Cvijeće zla ili Šta bi sad rekla Hannah Arendt
Dijete nosi crnu majicu
sa bijelom lobanjom, krstom i orlovima;
dijete se slika i diže ruku,
pozdrvlja krv i psuje majku;
djetetu je dvanaest godina.
Pa zakukaš nad živim djetetom,
nad njenim djetinjstvom,
nad suncem, nad ljetom,
nad drugom djecom kojoj se prijeti
i koja prijete;
pa kako majku mu…
pa te zaboli,
otkud u njima sa osam,
sa dvanaest godina
ta stara i prljava ideja,
pa brineš i tuguješ i neka te jeza prožima,
a djeca se smiju sa fotografija
Dijete nosi tu crnu majicu
i igra se.
Ono se nasmije u crnoj majici,
izgladni, umori se, odmori se,
potrči, penje se na koš, sjedi na klupi,
sve kao i druga djeca
i sve normalno.
Onda se tješiš, brzo će proći,
još ovo ljeto pa će izrasti,
neće je valjda obući u školu,
djeca rastu, zaborave
A onda te smrzne kao presuda
da neko je ipak skrojio
baš tu i takvu majicu
u dječjoj veličini.
Strašne riječi i oblaci
Ustaneš kao i svakog jutra,
zakoračiš napolje
i umjesto na poznatu zemlju
staneš na oblak.
Svaki sledeći korak
istisne po jednu strašnu riječ
koja sa kišom pada u more nad kojim lebdiš,
a onda je “pusti vali,
ponosni beljci, srčani ždrali”
srčano žderu
dok sledeća riječ ne pljusne s neba
i kao meteor okrzne ti oblak.
Držiš se za maglu i pjenušav razum,
malo se smiriš na oblaku.
Kad padne noć
pratiš zlatni presjek na horizontu.
Legneš na oblak
i pažljivo se nagneš nad vulkanski krater
da vidiš od čega mu sija
i kako pulsira
užegla lava u stomaku
Zaspeš nad lavom
pa se budiš il’ prerano il’ prekasno;
ustaneš, kao i svakog jutra,
zakoračiš napolje
i umjesto na poznatu zemlju
staneš na oblak.
Balkon i plava slika
Moj balkon liči na palubu broda.
Ima metalnu bijelu ogradu od oblastih bijelih stubova
i tankih metalnih lanaca poprijeko.
Drveni brodski pod se zagrije na suncu
i najbolji je na bosu nogu.
Danas je kasno proljeće i sunčan dan.
Sjedim na balkonu u stolici od platna
visoko zavrnutih nogavica i bosa.
Keramička posuda ocrtana cvijećem
i jedem prve trešnje ovog ljeta.
Velike ašlame, pune sunca i slatke tamne krvi
što ostavlja modre tragove kad ka’ne na drveni sto.
Stisnem košpicu medju prstima,
a ona se otme i leti preko ograde
te parajući široko lišće,
uz kratko pucketanje
nestane u gustoj krošnji velike smokve u dnu bašte.
Ova me slika vratila u trenutak
koji se nikad nije desio,
u kojem ti i ja sjedimo
na malom balkonu ispod borove šume
u bosanskoj čaršiji.
Ti i ja nemamo prošlost, ali te se ipak sjećam.
U našem sunčanom danu
kanuo je trešnjin sok na tvoje boso stopalo,
a ti puštaš da se osuši
i postane malo plavo sunce na tvojoj koži.
Sjećam se da je jedne izrazito hladne zime
sunce zaista sijalo plavo iznad plavih planina,
a kad je zašlo
pojavio se isto tako plav, ali mnogo tiši
mjesec
na srebrno-plavom snijegu.
