U Umjetničkoj galeriji BiH 27. novembra je otvorena multimedijalna izložba „Sevdah, umjetnost slobode“, autora Damira Imamovića[1]. Sastavljena od pet tematskih cjelina: intima, vrijednost, zaboravljeni, ljubav i budućnost; izložba nas vodi na dugo putovanje kroz historiju sevdaha. Teško bi bilo u jednom kratkom tekstu proći kroz sve rukavce koje ona sadrži: brojne arhivske fotografije, novinske članke, video intervjue, audio snimke (među njima i one profesionalnih bh. muzičara iz 1907./1908. godine, koji su na ovoj izložbi po prvi put predstavljeni javnosti), kao i veoma smjele ilustracije Edite Gazibare (Gaće, Služim cara), te fotografije Imrane Kapetanović. Zbog toga je cilj daljnjeg testa ukazati na značaj ovog kompleksnog projekta u cjelini za historiju i poimanje sevdaha kao muzičkog žanra.
Priča o izvoru
Na ulazu u galerijski prostor nalazi se jedan od tv ekrana na kojem se može pogledati serija intervjua rađenih sa autorima, poznavaocima i istraživačima sevdaha. Ovu polifoniju mišljenja na samom početku izložbe ne spominjemo slučajno – „Sevdah, umjetnost slobode“ otvara historiju jedne muzike na sasvim drugačiji način. Ona uspješno izbjegava uvijek prisutnu zamku da se pronađe i utvrdi izvor (autentični oblik) ovog poetsko-muzičkog fenomena. A koliko je to uzaludno uvjerit će se svako ko se zarovi u dnevnu štampu s početka 30tih godina prošlog stoljeća i pročita tekstove u kojima se ondašnji živalj i novinari sa žalom prisjećaju starih vremena. Njihov je žal jednak ovom nama poznatom: tiče se starih običaja, starih vrijednosti, pa i stare muzike, i jedina je razlika u tome što se današnje žalovanje odnosi na njih i vrijeme u kojem su oni živjeli. Posve je jasno da je priča o izvoru i autentičnosti zapravo mit. Potraga za njim je utoliko uzaludnija što mitsko vrijeme (zlatno pra-doba) nikada nije realno postojalo. Ono je uvijek tek eho čovjekove vječite izgubljenosti i bačenosti u svijet. Važno je reći da izložba „Sevdah, umjetnost slobode“ osim što ne podliježe spomenutoj zamci, također ni u jednom segmentu ne pokušava nametnuti jedan pogled na ono što predstavlja ogromno bogatstvo tradicionalnog muzičkog nasljeđa. Ona koristi sasvim druge ključeve za otvaranje njene raznolikosti i šarolikosti.
Iskustvo sevdaha
Ti su ključevi upravo iskustvo sevdaha kroz vrijeme (države, politike, ideologije). Samo kroz 20. stoljeće sevdah je preživio pet državnih uređenja. Ta činjenica i razrješava pitanje zašto je baš sevdah toliko bitan za upisivanje naših identiteta. On je naprosto ono mjesto u našem kulturološkom kodu, u kojem se prepoznaje kontinuitet jednog postojanja, nakon što se i države i društvene vrijednosti bespovratno ruše. To je bilo sasvim jasno i svim vladarima ovih prostora, koji su muzičko – poetsku tradiciju koristili kao manipulativno sredstvo pridobivanja moći, pritom u svojim interpretacijama strašno režući i otkidajući od nje sve one elemente i aspekte neupotrebljive njihovim ciljevima. Tako je tradicija jedne umjetnosti zatvarana u polje ideoloških funkcija, što i danas oni koji sevdah misle očima politike koriste, kako bi potvrdili svoju vlast i svoje „pravo“ na njeno tumačenje. Ali upravo je zato bitna ova izložba koja o sevdahu progovara sa stanovišta iskustva onih koji su sevdah stvarali, pritom koristeći se isključivo estetskim mjerilima. Zbog toga dok se krećemo među eksponatima: od jedne do druge fotografije, jednog do drugog novinskog članka, jednog do drugog imena, shvatimo da o onome o čemu mislimo da znamo gotovo sve, zapravo znamo jako malo. Snaga ovog projekta jeste u tome da tamo gdje politike i ideologije zatvaraju vrata, ona ih otvara.
Sevdah kao sloboda
I ma koliko cenzura vladala u umjetnosti, ipak su njene stege bilo mnogo jače u životu samom. Uvijek su postaje ta mjesta (pukotine) kroz koje je prolazio glas povrijeđenih i potlačenih. Sevdah je često bio utočište svim onima koji svoju bol (intimnu, socijalnu, egzistencijalnu, … ) nisu mogli nigdje i nikako drugačije izreći. Ono je time bilo jedino mjesto individualne slobode. Zato je posebna pažnja u izložbi posvećena zaboravljenim glasovima u sevdahu, koji su ostavili značajan trag, a čiji se utjecaj na žanr prešućuje. Prije svega tu se misli na žene[2], te romsku i jevrejsku zajednicu.
Zbog namjerno zaboravljanih, ali i zbog svega što u sevdahu treba doći, sevdah se može (i mora) misliti kao umjetnost slobode. Ova je izložba dio te priče. A sevdah je uvijek priča, koja na sreću ne završava.
Na kraju izložbene postavke (u dijelu koji pripada budućnosti), na velikom platnu, ponovo nas dočekuje polifonija mišljenja. Ona je tu kako bi i nas potaknula da sevdah doživimo dijelom svoje slobode. A to je najviše što nam jedna priča, uopšte, može ponuditi[3].
Fotografija: Imrana Kapetanović
[1] „Sevdah, umjetnost slobode“ autorska je izložba Damira Imamovića u saradnji sa umjetnicama/ima: Editom Gazibarom, Imranom Kapetanović, Ahmedom Burićem, Sadinom Mehmedovićem i Amerom Kapetanovićem.
[2] Među eksponatima su i predivne fotografije: Sofke Nikolić, Đule Imamović, Raseme Katane, …
[3] Izložba “Sevdah, umjetnost slobode” biće otvorena do 31. 12. 2015. godine.
