Amin je s njom razgovarao samo o poslu. Radnici, brige, cijena žita, vremenska prognoza. Kad bi im rodbina dolazila na farmu u posjetu, sjedili bi u malom dnevnom boravku, nekoliko puta upitali za zdravlje i pili čaj u tišini. Mathilde je u njima vidjela odvratnu površnost, trivijalnost koja joj je smetala više od nostalgije i usamljenosti. Željela je razgovarati o osjećajima, nadama, tjeskobi koja ju je prožimala bez ikakvog smisla, kao što to već biva s tjeskobom. “Zar on nema nikakav unutrašnji život?”, pitala se posmatrajući Amina dok je jeo u tišini, pogleda uprtog u tažin od leblebija koji je pripremila sluškinja, a čiji se suviše masan umak gadio Mathilde. Amina su interesovali samo farma i rad. Nikada smijeh, ples, dokolica, razgovor. Ovdje nisu razgovarali. Njen je muž bio strog poput kvekera. Obraćao joj se kao da je djevojčica koju treba vaspitati. Učila se dobrom ponašanju zajedno s Ajšom i morala je kimati kad bi Amin objašnjavao “To se ne radi” ili “Ne možemo to sebi priuštiti”. Kad je stigla u Maroko, još uvijek je izgledala poput djeteta. Morala je u nekoliko mjeseci naučiti da izdrži samoću i život domaćice, da podnese grubost jednog muškarca i otuđenost jedne zemlje. Prešla je iz očeve u muževu kuću, ali je imala osjećaj da nije stekla ni nezavisnost niti autoritet. Donekle je mogla zapovijedati jedino mladoj sluškinji Tamo. Ali je Ito, njena majka, uvijek bdjela nad kćeri, a Mathilde se nije usuđivala podići glas u Itinom prisustvu. Jednako tako se nije znala strpljivo i pedagoški ophoditi prema svom djetetu. Išla je u krajnost, od nezasitih zagrljaja do histeričnog bijesa. Ponekad, kad bi gledala malenu, to majčinstvo bi joj se učinilo monstruoznim, okrutnim, nehumanim. Kako jedno dijete može odgajati drugu djecu? Rasporili su njeno, tako mlado tijelo, i iz njega izvukli nevinu žrtvu koja se nije znala braniti.
Kad se Amin njome oženio, Mathilde je imala jedva dvadeset godina i tad mu to nije smetalo. Čak mu je bila šarmantna njena mladost, krupne oči pune divljenja i čuđenja svemu što vide, njen još uvijek krhak glas i jezik topao i mekan kao u djevojčice. On je imao dvadeset i osam godina, dakle nije bio puno stariji, ali je kasnije shvatio da njegova dob nije imala nikakve veze s nelagodom kojom bi ga ponekad ispunjavala njegova žena. Bio je muško i išao je u rat. Dolazio je iz zemlje u kojoj su Bog i čast bili jedno, a potom je ostao bez oca, što ga je natjeralo da sazre. Ono čime je bio očaran dok je bio u Evropi, sad mu je smetalo i opterećivalo ga. Mathilde je bila hirovita i lakomislena. Amin joj je zamjerao što nije izdržljivija, što nema deblju kožu. On nije imao ni vremena ni talenta da je tješi. Njene suze! Koliko je samo suza prolila otkad je došla u Maroko! Plakala bi zbog najmanje sitnice, briznula bi u plač često, i to ga je izluđivalo. “Prestani plakati. Moja majka koja je izgubila djecu, koja je udovica već četrdeset godina, manje je plakala u čitavom svom životu nego ti u posljednjih sedam dana. Prestani, prestani!” Evropske žene, mislio je, odbijaju da se suoče s realnošću.
Ona je mnogo plakala, i smijala se previše ili nikako. Kad su se upoznali, provodili su popodneva ležeći na travi pored Rajne. Mathilde mu je pričala svoje snove, a on ju je ohrabrivao, ne razmišljajući o posljedicama i ne osuđujući njenu taštinu. Zabavljala ga je, njega koji je skrivao zube dok se smijao, koji bi uvijek stavljao ruke na usta, kao da je radost bila najbesramnija i najprljavija od svih strasti. U Meknesu je sve bilo drugačije, i u rijetkim prilikama kad bi zajedno išli u kino Empire, on bi izašao poslije seanse lošeg humora ljut na ženu koja se hihotala i pokušavala ga obasuti poljupcima.
Mathilde je željela ići u pozorište, slušati preglasnu muziku, plesati u malom dnevnom boravku. Maštala je o lijepim haljinama, prijemima, plesnim čajankama, zabavama pod palmama. Subotom je htjela da ide na bal u Cafe de France, nedjeljom u dolinu Heureuse, te da poziva prijatelje na čaj. S prijatnom nostalgijom se prisjećala prijema koje su organizovali njeni roditelji. Plašila se da će vrijeme prebrzo proći, da će bijeda i težak rad potrajati vječno i da će, kad dođe vrijeme za predah, biti suviše stara za haljine i hladovinu palmi.
Lejla Slimani, “Zemlja drugih”, s francuskog prevela Tea Mijan, Buybook, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
*Knjiga će biti objavljena u sklopu projekta „Od jedne pandemije do druge: 100 godina evropske književnosti u 10 knjiga“ koji će izdavačka kuća Buybook uz finansijsku podršku programa Evropske Unije Kreativna Evropa realizovati u 2021. i 2022.
