Šesto poglavlje
Tokom Praznika duhova u Lučengu, od početka jula do početka avgusta, svaka opština preuzima praznik u različito vreme, pa klanica svinja nije toliko u gužvi kao recimo za vreme Nove godine ili Praznika rođenja Cara od žada. Naravno, u nekim oblastima, kao što su Avenija Đinšeng, gde se slavi trinaestog, ili Palata Sjinghua Macu, gde se slavi devetnaestog, troši se mnogo novca tokom Praznika duhova. Ova naselja su u centru Lučenga, zovu ih i „elitna naselja”, u njima žive vlasnici radnji i zakupodavci njiva u predgrađu. Njihov životni standard je daleko iznad standarda ribara i ratara iz predgrađa. U centru se troše impresivne sume na darove božanstvima, pa su i klanice u ovom delu grada vrlo zauzete u vreme praznika.
Sedamnaestog ujutru, kada se ovde praznuje, još nije bilo reda ispred klanice, ali su radnici već vredno pripremali svinje za klanje. Bilo je znatno više prasadi za klanje nego obično, pomagači i čistačice užurbano su radili na pripremama, trebalo je što pre zaklati svinje i spremiti ih za odnošenje, da ne bi zakasnili za momenat kada stanovnici Čencuoa dolaze po namirnice za ritualno praznovanje.
Jutro je već bilo poodmaklo, a Čen Đijangšui još nije stigao. Pomoćnici su se nestašno šegačili: „Sad kad ima ženu ne diže se iz kreveta.” Nisu pak sedeli skrštenih ruku. Vezali su prasiće spremne za klanje i stavili ih na platformu u obliku slova V. Žene su potpalile vatru za veliki lonac vode, sve je bilo spremno za Čen Đijangšuijev dolazak.
Zora je već uveliko svanula kada je konačno Čen Đijangšui došao. Kasnio je, pa nije stigao da obuje gumene čizme, već je odmah pojurio do platforme za klanje, gde su ga dočekali smeh i šeretsko psovanje. Nisu ni snimili njegov pokret rukom, a velika svinja teška dvesta – dvesta pedeset kilograma već je zacičala očajno, telo joj se treslo i grčilo.
Čim je Čen Đijangšui izvukao nož, svinjska glava je pala postrance i poskočio je gejzir krvi. Krv nije prskala visoko, samo desetak centimetara u visinu, ali ju je količinski bilo mnogo, bila je penušava i liptala snažno. Žene su spremno doskočile s lavorima za skupljanje krvi, ali nisu uspevale da sve pokupe, posebno u momentu posmrtnog ropca zaklane svinje, krv je prskala na sve strane i prekrila celu platformu. Minut ili dva kasnije, kada je veći deo krvi bio istočen iz praseta, borbeni trzaji i vrisci postali su vrlo slabašni, pa je jedan pomoćnik izvukao prase s platforme i gurnuo ga na zemlju. Prase je ležalo na zemlji, još uvek se pomalo grčeći, a iz grla mu je i dalje lila krv, koja je bojila ceo pod u grimiznocrvenu.
To je bio Čen Đijangšuijev momenat. Kada se oštrica noža izvuče i krv prokulja, taj momenat pružao mu je vrhunsko zadovoljstvo. Kao da se brzinom snažnog udara reka toplote širila kroz njegovo telo, pretvarajući ga u gustu sluz, sličnu onoj koju ejakulira u dubine ženskog međunožja. Za Čen Đijangšuija ta krv koja prska i sperma imali su skoro isti orgazmičan efekat.
Međutim, tog jutra, na dan kad se u Čencuou obeležava Praznik duhova, dok je gledao pod obojen grimiznocrvenom, Đijangšui nije mogao da odagna sliku krvnih ugrušaka boje rđe na svom krevetu. Neki bezimeni bes i ledeni strah ispunjavali su ga jezom.
Nije mogao da ignoriše kazivanja da će se muškarcu koji dođe u dodir s menstrualnom krvlju desiti nesreća, posebno nekom ko radi u ovako krvavoj profesiji. Ipak je imati dobro znamenje bilo važnije od svega. Čen Đijangšui je proklinjao sam sebe, nije mogao da sebi oprosti nemar, ponavljajući u bradu: „Idiote, mrš u pičku materinu! Kretenčino jedna, mrš u pičku materinu…”
Rad u klanici nastavljao se brzim tempom. Čim bi prase bilo bačeno na pod, žene bi potrčale pa odvukle krvavo prase do bunara, isprale ga temeljno vodom iz bunara, a zatim ga ugurale u kazan s toplom vodom da mu skinu čekinje. Kazan s vrelom vodom bio je na suprotnom kraju od bunara, vatra u šporetu od cigala gorela je bez prestanka. Čim bi voda u velikom voku na šporetu provrela, brzo su je presipali i zamenjivali hladnom vodom pa nastavljali proces iznova.
