Za R.
Tvoja leđa su stala u Sandnesu
u pola noći.
Pomislila sam da si mrtav i da si prelijep leš.
Bila je zima, hladno,
a ja sam htjela svoj krevet.
Rekao si mi da si kao dječak imao malo mače
koje je tvoj otac ubio vratima i bacio u smeće.
Nisam ti nikada rekla zašto.
Zbog tih leđa
i tog mačeta
i svih mojih vrata.
——————
Za K.
noću probijamo djevičanske ulice tvojim plavim motorom. – ova suknja nije za vožnju. – skini se onda. jer o točkovima ne diskutujemo. voliš kad imam hladna koljena. hladne ruke i noge, hladno prekjuče. ljubim plastiku preko tvoga lica. – zbog tvog karmina ćemo poginuti. želim epsku nesreću i sebe po cijelom trgu i tebe u sebi neodvojivog. ti kažeš dosta je mrtvih žena, ne treba nam još jedna. jer ti si čovjek koji psuje patrijarhat de la puta mierda i češe muda istovremeno, a meni je to sve. palčevi se svađaju ispod košulje. u ulici mrtvog kompozitora učim te da igraš školice, ali imaš prevelika stopala. voliš da me gledaš dok skačem po brojevima od krede. tvoja ruka na klupi u staroj crkvi, urezujemo se u tuđu aroganciju, neka žena pjeva božićne pjesme, ti i ja mrzimo vjernike, jer ovdje su temperatura, orgulje i površine odlične za handjob, ali ne sada. kažeš mi da su orgazmi najjači u crkvama jer nadmudruju oca i sina i svetoga duha. – najdraža, moraš da svršiš ovdje gdje je sve protiv tvog tijela, razumiješ li? – ne mogu dok ona žena pjeva. urezujemo naše inicijale i mrzimo ženu koja pjeva i ne da mi da vaskrsnem. tebe su časne sestre naučile da čitaš i zato svakoj knjizi pristupaš s nepovjerenjem. boga si ubio rano jer ne voliš savršena bića. tog dana u ulici mrtvog kompozitora kupio si mi sladoled da me napuniš šećerom i uperio prstom u kuću svojih roditelja. – ali ti nemaš roditelje, jer nisi rođen i nećeš umrijeti, postojiš samo u ovom danu između dvije jednostavne laži, zabole me dupe za tvojim ovozemaljskim roditeljima. – kučko. – konju. – bludnice. – plagijatoru. – kučko. to si već rekao. onda si uhvatio moju kosu u rajsferšlus na jakni i to je zaboljelo, vrisnula sam i proklela te jer ti i ja samo goli možemo, odjeća nas boli, proklela sam i motor i crkvu i kuću tvojih roditelja i poslije svih ogrebotina i čupanja i kidanja i gnječenja bio si
toliko nježan
dok si izvlačio plavozeleni pramen iz svojih zipovanih grudi
——————
Za S.
tamo
gdje je moj otac napisao lošu pjesmu mojoj mami
stajaćemo uspravni i gladni
i prestravljeni
i vrištati na naš rodni grad
licitarsko sirotište
dok se stari spremaju na tržnicu
a katedrala jauče nemuštim jezikom
ponovo ćeš me zaprositi
za šesnaest godina just in case
reći ću ti da me bole noge da me bole laktovi slova da me bole sve me boli me boli me boli i vidi kako se tresem još uvijek toliko bijesa mogu planine da pomjerim ne znaš ti ništa još misliš da si pametan misliš da sam hrabra a zapravo sam manja od zrna soli okej čizme mi prokišnjavaju ali su od sedam milja imam arapske krvi kojoj je prošao rok već sam se obećala olovkama i više ne vjerujem
zagrlit ćeš me, u dva glagola, i reći
– a kako drukčije?
——————
Za D.
Zatvorio si za sobom grilje i ostavio sve na terasi.
Čaše i prste i ponedjeljke.
To ćemo ujutro.
(Iza tebe uvijek ostane trag soli.)
Rekla sam ti da prozorsko staklo ubija milijarde ptica ali već je bilo kasno
rupe u zidu su izbušene nećemo
valjda pustiti buru u biblioteku?
Neka umru ptice.
Rekao si mi da je more otrovno.
Trebala sam zatvoriti usta.
Ujutro betonska plahta i prsti nakaradni ujutro čaše i dalje
od vazduha ujutro korozija
na ogledalu i staklena so u tabanima otrov
na dijafragmi ujutro.
Trebalo je da privežem svoje vukove. Niko zapravo
ne voli te vukove, samo u priči.
Došli su u ponoć da obližu naše krvave prozore. Ti si spavao.
Htjela sam da se sakrijem između dva grebena soli u tebi.
Zaboravila sam na sav taj snijeg u svome tijelu.
Zaboravila sam na grilje.
Daj mi makar da sahranim milijardu ptica dok čekam
sama na terasi
da se vukovi umore i otopi snijeg.
Dragi D, meni je sasvim svejedno.
——————
Za L.
A šta ćemo mi? Mi koji iz kreveta ispadamo, miješamo u tuđim šalicama jutarnju mučninu i jedan majstorski pad niz stepenice? Mi koji nosimo ponoćne lupe kako bismo umjesto mrava vidjeli vukove? Mi koji pričamo punih usta i plačemo praznih očiju? Šta ćemo mi koji smo prećutali božićne ručkove nad titravim noževima? Mi kojima tata nije poljubio mamu? Mi koji smo gledali u voditeljku zabavnog programa kao u Valkiru, koji smo obožavali plastične idole i molili se u reklamnim sloganima? Šta ćemo mi koji smo hodali uz ivice krovova i svršavali uprkos svetom pismu i žoharima u parketu? Mi koji smo uskrsnuli u tri raštimana akorda? Mi koji smo se voljeli ušima i kukovima i onom jednom muklom žicom pod jezikom? Šta ćemo mi koji smo ostavili oči u klikerima i slijepi trčali ka obali dok nam more nije natopilo patike? Mi koji smo uništili porodični dušek za plažu i potrošili majčine pare na jeftine orgazme? Mi koji smo znali da će kojot prije ili kasnije ubiti plavu pticu? Šta ćemo mi koji smo čekali vatromet između metaka? Mi koji smo poderali bakine svece i djedove diktatore? Mi koji smo morali izmisliti dublje čaše za očevo sidro? Koji smo se uvijek pravili da spavamo? Šta ćemo mi koji smo prodali zlatno raspeće za vječnu zalihu jabuka? Mi koji se sami vraćamo kućama koje nisu kuće? Mi koji se dodirujemo korijenjem ispod asfalta, jer nikome ne damo grane? Šta ćemo mi koji pišemo prstima po vlažnom staklu dok se bolesni golubovi olakšavaju nad našim rečenicama? Mi koji smo istopili burme? Šta ćemo mi koji na dlanovima nosimo tektonske ploče i pravimo planine kad se dodirujemo? Mi koji smo uvijek i dalje žedni? Mi koji smo vas umorili? Mi, djeca jalovih šuma?
Spalili smo sve rukavice i sad se ljubimo iza punih kontejnera.
Gdje ćemo spavati noćas?
I šta ćemo?
Fotografija: Radmila Vankoska
