Posveta
Tamo dalje,
gde život se još uvek krije, ostaje
mu kraljevstvo, da kao kralj
uzgaja svoju agoniju,
da prljavo cveće agonije
cveta poput kraljevstva:
ja koji sam sve prokurvao,
prokurvao bih i vlastitu smrt i svojim lešom
ispevao poslednju pesmu.
Ludak
Živeo sam u predgrađima, poput majmuna,
živeo u kanalizaciji, nosio izmet,
živeo dve godine u Gradu Muva
i naučio da se hranim onim što istovarim.
Bejah zmija što klizi niz ljudsku ruinu
sikćući aforizme, na mrtvačkoj grbači,
gazeći neznana mora od mesa svojim logaritmima.
I mogao sam da mislim samo na tu avetinjsku bitku
i kako su me roditelji zaveli
da me oskrnave, između starih i mrtvih.
Učio sam crve da gmižu po leševima,
učio žene da slušaju pesmu drveća u sumraku,
njihov plač.
Muškarci su mi prljali lice blatom kad bih progovorio,
očima mi poručujući: „Tornjaj se iz ovog života!”
ili napominjući: „Ne postoji ništa što bi ikad
moglo da bude
manje od tvoje duše!”
ili: „Kako se zoveš?” i „Kako ti je samo čudno ime!”
Živeo sam međuprostore života,
njegove dvosmislenosti, zaborave, njegove neprestane
trapavosti
i pamtim njegovo brutalno otkrovenje
i njegov krak što miluje mi stomak i dupe
i stopala mahnita od želje da polete.
Živeo sam njegova iskušenja, i živeo grehe
iz kojih nas niko nikada neće moći da izbavi.
Batajeva mutacija
Sanjao sam da dodirujem pakosnu tugu sveta
na klonuloj granici apsurdne močvare,
sanjao mutnu vodu u kojoj bih mogao da nađem
izgubljeni put do tvog anusa.
U rukama sam osećao tu gnusnu nečistu životinju
u noći, pobeglu iz strašne džungle,
divlju poput vetra, poput crne rupe
tvog tela što me nagoni na san
i sanjao sam tu gnusnu nečistu životinju u svojim
rukama
i znao da je to bolest od koje ćeš umreti
i sad je prizivam podsmevajući se patnji čitavog sveta.
Jedna dementna svetlost, jedna štetna svetlost koja boli
u meni pronalazi tek truplo tvog smeha,
tvog smeha što oslobađa tvoju golemu golotinju
dok vetar ogoljuje našu smrt
sličnu toj prljavoj rupi koju želim da poljubim,
pa da me obasja svetlost bez kraja
jer video sam tvoj bol što kao ljubaznost
isijava u noć tvoje bujno nabujalo obličje,
taj vrisak iz groba, tvoju beskrajnost
i video sam tvoj bol kao dobročinstvo,
kao kad neko nežno spušta
oko na ispruženi beli dlan prosjaka.
Planiranje poljupca
Ubiću te sutra kad izađe Mesec
i obrati mi se prva vodarica.
Ubiću te sutra taman pred svitanje
dok si još u postelji, izgubljena u snovima
i biće to poput kopulacije ili semena na tvojim usnama,
kao poljubac ili zagrljaj, ili čin zahvalnosti.
Ubiću te sutra kad izađe Mesec
i obrati mi se prva vodarica
u kljunu noseći nalog za tvoje ubistvo,
koje će biti poput poljupca ili čina zahvalnosti
ili poput molitve za tu zoru što nikako ne stiže.
Ubiću te sutra kad izađe Mesec
i treći pas zalaje u devetom satu
na desetom drvetu bez lišća i životnog soka,
za koje više niko ne zna čemu tako uspravno
stoji na zemlji.
Ubiću te sutra kad trinaesti list
padne na očajno tlo,
pa ćeš biti list ili bledi drozd u agoniji
što vraća se u daleku tajnu popodneva.
Ubiću te sutra, a ti ćeš moliti za oproštaj,
za to meso opsceno, za taj mračni seks
koji će biti falus divote ovog čelika,
koji će biti sarkofag, zaborav, poljubac.
Ubiću te sutra kad izađe Mesec
i videćeš kako si lepa tako mrtva
sva prekrivena cvećem, prekrštenih ruku
i stisnutih usana kao kad se moliš
ili me još jednom za reč preklinješ.
Ubiću te sutra kad izađe Mesec
i s neba se oglase legende,
molićeš sutra za mene i za moje spasenje.
Ubiću te sutra kad izađe Mesec,
kad ugledaš anđela sa sečivom u ruci,
golog i nemog pred tvojom belom posteljom.
Ubiću te sutra i videćeš da ćeš ejakulirati
kad taj led prostruji među tvojim nogama.
Ubiću te sutra kad izađe Mesec.
Ubiću te sutra i voleću tvoju utvaru
i trčaću prema tvome grobu onih noći
kada ovaj nabrekli falus opet bude izgarao
snovima o seksu, misterijama semena,
tvoj nadgrobni kamen biće mi prva postelja
na kojoj ću sanjati o bogovima, i drveću, i majkama
bacajući kocke u noći.
Ubiću te sutra kad izađe Mesec
i obrati mi se prva vodarica.
Tajanstveni brodolomci
Kaži mi, ako mi je pogled razoran,
kaži mi ako moje oči žežu žešće od besa vremena,
i više od ovog praznog prostora
u kome snovi mirišu na samoubistvo –
i ko su ti na uličnom uglu
što proždiru mi čak i glavu, i pljuju mi na lešinu,
i smeju se kad zanoći,
i plaču i vrište
u praskozorje moje nesreće, i ko to širi laži
zaodevajući život u ruho Aveti?
Reci mi ko su oni, i šta je ovo
što beži od bivanja kao jelen od lovca u sumraku,
u maglovitom sumraku što se širi
poput beskrajne ravnice što prkosi svakom horizontu,
golemog slepog sutona lišenog perspektive,
koji sada stoji za čitav život.
Ali reci mi ko su oni,
sad kad su svi nebeski signali izbrisani
i Mesec još jednom pada na zemlju,
u času kada noć ne možemo nazivati noću,
a ljudi se traže slepi u tmini.
Ko su, onda, reci ko su oni
što čak i sad riju i čeprkaju na bezvremenom nebu
kao svinje u besanoj ravnici Ništavila
raspitujući se o meni i o sebi
sad kad više ne preostaje nikakav razlog za življenje.
Leopoldo Marija Panero, “Smrt u Tangeru”, preveli: Mehmed Begić i Damir Šodan, PPM Enklava: 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Knjižararoman