• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
itd

Lejla Kalamujić: Ugasimo svjetlo

Autor/ica: Lejla Kalamujić
lejla kalamujicšake pune oblaka i druge drameugasimo svjetlo
Objavljeno: 30.11.2020

Dodirujem te i znam da se nismo rodile sutra,
a nekako, pomoći ću ti da živiš, i ti meni,
a nekako, moraš mi pomoći da umrem, i ja tebi.

Adrienne Rich

(iz ciklusa Dvadeset jedna ljubavna pjesma)[1]

 

LICA

SELMA (70 godina)

Penzionisana radnica pošte.
Mračna i pesimistična žena.
Puši usprkos tome što je preživjela karcinom.
Puno psuje.

MIRA (65 godina)

Punim imenom Amira, ali je tako niko ne zove.
Ovo je dan kad zvanično odlazi u penziju.
Selmina sušta suprotnost.
Ipak, do kraja, i ona će početi da puši i psuje.

I

Sve se dešava u Selminom stanu. U njemu je sve uredno i posloženo. Većina pokućstva podsjeća na osamdesete. Poslijepodne je. Selma drijema na kauču. Pored nje je stolčić s lampom i čašom skoro punom vode. Na sredini sobe je sto za ručavanje. Dvije stolice. Tu je i masivni ormar, od poda do plafona. Komoda sa TV-om. Na zidovima vise uramljene fotografije uglavnom onih kojih više nema. Iz sobe jedna vrata vode u kuhinju, druga u hodnik.

Selma drijema, dok se zavjesa lagano pomjera na vjetru. Kroz otvoren prozor dopire dječja cika. Udarci lopte. Na svaki udarac Selma otvori oči, potom ponovo proba da zaspi. Ali cika je sve glasnija. Na kraju ona se ljutito pridiže i odlazi u kuhinju. Vrlo brzo se vraća sa šerpom. Nespretno razmiče zavjesu, ali uspije. Iz šerpe kroz prozor prosipa vodu. Naginje se kroz prozor. Baš je ljuta.

SELMA              Eto vam sad!
Materama pod prozore, pa tapa-tapa!
Derišta nedokazana.

Galama je iscrpi. Zadihana je. Spusti šerpu na pod, sjedne za sto i zapali. Tek što je dim povukla, tresak. Selma se okrene u pravcu hodnika. U sobu ulazi Mira, mokra do gole kože.

MIRA                  Pa stvarno.
Ali zaista!

Naglo ispusti cekere iz ruku. Iz jednog se nekoliko jabuka prospe i otkotrlja. Selma ih gleda, a Mira, nema joj druge, bijesno sa sebe skida bluzu i suknju.

MIRA                   I šta sad?

Stoji u grudnjaku i hulahopkama. Selma gasi cigaru. Iz ormara vadi kućnu haljinu.

SELMA               Evo ti.

MIRA                  Znala sam da će se i ovo jednom desiti, majke mi.
Ali danas?

SELMA              Kako?

MIRA                  Tako, Selma, što prosipaš vodu kroz prozor.

SELMA               Htjela sam djecu.

MIRA                   Nisi djecu, nego mene.
Oni su samo zaurlali od smijeha.

SELMA                 Preskočila si jedno dugme.

MIRA                   (opipava haljinu)
Gdje?

SELMA                 Daj, ja ću.

Selma joj zakopča dugmad kako treba.
 
MIRA                   Ponovo moram oprat kosu.
Jutros sam je prala.

Selma bi se rado nasmijala, ali ipak…
 
SELMA                 Bojler je pun.
 

Mira pomalo demonstrativno odlazi u kupatilo. Selma pomjera cekere, polako se saginje i skuplja jabuke. Jednu po jednu stavlja u zdjelu na stolu. To traje. I opet, vidimo, umara je. Mira se vraća s peškirom na glavi i fenom u ruci.
 
SELMA                 Jesil vidjela moje papuče?

MIRA                   Ne.

SELMA                 Ljuta si?

MIRA                   (odsječno)
Nisam.

SELMA                 Dakle, jesi.

Mira pali fen.
 
SELMA                 Znaš da nisam tebe htjela.

MIRA                   Hiljadu sam puta rekla:
ne možeš polijevat komšiluk vodom.

SELMA                 Polijevam nevaspitanu djecu.
Ta lopta, ko da mi neko po glavi skače.

Mira ugasi fen.
 
MIRA                   A ti se, Miro, crveni pred roditeljima.

SELMA                 Šta se ti imaš crvenit?
I nisam te još očekivala.

MIRA                   Jesam li fino rekla da ću doći,
napraviti ručak,
pa odavde na proslavu.

Mira išteka fen iz utičnice. Mota kabl. Krene da ga ostavi, i umalo da se spotakne o papuče.
 
Evo ti papuče.

