„Dabić, Dijana!“
„Ovdje!“
„Danak, Stjepan!“
„Tu!“
„Dedić… Arsen?“
Negdje iz predzadnjeg reda Arsen je bezvoljno podigao ruku u zrak. Nije bilo potrebe da izvikuje ikakvu potvrdu svog prisustva s obzirom na to da profesor, kao ni većina brucoša brodogradnje, nije odolio da pogledom potraži koga su to roditelji tako fino zaribali. S nekoliko je strana dopirao prigušeni smijeh. Arsen se zavalio nazad u klupu i zagledao negdje iznad profesorove prosijede glave dok je ovaj nastavljao s prozivkom.
Priča o tome kako je dobio ime uopće nije bila toliko neobična koliko bi se očekivalo. Najbolji prijatelj njegova oca iz studentskih dana zvao se, pogađate, Arsen. Rečeni je Arsen bio izvrstan tip, duhovit, šarmantan, dobar sportaš i sve drugo što uvijek jesu mladi ljudi na crno-bijelim fotografijama dok ne postanu dosadni sredovječni ljudi koji za nedjeljnim ručkom gnjave svoju djecu pričama iza istih fotografija. Arsenov manje slavni imenjak, karika između njega i onog zbog kojeg se na njegovo predstavljanje reagira podignutim obrvama, nije dočekao tu neizbježnost. Svega mjesec dana nakon diplome sletio je autom s jedne od brojnih okuka na Jadranskoj magistrali i na mjestu poginuo. Nepune dvije godine poslije najbolji prijatelj poginulog dobiva dijete i, nekako prešavši preko činjenice da se on, kao i njegov otac i njegov otac prije njega preziva Dedić, dječaku daje ime Arsen.
Mislim da je do ovog trena već poprilično jasno koliko je dijeljenje imena s jednim od najvećih pjesnika i kantautora ovih prostora Arsenu išlo na živce. Čuđenje, nevjerica, izreka: „Nomen est omen“, oči koje zasuze od sjećanja na prvi poljubac, ples, razvod ili hospitalizaciju uz Arsenove šansone, sve ga je to izluđivalo. Kao da ga stalno krivo prespajaju na telefonskoj centrali: ljudi pred sobom vide živog i zdravog, svjetlokosog mladića prosječne visine, zaljubljenika u sport i tehnologiju, a pred očima im iskače starac obješenih obraza i okruglih naočala, autor stotina stihova zauvijek zarobljenih u kolektivnoj svijesti. Vrhunac je bio kada je njegov slavni imenjak prošlo ljeto preminuo: broj prijatelja i poznanika koji su smatrali duhovitim da mu šalju poruke sadržaja R.I.P. bio je iznenađujuće velik. Sam je Arsen svoje interese držao daleko od ikakve umjetnosti, pogotovo književnosti. Pjesnike i njima slične smatrao je seratorima i mlatiteljima prazne slame i često je ponosno isticao kako ne zna niti jednu pjesmu Arsena Dedića. Pjesnika, je li.
Nakon što je prozvao sve buduće brodograditelje, profesor je otpočeo litaniju o tradiciji i kvaliteti fakulteta kojeg su upravo postali dio. Arsena je iz dosade prenula vibracija mobitela. U Facebook grupi brucoša pojavila se objava TULUM UPOZNAVANJA DANAS U OSAM! i lokacija kafića u centru. Arsen je uzdahnuo u sebi. Nije volio kafiće, pogotovo one u centru. Živio je u satelitskom naselju malo izvan grada i nikad nije razumio zašto su njegovi su vršnjaci tijekom cijele srednje škole sjedali na vlak kako bi u takvim kafićima pili preskupu kavu, naručenu od neljubaznog konobara i čitavo se vrijeme međusobno fotografirali kao da su u najmanju ruku na francuskoj rivijeri. Ni masovna okupljanja nisu mu bila mila, no znao je da se ovakvi događaji moraju jednostavno odraditi. Epitet čudaka i samotnjaka lako se zarađuje i teško briše, a kad već idete kroz život kao Arsen Dedić, postoji samo određena doza čudaštva koju će vam društvo oprostiti.
