(Laura Marchig, “SCHMARRN”, Fedra art projekt, Rijeka 2022.)
Pismo Loredane Bogliun spisateljici
Draga Laura,
s velikim sam zanimanjem pročitala Schmarrn. Zanosno djelo, očuđeno onim tvojim neuobičajenim vrelom tema no koje se ipak drže osnovne misli, nedvojbeno povezane sa sudbinom suptilnog izmještanja, koje izmiče sigurnost života u suglasju s nekakvim identitetom pripadnosti. Nemogućnost “biti ono što jesi” koja se razrješava u novoj odlučnosti življenja “s drugima”. U knjizi vrlo spretno rješavaš pitanje kontinuiteta koji se zapravo može pronaći i pronalaziš ga u neposrednoj svakodnevici kad i najobičnija kajgana pruža sliku života koji treba proživjeti i gotovo.
Tvoj je rukopis vrlo gust, ispunjen motivima, usudila bih se reći da ima ritam koji oduzima dah, poticajan, koji treba trenutno uhvatiti i živjeti. Stil pisanja, znalački kreativan i ekspresivan, svojom izražajnom ljepotom potiče na identificiranje s tvojom pričom. Tvoje bi tekstove, i prozne i poetske, trebalo iznova i iznova pažljivo iščitavati kako bi se svaki put otkrila još jedna inspiracija. Čitanje ovoga romana ne može biti površno: treba se orijentirati u svijetu koji s pozicija stroge potrebe za istinom propituje brigu za razumijevanjem „fijumanstva” talijanskih žitelja Rijeke i prostore gdje se još može izraziti nakon svih društveno-kulturnih prevrata proizašlih iz etničkog čišćenja u drugom poraću, provođenog s licemjerjem i beskonačnim nasiljem.
Sjećanje koje je pošteno ne obmanjuje. Moja bi mama rekla da tvoje djelo zaslužuje Nobelovu nagradu. Ona je bila takva, kratko i jasno za sve što je važno. Jednom mi je rekla da Nobelovu nagradu treba dodijeliti onome koji je izmislio stroj za pranje rublja. Rečenica bačena tek tako, bez objašnjenja, ionako se zna o čemu govorimo.
Uvodni dio ti je vrlo iscrpan. Još si me ranije bila zainteresirala s kratkom rukoveti za časopis „Filigrane”. Odmah sam naslutila izvornost pristupa kad se „privatni život-svemir-simbolični temeljni princip” dijeli s univerzalnim vrijednostima. Sugestije i referiranja na razne autore nikad nisu pretjerani. Oni su pravi obol otkrivenju tvoje osobne priče i našeg kolektivnog sjećanja. Genijalna je ideja da knjiga kuharskih recepata bude utjelovljena u jednu životnu priču, pa i ako knjiga nije posve autobiografska, rado ću je takvom zamisliti.
Tijekom čitanja nevjerojatno osvajaju detalji koji otkrivaju kontekst: Poslijeratni je kruh imao otužan okus, govorio si, bilo je neugodno sjetiti ga se… No kruh je, u svojoj biti, rođen slobodan i ne može mu se zapovjediti da se digne. Pobuni se. Mislim da se naslućuje poveznica i za one koji ne poznaju izravno slavenski kulturni svijet, jer intelekt, da bi takav bio, mora se znati odmjeriti s tlom, mora se ukorijeniti.
Izranja LJUBAV prema ŽIVOTU. Materijalne stvari govore jezikom Duše. Tvoja knjiga recepata ima Dušu. Stvari prenose svoju duhovnu poruku, pripadaju nam kao Duša koja hrani naše postojanje.
Izvrsno je tvoje naslanjanje na istarsku seosku kulturu, konkretno na hrvatsku čakavsku kulturu. Iz nje izbija ogromna vrijednost koju možemo pripisati seoskoj mudrosti: Ujna je bila oštroumna i nepismena. Vrijednosti koje se pronalaze u obrađivanju tvoga vrta, koji na Kozali nadvisuje morske dubine, Kvarnerski zaljev istovremeno spektakularan i otvoren za tisuću ribarskih pustolovina koje nezaobilazno ispunjavaju tvoju originalnu Kuharicu, onoga vrta u kojemu se prisjećaš dvorišta majčine seoske kuće i sretnog leta muha u počasnom krugu po dvorištu, kako bi se na koncu opet vratile ljenčarenju na hrpi gnoja.
