STVARNO, BOŽE
Neka voli i izvoli
Obilje mene
Kože izvan moje
Na poraze nove
Neka misli tko što hoće
Ako može
To da shvati
Kako se nutrina, da-drob i krv
Jedne žene
Pored kože njene
Od ljubavi klati
O, da, znam…
Stvarno, Bože
Koliko puta
Propade mi
Ljubav
Kao mlitavac iz Danteova pakla
Pustila sam da me olujama mlati, stijegovima
Vitla
Eh, tko će Lucifera prognat iz
Čežnjivog daha
Brzinom mraka izgubio je priliku
Da dozna koliko sam lijepa
I vrela
Stvarno, Bože
Može li se, može
Biti izvan kože
A opet sa sobom
Na dva mjesta odjednom
Razapet k’o gaće
Ili k’o Srđan V.
U dvije države
I dva univerziteta
Ovo je zbilja
loša reklama za tange
I kakve veze ima sa ljubavlju
Brzinu svjetlosti neko odredi već
A tko će pojmiti
Brzinu mraka
SOBE
Koljena su hitala
u tri
nedovršene sobe
a stopala ostala
kod kapije.
Soba za spavanje
ona, treća
napuštena k’o beba uskraćena za prvo
i posljednje dojenje.
Zjapi za nama, otvorenih
tek rođenih usta, soba,
sveta, u krvavoj posteljici.
Stopala su cupkala kod kapije
bokovi čuvali stražu nad
klonulim bedrima.
Knjige sa prekrštenim rukama
sudile sa polica: šta je ljubav, šta je čast
ima li ljubav časti.
Meč u paralelnim svjetovima.
Dvije radne sobe, ona-manja, u koju nije ni smjela ući
nedostatak prostora i nezgodan ugao špijuniranja za knjige-suce.
Poraz ili pobjeda, ljubav ili čast
sve Jedno je
poljubac u tmini, ruke u grču
a tijelo u cjelini na stopalima
kod kapije.
OMČE
Najlon kleči na Ponos planini.
Žohar u fotelji podriguje.
Dvogodišnje dijete riše zrakom
dodir ucviljene dojke.
Zeleni i žuti pečate zalogaje
izmučene majke.
Softe pritišću otanjale vratove
i šutnjom na’nj natiču
tmačom porubljene omče.
Žrtvenici u koloni stišću
zgasnute oči.
Bludno okriljuju
vlastitu jamu.
ČLADA
Nije to vlada, jok,
ni čokolada
Bezbeli
A ako neko veli
Da bi ovo Č moglo
Značiti četklačka
Misli pravo ne
Misli krivo sa
Mosta na Žepi
Smjenjuju se sjene
Dok đavoli kolo vode
Knjige se zbijaju u nagnute zidine
Tražeć liniju koja stvara
Zapreku duhovnima da
Kažu što vide
I tmurno je, i nestaje daha
A sunce sija, i zrak je čist
Ovo je žurka da se Isus rasplače
Veli glas sa ažurne stranice dok
Uboge glave drhte
Pred likom Člada svog
Išću, no tamo samo
Smiješi se
KOKOŠKICA
drhtao je od svačije misli
trudio se,
k’o kokoška
fina kokoškica
Nafije Sarajlić
da ‘osluhne’ sve i
ugodi svima
suvišno je reći da
živio
nije
jecaj od varljivog bljeska
klečaj u samosužanjstvu
ne osjećati
ne padati
ne sanjati
kljucati tuđe želje
kljucan sobom
trulo zrno
ostati
CIJEĐENJE
cijeđenje na žici
utrnule podsvijesti
cičesmijehom kutnjaci
ubuđale ublehe
cijede se zjenice
okapava tijelo
štipaljke-kosti
nijemo posustaju
osciliraju niti bića
otopljenog
žestinom života
lokvicu retoričkih
napuštaju pitanja