Glasovi progovaraju iz pogleda. Mladi i stari. Mekani, umilni. Mogla bih ih razmazati po tijelu, kao puter po vrućoj kifli. Vrelih obraza, lizala bih s otvorenih dlanova njihova pitanja:
Ko si ti? Čija si?
Ja, zlato (često su me tako oslovljavali), pripadala sam ljetu. U njemu sam rođena. U njemu je moja mama umrla. U tom ljetu života i smrti bili smo zajedno: baka Brana, deda Boro, nana Safeta, dedo Nedžad i ja. Tate je i bilo i nije. U jednoj kući, na dva mjesta, u dva različita dijela grada, jeli smo nanine pite i bakine sarme, dedo i deda pili su pivo i rakiju. Za podstanare smo imali Boga i Tita.
Ja sam od ljeta! Ljeto, to sam ja.
Smijali su se glasovi. Svojim debelim prstima štipali su mi obraze sve dok ne bi pocrvenjeli kao da su od bakra. Podstanari bi se pojavili tu i tamo. Prvi u naninim i dedinim molitvama, drugi u bakinim i dedinim partizanskim pjesmama.
A onda je zapucalo…
S pola kuće baka Brana, deda Boro i ja otišli smo u Šid, bakinoj sestri. Bila je to moja prva izdaja. Otišla sam s bakom i dedom i ostavila dedu i nanu. U to pola kuće, koje nikako da nalegne na zemlju kako treba, dobili smo novog podstanara. Rat, tako se zvao. Pojavljivao se stalno: kad bismo jeli, kupali se, imali zatvor ili proljev. Imali smo i talase. Ne one morske, koji su vukli ribe, školjke i barke. Ovi su stanovali u kući jednog Sretena. Bio je to stariji, dobar čovjek, s velikim radio-aparatom. Kod njega bismo dolazili subotom, za sunca, kiše i snijega. Sreten bi upalio radio, ponudio nam domaći sok od zove i tri stoličice. Sjeli bismo i pustili svoje glasove, umjesto tijela, na talase. Za dobrih dana pronašli bismo glasove nane Safete i dede Nedžada: govorili bi da su živi i da će valjda i ovo sranje proći. Zamrzila sam to pola kuće i podstanara. Zamišljala da mu čupam kosu, guram prste u oči, sipam so u nozdrve. Ali nisam smjela. Velik i jak je bio.
A onda je nakratko prestalo pucati…
Ostavila sam to pola kuće, baku Branu i deda Boru u njoj, i krenula nazad, u ono drugo pola, gdje su bili nana Safeta i dedo Nedžad. Bila je to moja druga izdaja. U drugo pola kuće, stvari su bile loše. Primirje je kratko trajalo. Pucalo se. Nismo imali prozore, samo folije od debelog najlona, peć zvana sanduklija više je prdila nego grijala. Sjedila bih u mojoj sobici i na malim papirima s oznakom crvenog krsta pisala pisma baki Brani i deda Bori. I ovdje smo imali podstanara, i on se zvao Rat. Njega nisam smjela dirati, nisam ga dobro znala. Samo sam mu sakrivala čarape ili pantalone, ponekad bih mu pljunula u kajganu od jaja u prahu, u nadi da će shvatiti poruku i otići sam.
A onda je došla jesen…
Granate padaju. Nana Safeta i ja sjedimo pored sanduklije koja prdi. Ja plačem. Talasi su donijeli glas da je deda Boro umro. U snu. Iz oka mu je kanula jedna suza. Nana Safeta uzdiše, to me strašno nervira. Ulazi dedo Nedžad, sa stidljivim osmijehom na licu, u ruci nosi Oslobođenje. Sjedne pored nas dvije i pobjedonosno okreće stranice do pred kraj. Među smrtovnicama stoji slika deda Bore i mali tekst. Dedo Nedžad kaže: „Nema veze što puca, otišo ja sinoć i dao u novine, da se zna.“ Da, umro je Boro, negdje tamo daleko od rata – govorkalo se kasnije oko naše pola kuće. Da, kažem i ja, umro Boro, sa suzom na licu, i ruku bih stavila u vatru da je umro misleći da ga više ne volim jer sam otišla. Moja izdaja postaje ozbiljnija.
Došlo i jedno proljeće…
U naše pola kuće, u kojoj smo nana Safeta, dedo Nedžad i ja. Rat je, kao, iselio. Ima godina. Ali takav je nered ostavio za sobom. Ma pogančer kakvog niste vidjeli. Čekamo da se u podstanarsku sobu useli Mir. Ko sve bi trebo, al’ nikako da dođe. A mi računamo na tu kiriju. Treba živjeti. Ja se upisala u gimnaziju. Život košta. Mira nigdje, a nana Safeta oboljela. Doktori kažu rak na mozgu, mjesec-dva najviše. Meni sve nekako daleko, kao neka pučina. Sad mrzim i ovo pola kuće. Mnogo spavam. Jednog jutra nana Safeta, nemoćna da ustane, zaziva moje ime i moli da joj pomognem. Ja sve nešto kao kroz san: čujem je, i ne čujem. Nekako se pridignem, bauljam do njenog kreveta. Ona mi pruža ruku, kao slabašnu granu prestarjelog drveta. Vučem, vučem, ali ništa. Nekako je teška, preteška. Vučem još malo, i stanem. Kažem: „Ne mogu.“ Vratim se u krevet. Zaspim istogmomenta. Nana Safeta umire sutradan. Ja postajem sve veća izdaja.