No u svim tvojim lutanjima izranja majčinska figura u svoj svojoj nježnosti i u punom sjaju: A ipak, mirisi tvoje kuhinje imaju nešto od književnosti. I ta je njezina prisutnost ne oslobađa predosjećaja, onog neodređenog tuđeg i tupog, što ga prepoznajem u sivilu socijalizma u koji se prerušio totalitarni režim. Kad pišeš u socijalističkom društvu na pragu promjena, naslućuje se apsolutna vrijednost koju treba pripisati istini ogoljenoj sa svakim tvojim „receptom”. Po svojoj simboličnoj vrijednosti, Kuharica izražava ljubav i posvećenost preko mirisa i okusa koje je Laura Marchig u svom intuitivnom senzibilitetu predosjetila te se otvorila spoznaji i razumijevanju svijeta.
Recept za „španske ptice”, sigurno je među najistaknutijim u cijeloj knjizi: recept na koji možeš naići u Istri, Furlaniji-Julijskoj Veneciji, Mitteleuropi i na Balkanu, iskazuje tisuću veza s onom dimenzijom moći i društvene nelagode koja se poput neželjena gosta uvukla u ponašajni modalitet ljudskog bića. U određenom trenutku iskrsne pitanje i čitatelj je, napredujući s čitanjem, pozvan da sam potraži odgovore: što znači biti prevratnik? Ta naravno! Odgovorit će ti ptičica koja se dinsta u loncu! Mesa, tvrdog poput potplata… jer nema zadovoljštine pobijediti slabašnog neprijatelja… španske su ptice predstavljale iskazivanje snage, snage apsolutne moći i jednoumlja, protivne slobodi mišljenja. „Reci mi, ptičice, gdje se istina skriva?“ A iskidana ptičica, uvaljana u svoj umak odgovorila bi: „Tamo odakle kreće cenzura i utjelovljuje se gorčina, tamo gdje surovost podupire zaborav i stvara se prispodoba o neiskušanom. Počinje tamo gdje kreće tvoj poraz.“
U činu čitanja shvaćam, donekle, i „način” tvoga oca: u mojoj si me ulozi čitateljice gurnula u nepoznato te sam naišla na cijeli jedan svijet koji se otkriva bez poznavanja tvojih aktera, ali im zapravo poznajem povijest. Poguban je i snažan jelovnik inspiriran knjigom „Mein Kampf“ zlokobnog Adolfa. A pojavljuje se i baka, neizostavna personifikacija Mitteleurope na vremenskoj lenti koja obuhvaća cijelo dvadeseto stoljeće, i prevara se u mit: trajno prisutna figura, čuvarica svih sudbina, upravo to: mit.
A kako ne cijeniti tvoj zanos-ženstvenost. Ljubavne su pjesme strahovito fascinantne, zavodljive, žena koja svoju seksualnost živi s točnom dozom čednosti, bez buke, s primjerenim očekivanjima. Traži ljubav potpomažući prijevaru. Prijevaru koja postaje bolna u trenucima poslije i splašnjava u činu dijeljenja recepta „lubenice začinjene votkom”. Ljubavna elegija. Autentičnog časka prolaznosti, iz života, životu… u mirisnoj uspomeni, ukusnoj. Neizreciva senzualnost, koja se rasprostire čista i prirodna i prima upravo u kuhinji, gdje se hrani životom i dijeli ljubav uživajući u životu.
A u svemu ostaje svjesnost još jednog iskustva vezanog za dušu tvoga vrta, nevjerojatno prisnog mjesta, prijatelja mnogih života, čuvara mnogih uspomena. Bespomoćnog. Obnavlja se iz sezone u sezonu, ali ostaje ogoljen: njegova je prava dimenzija mit. Pa i zov onog cvrčanja cvrčaka – koji premda odraz drugog geografskog konteksta kao da su od zore do sutona ponavljali: „Samo tu, samo tu, samo tu, samo tu, samo tu, samo tu, samo tu, ne drugdje, može se pronaći bit svoje volje, užitak djelovanja, govorenja i odlučivanja, samo tu, samo tu, samo tu, samo tu, samo tu, samo tu, samo tu… ostati moraš, samo tu, samo tu, samo tu, samo tu, samo tu, samo tu, samo tu…postaje vječno postajanje, život.