Tu je večer Arsen već malo iza osam bio u podrumskom kafiću živopisnog imena „Žirafa“, pomalo bijesan na sebe zbog presvečane košulje koju je obukao i pio pivo. Odaziv brucoša bio je solidan, njih tridesetak tiskalo se oko spojenih stolova i zagađivalo zrak dimom cigareta i nezgrapnim razgovorima o tome tko koga iz koje škole poznaje. Uskoro ih je preglasna pop-glazba natjerala da se druženje razbije u manje grupice koje su sad iste šuplje rečenice vikali jedni drugima na uho. Arsenu je čitava priča vrlo brzo dosadila tako da je zadnja dva sata gulio etiketu s boce piva i zvjerao uokolo. Osim njih, lokal je bio gotovo prazan, za jedinim drugim zauzetim stolom sjedila su dva muškarca u ranim tridesetima i djevojka približno Arsenovih godina. Bila je blijeda i mršava, a crna joj je kosa padala gotovo do struka. Izgleda da je Arsen proveo trenutak previše pokušavajući odrediti je li moguće da joj je to prirodna boja kose jer mu je djevojka uhvatila pogled i nasmiješila se kutom usana.
U ovom trenutku valja napomenuti kako Arsen nije imao puno iskustva sa ženskim rodom. Djevojke iz svog mjesta većinom je otpisivao kao površne kokoši, a niti on njih nije pretjerano zanimao. Zato se gotovo zalio pivom kao pravi stereotipni šonjo iz romantičnih komedija kad je vidio crnku kako mu prilazi. Među dugim bijelim prstima vrtjela je cigaretu.
„Imaš upaljač?“
Arsenu je po prvi put bilo žao što mora odgovoriti: „Ne pušim.“
„Neka, imam ja.“ Namignula je i spremno izvukla upaljač iz džepa. Pripalila je i otpuhnula dugački dim Arsenu u prsa.
„Ti ne plešeš?“ upitala ga je i Arsen se prisilio primijetiti kako su noć i alkohol učinili svoje i kako se dobar dio njegovih kolega više ili manje oku ugodno uvija na nekakav ljetni hit. Složio je izraz za koji se nadao da je blizu nadmoćnom preziru, a djevojka se nasmijala. Zgnječila je cigaretu u pepeljari pokušavajući uhvatiti svaki odbjegli komadić žara.
„Kako ti je ime?“
„Arsen.“
„Ma daj! Kao Arsen Dedić?“ ponovila je s onom dobro poznatom grimasom nevjerice.
„Točno tako, da.“
„Čovječe, on mi je super… Jesi li po njemu dobio ime? Pišeš li i ti pjesme?“
„Ne i ne.“ Odgovorio je Arsen čudeći se sam sebi. Po prvi put je požalio što ne zna ništa o svom mrskom imenjaku.
„Šteta.“ Rekla je djevojka, kao da mu čita misli. „Pjesnici su zanimljivi ljudi. Meni, vidiš, nitko nije napisao pjesmu.“ Na tren kao da je izgubila onu mističnost i koketnost s kojom mu je prišla. Bacila je pogled na svoja dva pratioca koja je ostavila za stolom. Okrenula se nazad Arsenu i, ponešto sabranija, predložila:
„Platit ćeš mi pivo, je l’ da? Iako ne pišeš pjesme.“
Arsen je samo kimnuo i za tren se već vraćao s dvije nove boce, gotovo uvjeren da ga crnka neće čekati. Ipak, bila je tamo i tamo je ostala cijelu noć, pričajući ni o čemu posebno. Ostala je čak i kad se većina budućih brodograditelja raštrkala po taksijima, noćnim tramvajima i podu WC-a, čak i kad su njeni pratitelji otišli, namignuvši joj usput. Bacio je pogled na mobitel: četiri ujutro. Crnka je slijedila njegov pogled. Kolikogod su piva popili tu večer, ona je i dalje bila potpuno svježa.