A bî i jedna zima…
A, da. Zamalo da zaboravim reći, napokon je u naše pola kuće uselio Mir. Koji prevarant. Sav utegnut, pun riječi, osmijeha. A nikad kiriju da plati. Sve sutra, prekosutra, samo još koji dan… Ljiga prava. Dedo Nedžad komunicira s njim, ja izbjegavam obojicu. Nedžad bi da pričamo. Čak je dozvolio i da pušim pred njim kad pijemo kafu, samo da smo zajedno. A meni mrsko. Ide mi na živce i on, i kuća, i Mir. Upisala sam Filozofiju, te zime slušam o njemačkom klasičnom idealizmu. Napravila sam super šematske prikaze ideja svakog filozofa ponaosob. Kad s rajom s faksa idem na kafu, ja to fino poredam po stolu, pa detaljno prolazimo svaku fazu bitkovog kretanja. Za to vrijeme baka Brana je s ono pola kuće otišla u Bijeljinu. Valjda i kod nje neki Mir došao. Isto neplatiša. Ona piše, zove me. Ja nju slabo. Zajebane ove faze postojanja, nemam slobodnog vremena. Baka sve bolesnija. Sama je. Jednog dana dođe mi vijest da je umrla.
Idemo na sahranu. Dedo Nedžad i ja. Nadrkana sam, ne dam progovorit. Hodamo ka groblju. Ja u prvom redu, odmah iza kovčega. Procesija je spora. Ja se sjetim Sofke Nikolić, najveće pjevačke zvijezde Kraljevine Jugoslavije. Sofka je imala kćerku, Maricu, jadnica rano od tuberkuloze oboljela. Sofke nema pored nje: London, Pariz, Beč. Kraljica Skadarlije kupi slavu po svjetskim pozornicama. Marica umire. Sa sedamnaest godina. Priča se da je to dotuklo Sofku. Došla ovdje u Bijeljinu, sahranila Maricu, dala da joj se velika kripta sačini. A ona kupila kuću odmah do groblja, da je uz nju. I tako godinama. Dok i Sofka nije umrla. Sad su obje u toj kripti, jedna uz drugu.
Hodam tako za bakinim kovčegom, mislim na Sofku, na Maricu, sve drugo me ispižđuje, i ljudi koji oko mene plaču, i nebo, i zemlja. Drska sam. Baku Branu spuštaju u raku radnici groblja. Neugodna tišina. Svi bulje u mene. Prva bih (jer jedino je još mene imala) trebala baciti grumen zemlje u raku. Neko mi došapne da, ako baš ne mogu, bacim jedan cvijet. Raka je duboka, hladna, decembarska. A moja mama, Branina kćerka, umrla je u ljeto. U jedno davno ljeto, u jednom drugom gradu. Gledam u raku u koju ode ovo pola kuće i mislim kako su svi glupi. Neoprostivo glupi. Jer kakve veze ima šta će prvo pasti na kovčeg od izrezanog i ušmirglanog hrastovog drveta! Sad, kad je jasno da Brana neće leći u zemlju pored svoje kćerke, koja se, i to da kažem, zvala Snežana.
Između jednog ljeta i jedne jeseni došao je red i na dedu Nedžada…
A on je stvarno bio lud ko struja, pravio je haos po bolnici. Čovjeku koji je bio smješten u sobu s njim iščupao je kateter usred noći, uvjeravajući ga da mu ne treba. Bio je senilan, ljudi su me po hodniku molili da ga vodim kući. Mislim, u ono naše pola kuće. Na kraju su ga sestre morale vezati za krevet. Gotovo bez svijesti, ljubazno im je zahvalio, a onda mi naredio: „Makaze da si mi donijela!“ Već dva dana diše, a ja znam da ga više nema. Ovog puta prisustvujem, možda tako izdaja bude barem malčice manja. Gledam u cijevi zabodene u njegovo premršavo tijelo. Kao korijenje koje mu život bespovratno odvlači u podzemne vode mrtvih. Sjedim tako na njegovom krevetu, ljudi prolaze ispred sobe. U neka doba ulazi doktorica i opipava mu puls, provjerava cjevčice, monitor. Zatim se okreće prema meni: „Neće ovo još dugo, sat-dva.“
Te večeri, na putu iz bolnice sjedam na klupu u Velikom parku, da zapalim jednu. Nisam bijesna. Ima već neko vrijeme da ne mrzim ljude oko sebe, samo sebe. Gledam ih dok prolaze za svojim živo tima. Usputno me pogledaju. U sebi čujem njihove glasove:
Ko si ti? Čija si?
Izdaja je opasna boljka. Teško izlječiva. To znam danas, nakon godina manje-više bezuspješnih terapija. Danas, moje je ljeto. I jesen je moja. Moji su i Bog i Tito. Rat je moj. I Mir. I zima i proljeće su moji. Sve je moje. Sad, kad više nemam ništa.
Fotografija: Dženat Dreković