Baca ih prema Selmi. Selma obuva lijevu, pa desnu.
 
MIRA                   Trebamo ti kupiti nove.
Ove se ofucale.

SELMA                 Meni su dobre.

MIRA                   Na lijevoj pukao đon.
Desna se pocijepala.

SELMA                 Stare one, stara ja.
Mogu mi biti.

Selma dohvati daljinski i sjedne na kauč. Pali TV i šalta kanale.
 
MIRA                   Jesil ti izlazila?

SELMA                 Jok.

MIRA                   Pa šta si radila?

SELMA                 Ništa.

MIRA                   Ne možeš povazdan u kući.

Selma razočarana što, kao i obično, nema šta da se pogleda, gasi TV.
 
SELMA                 Vidiš da mogu.

MIRA                   Lice ti usivilo od ove sobe.

Samo što je to rekla, Miri stigne poruka na mobitel. Lice joj se odjednom ozari. Selma to, naravno, primijeti, ali ne kaže ništa.
 
MIRA                   (mekanim, gotovo raspjevanim glasom)
Gdje su cekeri?

Selma pokaže ispod stola.
 
MIRA                   Idem ja ručak začas.

Vrata kuhinje su otvorena.
 
MIRA                   (iz kuhinje)
Znaš koga sam srela?

Selma ništa.
 
Vladu.
Pošao na groblje.
Pita kad ti je kontrola.
Rekla sam u srijedu.
Proviri iz kuhinje.
 
Jelde, u srijedu?

SELMA                 Aha.

MIRA                   Sad je to već rutinska kontrola.

Selma se sjeti da nije popila lijek. Iz ladice u ormaru izvadi veliku kutiju punu lijekova, masti i drugih stvari iz apoteke. Uzima dvije kutije, vadi po jednu tabletu, dohvati čašu s vodom i popije. Vrati kutiju, pa ponovo prilegne na kauč. Zavjesa se i dalje pomiče.
 
Mira ulazi u sobu, govori, i ne gleda u Selmu.
 
MIRA                   Kupio cvijeće.
Gledam ga, nekakav se pokupio, omršavio…
Maltene ne silazi s Bara.

Selma se nevoljko pridiže.

SELMA                 Sad će dva mjeseca kako je Vera umrla.

MIRA                   Čovječe. Kad prije?

SELMA                 Vrijeme ne stoji za mrtvima.

Tone u sjećanje.

Imala sam sedam godina kada je umrla prva osoba koju sam poznavala. Nana mog
školskog druga. Viđala bi je ponekad kako ga čeka ispred škole. Mene je ta smrt strašno pogodila. Mislila sam da se nešto veliko mora promijeniti tog dana kad smo saznali.Kao sad bismo svi trebali stati. Zaustaviti sve. Jer mi je više nikad nećemo vidjeti. Nekog koga je bilo, nema više.

Poslije Titove smrti, kad bi se začule sirene i život zastao na minut, uvijek bi’ se sjetila nje i te dječje maštarije.

A onda, kad je četvrti maj postao običan dan,
i smrt je postala obična stvar.

MIRA                   Baš mi se nešto sažalilo na Vladu.

Selma je upitno pogleda.
 
Mislim da ti to nisam nikad rekla. Malo pred rat srele se Vera i ja u gradu. Kod Palme. Tek se bila otvorila. Sunčan dan bio. Kao danas, samo toplije. Njoj se nije žurilo, nije ni meni, pa smo svratile na kolače.
Tad mi je rekla nešto…

SELMA                 Rekla ti da Vlado nije čovjek njenog života?

MIRA                   I tebi je rekla?

Selma ne može vjerovati da je to pita.

SELMA                 Vera i Majda su mi bile najbolje prijateljice.
Nego šta nego mi je rekla.

Doduše, tad je to svima govorila.

MIRA                   Meni je pričala o nekoj velikoj ljubavi od prije.
S nekim Libijcem, čini mi se.
On je bio kod nas na studiju.
Kad je diplomirao, njegovi ga pritiskali da se vrati kući, Veri se nije išlo tamo, pa je tako na kraju i puklo.
On otišao, ona ostala.

SELMA                 Kurac nije bio čovjek njenog života!
Život bi dao za nju da je mogao.

Zavrti glavom.
 
Voljela sam ja Veru puno, ali nije uvijek bila baš pametna. Vlado je bio muškarac njenog života, samo to ona nije mogla da shvati.

A što to tebi sad naum pade?

Mira slegne ramenima.

MIRA                   Onako.
Odoh vidjet dokle je ručak.

Iz kuhinje.
Jesil se čula s Majdom?

SELMA                 Nije zvala.

MIRA                   Okreni ti nju.

