Dodirujem te i znam da se nismo rodile sutra,
a nekako, pomoći ću ti da živiš, i ti meni,
a nekako, moraš mi pomoći da umrem, i ja tebi.
Adrienne Rich
(iz ciklusa Dvadeset jedna ljubavna pjesma)[1]
LICA
SELMA (70 godina)
Penzionisana radnica pošte.
Mračna i pesimistična žena.
Puši usprkos tome što je preživjela karcinom.
Puno psuje.
MIRA (65 godina)
Punim imenom Amira, ali je tako niko ne zove.
Ovo je dan kad zvanično odlazi u penziju.
Selmina sušta suprotnost.
Ipak, do kraja, i ona će početi da puši i psuje.
I
Sve se dešava u Selminom stanu. U njemu je sve uredno i posloženo. Većina pokućstva podsjeća na osamdesete. Poslijepodne je. Selma drijema na kauču. Pored nje je stolčić s lampom i čašom skoro punom vode. Na sredini sobe je sto za ručavanje. Dvije stolice. Tu je i masivni ormar, od poda do plafona. Komoda sa TV-om. Na zidovima vise uramljene fotografije uglavnom onih kojih više nema. Iz sobe jedna vrata vode u kuhinju, druga u hodnik.
Selma drijema, dok se zavjesa lagano pomjera na vjetru. Kroz otvoren prozor dopire dječja cika. Udarci lopte. Na svaki udarac Selma otvori oči, potom ponovo proba da zaspi. Ali cika je sve glasnija. Na kraju ona se ljutito pridiže i odlazi u kuhinju. Vrlo brzo se vraća sa šerpom. Nespretno razmiče zavjesu, ali uspije. Iz šerpe kroz prozor prosipa vodu. Naginje se kroz prozor. Baš je ljuta.
SELMA Eto vam sad!
Materama pod prozore, pa tapa-tapa!
Derišta nedokazana.
Galama je iscrpi. Zadihana je. Spusti šerpu na pod, sjedne za sto i zapali. Tek što je dim povukla, tresak. Selma se okrene u pravcu hodnika. U sobu ulazi Mira, mokra do gole kože.
MIRA Pa stvarno.
Ali zaista!
Naglo ispusti cekere iz ruku. Iz jednog se nekoliko jabuka prospe i otkotrlja. Selma ih gleda, a Mira, nema joj druge, bijesno sa sebe skida bluzu i suknju.
MIRA I šta sad?
Stoji u grudnjaku i hulahopkama. Selma gasi cigaru. Iz ormara vadi kućnu haljinu.
SELMA Evo ti.
MIRA Znala sam da će se i ovo jednom desiti, majke mi.
Ali danas?
SELMA Kako?
MIRA Tako, Selma, što prosipaš vodu kroz prozor.
SELMA Htjela sam djecu.
MIRA Nisi djecu, nego mene.
Oni su samo zaurlali od smijeha.
SELMA Preskočila si jedno dugme.
MIRA (opipava haljinu)
Gdje?
SELMA Daj, ja ću.
Selma joj zakopča dugmad kako treba.
MIRA Ponovo moram oprat kosu.
Jutros sam je prala.
Selma bi se rado nasmijala, ali ipak…
SELMA Bojler je pun.
Mira pomalo demonstrativno odlazi u kupatilo. Selma pomjera cekere, polako se saginje i skuplja jabuke. Jednu po jednu stavlja u zdjelu na stolu. To traje. I opet, vidimo, umara je. Mira se vraća s peškirom na glavi i fenom u ruci.
SELMA Jesil vidjela moje papuče?
MIRA Ne.
SELMA Ljuta si?
MIRA (odsječno)
Nisam.
SELMA Dakle, jesi.
Mira pali fen.
SELMA Znaš da nisam tebe htjela.
MIRA Hiljadu sam puta rekla:
ne možeš polijevat komšiluk vodom.
SELMA Polijevam nevaspitanu djecu.
Ta lopta, ko da mi neko po glavi skače.
Mira ugasi fen.
MIRA A ti se, Miro, crveni pred roditeljima.
SELMA Šta se ti imaš crvenit?
I nisam te još očekivala.
MIRA Jesam li fino rekla da ću doći,
napraviti ručak,
pa odavde na proslavu.