„Pratit ćeš me kući?“ stisnula mu je nadlakticu. Arsen je shvatio dvije stvari: ovo je bio prvi put da ga je dotaknula i još nije znao njeno ime. Bilo mu je previše neugodno i bio je previše pijan da to ikako riješi, pa je samo kimnuo glavom.
Dok su hodali prema autobusu, pokušao ju je zagrliti, no ona se uvijek izmicala. Njena je kosa bila slobodnija od nje i lelujala je svuda okolo, milujući noćni zrak. Nekako je i dalje ugodno mirisala unatoč svom dimu u onom prokletom kafiću.
Vožnja noćnim busom trajala je toliko dugo da je i Arsenu bilo jasno da ga vodi na sasvim drugi kraj grada. Napokon su izašli na prljavom okretištu usred sivih nebodera. Nikad nije bio ovdje.
„Dođi…“
Djevojka kojoj nije znao ime povukla ga je u grafitima išaran i mačkama ispišan haustor zgrade kojoj su bili najbliže. Stisnula se uz njega, prelazeći dlanovima po Arsenovim leđima, stražnjici i bedrima, uvlačeći ruke pod njegovu tanku kožnu jaknu. S vremena na vrijeme protrljala bi lice o njegovu košulju. On je, međutim, bio toliko zbunjen, umoran i pijan da je samo naslonio potiljak na zid haustora i sklopio oči. Kada se nakon nekoliko minuta pribrao dovoljno da ju pokuša poljubiti, pokretom koji je naučila u filmovima položila mu je prst na usne, kvrcnuvši ga usput po zubu.
Odmaknula se i šapnula: „Javit ću se.“ I potom nestala gore po stepenicama.
Arsen se jedva izvukao iz tog haustora i ponovo pronašao autobusnu stanicu. Sjeo je na rinzol i pokušavao razbistriti glavu. Mrak je oko njega postajao sve tanji, činilo se da će uskoro svanuti. Rekla je da će se javiti… Čovječe, da bar. Kakva cura. Nasmiješio se sam sebi. Trebao bi ići pogledati koji joj je ono bio broj zgrade, mogao bi ju sutra ići iznenaditi. Živi li ona uopće ondje?
„Šta ima, zgodni?“ čuo je glas iza sebe.
Dok se on bavio za njega potpuno novim osjećajima, iza njegovih su se leđa nekako stvorila tri tipa. S rastućim užasom koji je zamijenio ono slatko stanje otprije, Arsen je redom shvatio ove stvari: pridošlice su bili od njega jači, stariji, pijaniji i nisu planirali dobro. Obrijane su im se glave presijavale na uličnoj rasvjeti. Nikad se do sad nije našao u ovakvoj situaciji.
„Ti nisi odavde, je l’ da, zgodni?“ obratio mu se glas ponovo, ovaj put spojen s ne baš ugodnom vanjštinom najnižeg tipa.
„A kako se zoveš?“
„Arsen.“ Gotovo je šapnuo.
„Šta kažeš? Arsen? Ha ha ha! Mora da si s one strane Drine, je li?“ smijali su se. „Našli smo Srbina da nam lunja po kvartu.“ Zaključio je onaj u sredini s krivim zubima.