I… Ovi njoki napravljeni danas, samo za mene i tebe, moj brodolomni suputniče i ljubavniče, koji smo sami usred svemira napravljenog od kuće, ne čine mi se više ni tako ukusni. Njoki malo osamljeni, malo suhi, pomalo izrezani iz svega, iz starog svijeta usred neke srednje Europe koja nas više ne prepoznaje.
Živimo u vremenu kad smo u stanju samima sebi posvjedočiti da napredujemo, da smo u stalnoj evoluciji, u stalnom pokretu. U tvom tekstu mogu proći, odnosno odlično pristaju i ulomci napisani samo na engleskom, kao potvrda evolucije našeg doba. Vrlo je pohvalna zamisao da se ulomci na fijumanskom prevedu na talijanski književni jezik i ponude odmah iza izvornika. Ulomci u lokalnom govoru vrlo su dragocjeni i prenose najneposredniju autentičnost svih životnih ugođaja koje nastanjuju prostor unutar i izvan Knjige recepata. Jesi li se možda već dosjetila da ih za hrvatsku verziju knjige prevodiš na čakavski?
Različiti jezični prijelazi u romanu nimalo ne umanjuju slobodan i harmoničan stil pripovijedanja koje teče i razvija se spontano i valovito te se ponovno stvara kao čarolija u stvarnom svijetu tvoje prave (romansirane) priče (bajke). Čista poezija.
Loredana Bogliun
Buje, 31. srpnja 2022.
******
Odgovor Laure Marchig Loredani Bogliun
Najdraža Loredana,
ovim si me pismom zaista obradovala. Oduvijek mislim da se naša dva poetska svemira po mnogočemu dopunjuju, bliska su. Tvoja me je urođena potreba traganja za ljepotom – koja se prenosi u otkrivanje mističnog, potajnog elementa koji o sebi govori Zavičaju, Prirodi, Svijetu, Svemiru, sa slikama čije se značenje razvija u smjeru duhovnosti i pušta korijenje u klasičnoj mitologiji kako bi još dublje prodrlo, dok ne dosegne sam začetak mita, prethistorijsku simbologiju koja je u stanju postati sredstvo obožavanja te je stoga sposobna vrijeme pretvoriti u vlastitu negaciju – nagnala da svih ovih godina mislim na Loredanu kao na „svoju” pjesnikinju, a na tvoje stihove kao na kapi ljepote koje izbijaju iz neiscrpne „šikljajuće fontane”.
Daleko od toga da se želim predstaviti „kritičarkom samoj sebi”, to nije običaj, nije red. Međutim, misli koje u pismu nudiš potaknule su me da ti odgovorim i tako nastavim započeti razgovor.
Posebno me obradovalo što si moju „obiteljsku kuharicu” odmah definirala romanom. Zapravo, zamišljeno je da djelo okupi više raznih stvari, da bude vrsta hibridnog romana koji obuhvaća i stvarnosne i fikcijske elemente te se postupno preobražava, prodirući na kraju u likovnost i zvukovnost, postajući film koji pripovijeda o dubokim vezama stvorenim i održavanim zahvaljujući hrani i glazbi. To je priča o povratku izvorima čija je svrha da sebi razotkrijem vlastito postojanje, da spoznam sebe kao prvenstveno duhovno biće, a istovremeno to je i priča o putovanju koje se ostvaruje kroz san, vrsta meditacije dosegnute intuicijom. U „Schmarrnu” osobe koje su stvarno postojale i s kojima pripovjedno ja uspostavlja dijalog, postaju protagonisti proživljenih priča unutar jednog hortus conclusus, našeg obiteljskog vrta koji nas je generacijama hranio. Sa svoje strane isti vrt postaje svemirska postaja s koje se kreće na fantastična putovanja, otkrivaju se stvarni ili mogući svjetovi, osnivaju novi zavičajni studiji, pokreću rasprave o pitanjima koja se odnose na višestruke identitete onih koji žive na granici, s granicom koja se s njima sljubila, pokušava se shvatiti kako razviti svijest o samospoznaji, sad i ovdje, prepoznati kojom stazom poći kako bismo postali gospodari svojih života, glasnici prava na slobodu misli.