Mira išteka fen iz utičnice. Mota kabl. Krene da ga ostavi, i umalo da se spotakne o papuče.
Evo ti papuče.
Baca ih prema Selmi. Selma obuva lijevu, pa desnu.
MIRA Trebamo ti kupiti nove.
Ove se ofucale.
SELMA Meni su dobre.
MIRA Na lijevoj pukao đon.
Desna se pocijepala.
SELMA Stare one, stara ja.
Mogu mi biti.
Selma dohvati daljinski i sjedne na kauč. Pali TV i šalta kanale.
MIRA Jesil ti izlazila?
SELMA Jok.
MIRA Pa šta si radila?
SELMA Ništa.
MIRA Ne možeš povazdan u kući.
Selma razočarana što, kao i obično, nema šta da se pogleda, gasi TV.
SELMA Vidiš da mogu.
MIRA Lice ti usivilo od ove sobe.
Samo što je to rekla, Miri stigne poruka na mobitel. Lice joj se odjednom ozari. Selma to, naravno, primijeti, ali ne kaže ništa.
MIRA (mekanim, gotovo raspjevanim glasom)
Gdje su cekeri?
Selma pokaže ispod stola.
MIRA Idem ja ručak začas.
Vrata kuhinje su otvorena.
MIRA (iz kuhinje)
Znaš koga sam srela?
Selma ništa.
Vladu.
Pošao na groblje.
Pita kad ti je kontrola.
Rekla sam u srijedu.
Proviri iz kuhinje.
Jelde, u srijedu?
SELMA Aha.
MIRA Sad je to već rutinska kontrola.
Selma se sjeti da nije popila lijek. Iz ladice u ormaru izvadi veliku kutiju punu lijekova, masti i drugih stvari iz apoteke. Uzima dvije kutije, vadi po jednu tabletu, dohvati čašu s vodom i popije. Vrati kutiju, pa ponovo prilegne na kauč. Zavjesa se i dalje pomiče.
Mira ulazi u sobu, govori, i ne gleda u Selmu.
MIRA Kupio cvijeće.
Gledam ga, nekakav se pokupio, omršavio…
Maltene ne silazi s Bara.
Selma se nevoljko pridiže.
SELMA Sad će dva mjeseca kako je Vera umrla.
MIRA Čovječe. Kad prije?
SELMA Vrijeme ne stoji za mrtvima.
Tone u sjećanje.
Imala sam sedam godina kada je umrla prva osoba koju sam poznavala. Nana mog
školskog druga. Viđala bi je ponekad kako ga čeka ispred škole. Mene je ta smrt strašno pogodila. Mislila sam da se nešto veliko mora promijeniti tog dana kad smo saznali.Kao sad bismo svi trebali stati. Zaustaviti sve. Jer mi je više nikad nećemo vidjeti. Nekog koga je bilo, nema više.
Poslije Titove smrti, kad bi se začule sirene i život zastao na minut, uvijek bi’ se sjetila nje i te dječje maštarije.
A onda, kad je četvrti maj postao običan dan,
i smrt je postala obična stvar.
MIRA Baš mi se nešto sažalilo na Vladu.
Selma je upitno pogleda.
Mislim da ti to nisam nikad rekla. Malo pred rat srele se Vera i ja u gradu. Kod Palme. Tek se bila otvorila. Sunčan dan bio. Kao danas, samo toplije. Njoj se nije žurilo, nije ni meni, pa smo svratile na kolače.
Tad mi je rekla nešto…
SELMA Rekla ti da Vlado nije čovjek njenog života?
MIRA I tebi je rekla?
Selma ne može vjerovati da je to pita.
SELMA Vera i Majda su mi bile najbolje prijateljice.
Nego šta nego mi je rekla.
Doduše, tad je to svima govorila.
MIRA Meni je pričala o nekoj velikoj ljubavi od prije.
S nekim Libijcem, čini mi se.
On je bio kod nas na studiju.
Kad je diplomirao, njegovi ga pritiskali da se vrati kući, Veri se nije išlo tamo, pa je tako na kraju i puklo.
On otišao, ona ostala.
SELMA Kurac nije bio čovjek njenog života!
Život bi dao za nju da je mogao.
Zavrti glavom.
Voljela sam ja Veru puno, ali nije uvijek bila baš pametna. Vlado je bio muškarac njenog života, samo to ona nije mogla da shvati.