„Nisam Srbin.“
„A šta si onda? Kako se prezivaš?“
Opsovavši u sebi, Arsen je odgovorio: „Dedić.“
Sva trojica su ga tupo gledali nekoliko sekundi da bi na kraju ipak uspješno riješili jednadžbu:
„Arsen Dedić? Je l’ me ti zajebavaš? To je onaj stari pjevač, to moja mama sluša!“ udario je Arsena po uhu. „Klinac se pravi pametan.“
„Ajmo, osobnu na sunce. Osobna na kojoj piše da si fakat usrani Arsen Dedić plus sva lova koju imaš u novčaniku i možda ti neću prosuti zube. Možda.“
Arsen je segnuo rukom u lijevi stražnji džep hlača gdje je obično nosio novčanik, no on je sada bio prazan, baš kao i desni. Isto se moglo reći za sve džepove jakne koje je Arsen još dva puta sporo pretražio da odgodi susret s očima i šakama trojice bijesnih kretena. Na tijelu je još osjećao tople dlanove crnokose djevojke.
„Ništa, a?“ gotovo sažalno je zaključio krivozubi. „Znaš kako to onda ide, jebiga.“
Još zbunjen od one prve ćuške, Arsen drugu jedva da je i osjetio. Kad ga je udarac u trbuh srušio na pod, gotovo mu je bilo olakšanje da malo legne. Ćelavci su ga nastavili mlatiti, tu i tamo mu dobacujući uvrede. U jednom je trenutku situacija gotovo krenula u obrnutom smjeru kada su se dvojica ćelavaca okomila na trećeg, zajebavajući ga da mu mama sluša Srbe. Ipak, Arsen je bio slasniji zalogaj. Nakon što su se izdovoljili ili nakon što se previše razdanilo za njihov ukus, ostavili su ga na podu da leži u vlastitoj krvi. “Ne daj se, Ines!” dobacio je jedan. S pravom se moglo reći da su ga prebili na mrtvo ime.
Kad niti nakon nekoliko pokušaja nije uspio ustati, Arsen se jednostavno prevalio na leđa osjećajući kako mu iz nosa lagano teče krv preko lijevog obraza u uho. Gledao je u nebo koje je mijenjalo boje kao haljine da bi se na kraju odlučilo za nježnoplavu samo s decentnom bijelom vrpcom avionskog traga. Kako nije uspio sklopiti šaku na koju mu je jedan od trojice ćelavaca nagazio, sklopio je oči i razmišljao.
U takvom ga je položaju našla starica iz obližnje zgrade, što je rano nedjeljno jutro odlučila iskoristiti za šetnju svog poprilično defektnog psića. Zamijenivši Arsenovu duboku zamišljenost za nesvijest ili komu te prestravljena prizorom krvi, gospođa je inercijom svakog savjesnog građanina pozvala hitnu. Psić je sa zanimanjem liznuo lokvicu krvi pored Arsenovog uha.
Kojih sat vremena kasnije Arsen je sjedio na nosilima u hitnoj pomoći. Rane mu je već sanirala zgodna doktorica, doduše ne tako zgodna kao njegova crnka, ali blizu. Ispod očiju su mu se već počeli formirati podljevi, nos mu je bio gadno natučen, makar ne i slomljen, ali niti jedna posjekotina nije zahtijevala šivanje. Unatoč tome, doktoricu je mučilo što mladić, iako budan i svjestan, uopće ne govori, nije čak ni rekao kako se zove, a dokumenata nema. Vjerojatno je samo šok, ali ne bi bilo loše da mu poslikamo glavu, odlučila je i izašla dogovoriti hitno slikanje.
Ostavši sam u prostoriji, Arsen se polako osvrnuo oko sebe. Pogled mu je pao na nekoliko čistih blokova A4 papira s logom proizvođača lijekova. Pored toga bila je i kemijska olovka: savršeno. Udobnije se namjestio, koliko su mu to dopuštala tvrda nosila i natučeno tijelo i započeo. Nije bilo nikakvih problema s prvim stihom, misli su tekle kao da su jedva dočekale, kao životinje puštene iz premalog kaveza: on ih je samo mogao pratiti pogledom kako nadolaze, jedna za drugom. Kada se zgođušna doktorica vratila, zatekla je Arsena Dedića kako, namučen kemijskom koja je svako toliko ostajala bez tinte i natečenim prstima, dovršava svoju prvu pjesmu.