Suprotno od onoga što u književnosti obično biva, prozi sam – no možemo je slobodno zvati poetskom prozom, s obzirom na obilje rima i ritmova koji bi se lako mogli prilagoditi jedanaestercima ili drugoj metrici talijanske književne tradicije – namijenila zadatak da pripovijeda stvarnost dok je lirici, konkretno, u poglavlju „Eden, izgubljeni raj u lubenici začinjenoj votkom”, u zadatak stavljeno da tek ima postati fikcija, da pripovijeda pustolovine na granici zamislivog. U tom poglavlju nalazimo dva mitološka bića, ponešto zgužvanog Adama, simbol vanjske svijesti, i Evu, također zgužvanu, simbol unutarnje svijesti, koji kreću na putovanje u potrazi za Rajem, odnosno mogućom ravnotežom.
U početku smo ja i moja iznimna i vulkanska prevoditeljica Lorena Monica Kmet mislile da ćemo dijelove na fijumanskom dijalektu prevoditi na čakavski. Činjenica je da ne bih znala koji čakavski govor upotrijebiti, jer treba uzeti u obzir da mi je talijanski materinski, zajedno s fijumanskim koji je djelić velike obitelji podvarijanata istromletačkog narječja. Površno poznajem neke čakavske govore, onaj koji se govori u okolici Rijeke jako se razlikuje od istarskog čakavskog kojim je govorila moja majka, a i taj se sa svoje strane razlikuje od cakavskog s otoka Krka gdje mi živi sin Martino. Čakavski se govori razlikuju od mjesta do mjesta i ne vjerujem da postoji dijalektalna inačica koja bi predstavila stanje duše izraženo kroz moje korištenje fijumanskim. Završna je odluka bila da se sve prevede samo na književni hrvatski.
Poglavlje „Eden, izgubljeni raj u lubenici začinjenoj votkom” polazi od stvarne činjenice, teške nezgode, pada s brodice koji mi se dogodio u srpnju 2018. Zadobila sam značajne fizičke ozljede i podnosila velike bolove. Zovem ih crni jer su bili razdirući. Bol mi je cijelog tog ružnog ljeta 2018. posve obuzeo misli. Izgužvani Adam koji sa mnom dijeli prostor male obiteljske kuće i velikog vrta ovdje se otkriva kao vrsta pomoćnika-čarobnjaka iz bajki i k meni dolazi s čarobnim napitkom. Dakle, muškarac nudi ženi zabranjenu voćku, lubenicu začinjenu votkom. Pijana lubenica bit će sredstvo s kojim će mi moj ljubljeni pomoći proći poznatim svijetom i ući u „trip”, putovanje na koje ćemo oboje ići, ali svatko za sebe i slučajno se dodirivati tijekom leta i evolucije misli pod utjecajem halucinogena, alkohola sadržanog u voću strasti – cvijetu lotosa. Na kraju putovanja opet smo na polaznoj točki, unutar obiteljskog vrta gdje je sve i počelo, ali promijenjenog životnog iskustva. Na povratku s prostorno-vremenskog putovanja bit ćemo neki drugi. Budući da smo u svakom slučaju djeca svoga vremena, nakon hodočašća u Metaverzum, otkrit ćemo da smo hibridi, ljudi napravljeni od mesa ali istovremeno i digitalni. Što je istina, a što laž? pitat ćemo se. Istina će biti laž i laž će biti istina… a mi bića na putu mutacija. I sve se međusobno prožima s pronalaskom grobnice bake-mita, još jednog čarobnog bića iz bajke koje mi pomaže da prođem šumom napučenom nišama i nadgrobnim spomenicima i dovršim misiju koju sam si zacrtala, pronađem grob Daše Drndić.
Od mitske ću bake primiti čarobni dar… sirup od malina koji mi treba da tradiciju dalje pronosim i prenosim.
Laura Marchig
Rijeka, 5. kolovoza 2022.
S talijanskog prevela Lorena Monica Kmet