A što to tebi sad naum pade?
Mira slegne ramenima.
MIRA Onako.
Odoh vidjet dokle je ručak.
Iz kuhinje.
Jesil se čula s Majdom?
SELMA Nije zvala.
MIRA Okreni ti nju.
SELMA Pa da mi opet prepričava serije.
Ta žena non-stop bulji u televiziju.
Djeca joj sve prinesu, urade.
Ona samo seriju za serijom.
Majke mi, ne znam, šta više s njom pričat.
Mira ulazi s tacnom u rukama. Nosi džezvu i dvije šoljice.
MIRA Paprikama treba još malo.
Sipa kafu. Prvo Selmi. Spusti joj šoljicu na stolčić. Drugu naspe sebi. Sjedne na kauč pored Selme.
MIRA Jesil ti ikad pričala sa Verom i Majdom o meni?
O nama?
SELMA Znale su one.
MIRA Znam da su znale.
Ali, mislim, jeste l’ pričale?
Onako kako su one tebi pričale o muževima.
Pa trideset godina ste dijelile kancelariju.
SELMA Jesmo.
MIRA Jeste pričale ili jeste dijelile kancelariju?
SELMA Oboje.
Mira se protegne preko Selme da bi ostavila i svoju šoljicu na stolčić.
Iznenada spusti glavu u Selmino krilo.
MIRA Treba li ti oprati ovu suknju?
SELMA Ne treba, još.
Šute.
MIRA Ko da je jučer bilo kad sam prvi put ušla u ovaj stan.
Tvoji bili na putu. Mi same.
I jesi…
Priznaj da si umirala od nervoze.
Smije se.
SELMA U koliko ste se dogovorili večeras?
MIRA U osam.
SELMA Ko će sve biti?
MIRA Svi profesori.
Mi koji idemo u penziju.
A zvali su i bivše.
Pa rekla sam ti to.
Zamišljeno.
Mojih trideset pet godina rada je proletjelo.
Još ta zakuska večeras i gotovo.
… da se ne lažemo, i meni se želudac prevrtao.
Dobro se sjećam tvoje zelene haljine na cvjetiće.
Sitne, baš sitne cvjetove. Stiskala si šake u krilu.
Selma se pokušava izmigoljiti, ali joj ne uspijeva.
SELMA Malo mi trnu noge.
MIRA (uopšte ne obraća pažnju)
Bila sam druga smjena. Žurilo mi se da ti ne zakasnim, ali nisam htjela trčat da se ne oznojim.
Tog nam je dana Lojo ―
Joj kakav je to čudak bio.
SELMA Hoće li i on bit večeras?
MIRA Umro on ima deset godina.
Rekla sam ti i to. Ništa ne pamtiš.
Uglavnom, veliki odmor. Lojo stao na sred zbornice, u onim svojim masnim farmerkama, i čita šta je neki nesretni francuski slikar jednom zapisao o seksu: U mraku mi smo tek dvije bezlične sjene stopljene u ludilu strasti. U nama je samo želja da jedno drugom pružimo što više užitka.
Mislim da je to mogao biti Tuluz-Lotrek.
I onda, kad sam te vidjela onako nervoznu, to sam ti citirala.
SELMA Uvijek si se palila na te umjetničke fore.
MIRA Ma jel. A šta si ti rekla?
SELMA (pomalo joj je neprijatno)
Otkud znam šta sam rekla prije trideset godina.
MIRA Znaš, znaš.
Rekla si…
SELMA Jesi l’ ti pila jutros?
MIRA Rekla si: pa ugasimo svjetlo!
Mira se grohotom smije.
Jesil to ispričala Majdi i Veri?
Selma je gleda.
Jesi li?
SELMA Jesam.
DANKA Ti? Nema šanse.
Mora da si nešto smrljavila.
Selma vadi cigaru iz kutije.
SELMA Kažem ti da su znale.
Pripaljuje.
A rekla sam im i kasnije.
MIRA Šta?
SELMA Da si me varala s Dankom.
[1] * S engleskog prevela Marija Rakić-Šaranac (objavljeno na: Polja)
(Dio iz drame „Ugasimo svjetlo“, objavljenje u knjizi „Šake pune oblaka i druge drame“, Durieux, Zagreb, 2020.)
Knjigu možete nabaviti na: Durieux
