Lászlo Krasznahorkai, “Sotonski tango”
Posljednja pročitana knjiga, o kojoj pričam svakom koga zateknem u nešto pomnijem razgovoru sa mnom, jeste Sotonski tango Lászla Krasznahorkaija. Dugo je već želim pročitati radi istoimenog filmskog remek-djela Béle Tarra. Želja mi se ponovno javila nakon što su se desile dvije slučajnosti koje sam shvatila kao znakove pored puta.
Prva: na prošlogodišnjem pulskom festivalu „Sa(n)jam knjige u Istri“, na koji sam otišla iznenadno poslom i u zadnji čas pogledala program, trebao je gostovati Krasznahorkai. Iako nije nastupio, kupila sam dotičnu knjigu (inače, u sjajnom prevodu Lee Kovács). Druga: Nekoliko dana po povratku u Sarajevo iz Pule, na ulici sam srela druga koji je nosio majicu s natpisom „Sátántangó“. S majicom je „nagrađen“ 2019, odgledavši (kako kaže, u cijelosti budan) Tarrov restaurirani sedmoiposatni film tokom noći provedene u kinodvorani na Sarajevo Film Festivalu.
Od početnog motiva fantomskog zvonika, čija jeka vretenasto umrežava mnoga pitanja iskustva vremena u Sotonskom tangu – vremena koje grli i zarasta u duše likova život letargičan, nepomičan i stoga vanvremenski – ovaj roman mi je darovao poseban način prikaza poniranja čojstva. Poglavlje kom ću se još sigurno vraćati dešava se pred kraj romana, kada pripovijest o snu jednog lika ulazi u san drugog (pa trećeg pa četvrtog itd.) lika i tako se lančano povezuju. Time moć jezika premašuje mogućnosti radnje i postavlja meni drago i važno pitanje: Da li su književni likovi (ne)zavisni od teksta u kom nastaju? Likovi Sotonskog tanga su vječno izolovani, ali svoje značenje u svijetu ne mogu odstraniti. Kada u književnom tekstu postaju znakovi, oni su nanovo rođeni. Ovo bi bila moja razmišljanja o Sotonskom tangu zasad, nekih 6 mjeseci nakon čitanja.