U međuvremenu, Čen Đijangšui je, iako pun nejasnog besa, istrenirano vadio nož i prilazio sledećoj platformi za klanje, ponavljajući iste radnje. Druga grupa pomagača stavljala je svinju na drugi sto u obliku slova V i čekala Čen Đijangšuija. Ceo postupak se ponavljao na isti način.
Sa svakim ponavljanjem Čen Đijangšui je davao sve od sebe da stabilizuje oštar nož u ruci i uhvati ritam svoje uobičajene rutine. Iznenada, Čen Đijangšui je stao i shvatio da je već desetak prasića preklao i da im je istočena krv. Okrenuvši se, ugledao je prvo prase koje je iskrvarilo dokraja i kome su nakon toga skinute čekinje, ono je bilo zadnjim nogama zakačeno za gvozdeni prsten ispred stola u obliku slova V. Obešeno naopačke, prase je čekalo da ga Đijangšui raspori.
U ovoj fazi obično bi se Čen Đijangšui sprdao s pomagačima o seksu i ženama dok bi opušteno podizao nož da prodre u grudi svinje. Nožem bi presekao pravo nadole i odjednom bi svinjski stomak bio otvoren i nije bilo više krvi, videlo bi se samo kako izlaze sivobele iznutrice. Pomagači bi prišli, brzo izvadili jestive iznutrice i creva, a zatim ponovo zakačili leš praseta naopačke. U tom trenutku iz prasećih usta i grkljana opet bi potekla gusta krv.
Ova rutina je, međutim, tog jutra, na dan Praznika duhova, bila drugačija. Zbog kasnog dolaska Čen Đijangšui se nije sprdao o ženama. Fokusirao je svu pažnju na otvaranje svinjske utrobe, ali kad bi izvadio nož, rez ili ne bi bio dovoljno dubok ili ne bi prodro u mišiće. Morao je da ponovo prereže prase, ali taj rez onda nije bio uredan. Ovo mu se izuzetno retko dešavalo, a kada bi se desilo, Čen Đijangšui bi pljuvao na zemlju i proklinjao glasno pitajući se šta mu je donelo lošu sreću. Tog jutra, na Praznik duhova, Đijangšui je pravio greške jednu za drugom, katkad bi čak zario nož preduboko, pa bi rasporio creva i isprljao iznutrice, ali na sve to nije ni pisnuo.
„Izgleda da si se ti noćas naradio kod kuće!”, pomagač koji je takođe bio vešt s nožem počeo je da ga zadirkuje. „Hoćeš da ja preuzmem?”
Čen Đijangšui je odmahnuo glavom ne otvarajući usta, čitavu energiju je fokusirao na nož u ruci, toliko ga je jako stisnuo da mu je ruka podrhtavala.
Nakon što je napravio još nekoliko grešaka, Đijangšui je osetio da mu se ruke polako smiruju. Duboko je udahnuo, a zatim polako izdahnuo. Osetio je kako mu se ći energija polako spušta kroz ruku sve do zgloba. Podigao je ruku i napravio precizan rez. Ceo svinjski stomak od vrata nadole otvorio se uz zvuk nalik rajsferšlusu. Bio je to savršen rez.
Đijangšui je stajao mirno i smešio se kao kroz suze. Ispljunuo je tešku pljuvačku na zemlju. Slika smeđe krvi na krevetu tog jutra ponovo je projurila kroz njegovu svest. Namrštio se i pljunuo još nekoliko puta.
Nadalje su radni zadaci bili veoma laki. Već raspo-rene i očišćene svinje premeštane su u malu sobu, gde su ih kačili zadnjim nogama naopako o gvozdeni obruč na zidu. Osoba zadužena za pečatiranje mesa nagnula bi se zatim napred i udarila pečat ostavljajući red ljubičastih i plavih tragova. Nisu, naravno, zaboravljali ni da obeleže svinjske glave po sredini. Nakon pečatiranja pomoćnik bi odsekao svinjsku glavu oštrim i velikim nožem, duž vratne kosti.