SELMA                 Pa da mi opet prepričava serije.
Ta žena non-stop bulji u televiziju.
Djeca joj sve prinesu, urade.
Ona samo seriju za serijom.
Majke mi, ne znam, šta više s njom pričat.

Mira ulazi s tacnom u rukama. Nosi džezvu i dvije šoljice.
 
MIRA                   Paprikama treba još malo.

Sipa kafu. Prvo Selmi. Spusti joj šoljicu na stolčić. Drugu naspe sebi. Sjedne na kauč pored Selme.

MIRA                   Jesil ti ikad pričala sa Verom i Majdom o meni?
O nama?

SELMA                 Znale su one.

MIRA                   Znam da su znale.
Ali, mislim, jeste l’ pričale?
Onako kako su one tebi pričale o muževima.
Pa trideset godina ste dijelile kancelariju.

SELMA                 Jesmo.

MIRA                   Jeste pričale ili jeste dijelile kancelariju?

SELMA                 Oboje.

Mira se protegne preko Selme da bi ostavila i svoju šoljicu na stolčić.
Iznenada spusti glavu u Selmino krilo.
 
MIRA                   Treba li ti oprati ovu suknju?

SELMA                 Ne treba, još.

Šute.
 
MIRA                   Ko da je jučer bilo kad sam prvi put ušla u ovaj stan.
Tvoji bili na putu. Mi same.
I jesi…
Priznaj da si umirala od nervoze.

Smije se.
 
SELMA                 U koliko ste se dogovorili večeras?

MIRA                   U osam.

SELMA                 Ko će sve biti?

MIRA                   Svi profesori.
Mi koji idemo u penziju.
A zvali su i bivše.
Pa rekla sam ti to.

Zamišljeno.

Mojih trideset pet godina rada je proletjelo.
Još ta zakuska večeras i gotovo.

… da se ne lažemo, i meni se želudac prevrtao.
Dobro se sjećam tvoje zelene haljine na cvjetiće.
Sitne, baš sitne cvjetove. Stiskala si šake u krilu.

Selma se pokušava izmigoljiti, ali joj ne uspijeva.
 
SELMA                 Malo mi trnu noge.
 
MIRA                   (uopšte ne obraća pažnju)
Bila sam druga smjena. Žurilo mi se da ti ne zakasnim, ali nisam htjela trčat da se ne oznojim.
Tog nam je dana Lojo ―
Joj kakav je to čudak bio.

SELMA                 Hoće li i on bit večeras?

MIRA                   Umro on ima deset godina.
Rekla sam ti i to. Ništa ne pamtiš.

Uglavnom, veliki odmor. Lojo stao na sred zbornice, u onim svojim masnim farmerkama, i čita šta je neki nesretni francuski slikar jednom zapisao o seksu: U mraku mi smo tek dvije bezlične sjene stopljene u ludilu strasti. U nama je samo želja da jedno drugom pružimo što više užitka.

Mislim da je to mogao biti Tuluz-Lotrek.

I onda, kad sam te vidjela onako nervoznu, to sam ti citirala.

SELMA                 Uvijek si se palila na te umjetničke fore.

MIRA                   Ma jel. A šta si ti rekla?

SELMA                 (pomalo joj je neprijatno)
Otkud znam šta sam rekla prije trideset godina.

MIRA                   Znaš, znaš.

Rekla si…

SELMA                 Jesi l’ ti pila jutros?

MIRA                   Rekla si: pa ugasimo svjetlo!

Mira se grohotom smije.

Jesil to ispričala Majdi i Veri?

Selma je gleda.
 
Jesi li?

SELMA              Jesam.

DANKA            Ti? Nema šanse.
Mora da si nešto smrljavila.

Selma vadi cigaru iz kutije.
 
SELMA            Kažem ti da su znale.

Pripaljuje.

A rekla sam im i kasnije.

MIRA               Šta?

SELMA            Da si me varala s Dankom.

[1] * S engleskog prevela Marija Rakić-Šaranac (objavljeno na: Polja)

 

 

(Dio iz drame „Ugasimo svjetlo“, objavljenje u knjizi „Šake pune oblaka i druge drame“, Durieux, Zagreb, 2020.)

Knjigu možete nabaviti na: Durieux

 

 

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

Lejla Kalamujić – Ljeto kratke priče
Lejla Kalamujić – Ljeto kratke priče, proza

Autor: Lejla Kalamujić

Lejla Kalamujić: Požuri i izmisli grad
Lejla Kalamujić: Požuri i izmisli grad, proza

Autor: Lejla Kalamujić

Lejla Kalamujić – Ljeto kratke priče
Lejla Kalamujić – Ljeto kratke priče, proza

Autor: Lejla Kalamujić

Lejla Kalamujić: U rijeci je svaka žena
Lejla Kalamujić: U rijeci je svaka žena, esej-kritika

Autor: Lejla Kalamujić

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić