdje staviti fusnotu, tako da i taj nefiktivni citat biva uvučen u fiktivno ozračje. Sličan manir imamo i u četvrtom poglavlju romana, kada narator opisuje ispitivanje Mustafe Golubića i potom u fusnoti dodaje, opet u formi citata, svjedočenja, informacije da je baš u tom trenutku Ivo Andrić začinjao misao o velikom romanu, pišući rečenicu Većim delom svoga toka reka Drina… Ostaje naravno pitanje koji je svjedok mogao znati da su se ova dva događaja desila u isto vrijeme? Narator koji zauzima tu sveznajuću instancu? A možda se i radi o stvarnom svjedočenju. Poenta je da nije bitno ko stoji iza citata. Poenta je da Topčićev tekst ironizira svaki upotrijebljeni citat, koristeći ga za potrebe svoje fikcije, za jedan novi kontekst. Citat može biti dosljedno naveden, no njegova cjelina i referentna moć ukalupljene su u fusnotu, u trenutku u kom ih treba fiktivni tekst.
I zar postoji bolji način da književnim tekstom govorite o jednom historijskom događaju? Činjeničnost tog događaja gubi se u izvještajima, u iskazima svjedoka, u raznim mitosima raznih ideologija, gubi se u slobodnom hiru živog govora, u dubokoj mreži historiografske metafikcije. Ona vam, za razliku od historijske proze, ne omogućuje imerziju u radnju, ona nije priča kao sve druge koje su joj poslužile za građu. Narator romana ide toliko daleko da, u fusnoti u sedmom poglavlju, daje samom sebi identitet, tobože historijskim diskursom, i govori o tekstu koji piše, naime o romanu „28. 6. 1914“, kao djelu napisanom 1991. godine. To je njegova konačna autoironija.