Prasići s rasporenim stomacima su onda, zajedno s glavama i iznutricama, ređani po daskama na rikšama i prodavci mesa su ih odnosili. Da li će ih dalje prodavati s kostima ili samo krtinu zavisilo je od veština mesara koji su ih prodavali.
Budući da su tog jutra obeležavali Praznik duhova, svi su žurili da svinje što pre izađu iz klanice, pa je Đijangšui takođe otišao u malu sobu da pomaže oko sečenja svinjskih glava. Dok je odsecao glavu jedne podebele svinje, iznenada je niskom sredovečnom čoveku koji je stajao pored njega rekao:
„A Bijene, jesi li ovu svinju nekom obećao?”
Čovek koga su zvali A Bijen odmahnuo je glavom.
„Onda bih ja uzeo glavu”, reče Đijangšui.
„U redu, za tebe po staroj ceni”, A Bijen je potapšao Đijangšuija po ramenu. „Ti znaš da je sad Praznik duhova, svinjske glave su jedan od tri žrtvena dara, mogao bih da dobijem odličnu cenu za njih.”
Đijangšui je provukao uže od konoplje kroz svinjska usta, a zatim čvrsto uvezao svinjsku glavu, okačio je o rame, pa izašao iz klanice. Sunce je bilo visoko, bio je sunčan letnji dan bez trunke oblaka, zraci su svetlucali zlatnom svetlošću i spuštali se na zemlju, prekrivajući pirinčano polje pored klanice na kom je klasje već požutelo i sijalo bledozlatnom svetlošću. Lagani povetarac je dolazio sa svih strana otvorenog polja, mekan i blago topao.
Bilo je očigledno da to će to biti još jedan vreo dan. Đijangšui je hodao stazom, a lišće visokog bambusa sa obe strane staze je šuštalo. U jednom trenutku Đijangšui je stao, nije znao kuda da pođe, samo je tako stajao pored guste šume zelenog bambusa.
Nije mu se išlo kući da se suoči s Linšinim tužnim licem, njenim pogledom koji je uvek izbegavao njegov i bio pun straha i panike. Kuda bi drugo mogao da ode, upitao se Čen Đijangšui. Zatim mu je spontano došla pomisao, setio seĐinhua i njenog uvek toplog kreveta.
Od klanice do Skrivenog kvarta pružala se zavojita staza kroz pirinčano polje i stizalo se za manje od deset minuta. Mesto zvano Skriveni kvart nalazilo se iza jednog velikog bulevara, bila su to dva reda od desetak kuća, uglavnom prizemnih drvenih. Samo je jedna kuća bila dvospratnica s potkrovljem iz dinastije Ćing. Ta kuća se zvala „Paviljon ponoćnog užitka”. Na balkonu drugog sprata bio je dugačak red stolica, to se nazivalo „red lepotica”. Nasloni stolica bili su izrađeni od elegantno izrezbarenih lukova. U sumrak bi devojke sedele u „redu lepotica” i upućivale zavodljive poglede prolaznicima. Nekada je u Lučengu to bio glavni događaj o kom su svi pričali. Naravno, u to vreme su devojke iz „reda lepotica” bile vrsne slikarke i pesnikinje, i božanstveno su svirale muzičke instrumente. One su klijente zabavljale umetničkim veštinama, nisu prodavale svoja tela, već su ih zvali artistkinjama.
Sada, nakon dugo vremena, „red lepotica” bio je zapušten, ostale su samo razvaljene, trule daske, niko se nije usuđivao da im priđe. „Red lepotica” ostao je samo kao naziv iz davnina. Više nije bilo artistkinja koje lepo sviraju i pevaju; učeni ljudi, umetnici i bogati trgovci nisu se više ovde sakupljali, cela zgrada je delovala ruinirano. Na ulazu u zgradu, sa strane, stajao je kaligrafski natpis „Ovde obitava zadovoljstvo ponoćnog vetra i meseca”, za koji se pričalo da ga je uradio čuveni umetnik. Ispisani karakteri bili su pozlaćeni, ali su usled zuba vremena i prašine bili gotovo nevidljivi.
LI Ang, “Žena jednog kasapina”, s kineskog prevela Ivana Elezović Babić, Partizanska knjiga, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Partizanska knjiga