KAKO JE AMERIKANAC IZ LIVNA SANJAO
KNJIŽEVNU KARIJERU
mnogo godina nakon rata, na terasi nekog restorana
uz obalu,
pitao me jedan amerikanac iz livna
da mu opišem kako je bilo
u sarajevu devedeset druge.
on bi, kaže, napisao priču,
roman,
nije važno, samo da je
iz prve ruke.
da prenese drugim, livanjskim i inim
amerikancima
malo te, kaže, akcijske atmosfere.
pod utjecajem vina, želuca punog žuči
otvorila sam dušu kao nikome dotad
i počela nabrajati:
nakon prve koševske granate
televizija je prenijela snimak poginulog bračnog para.
njemu je falilo pola lubanje.
kod nje je u pitanju bila ruka.
onda su nam uveli policijski sat.
onda je nestalo vode
usred pranja veša.
sjebalo vešmašinu, pa je stara onima na brdu
jebala mater.
onda je nestalo struje
pa smo im jebali boga
jer su se preko noći odmrzle
sve zalihe u zamrzivaču.
onda je otelo aliju
pa smo bili: ha ha ha ha ha.
e, a između toga
i one dvojice bez zuba
(koji su uperili pištolj, tražili oružje,
izrezali jorgane i jastuke od perja
pa smo im svi zajedno jebali i boga i mater
ali tek kada su otišli)
je ubilo i televizijski i radijski signal
i više nije bilo ničega za slušati i gledati
osim smrti u svim agregatnim stanjima.
zatim je nastupilo vrijeme čuđenja
što smo još živi.
ni vode, ni struje, ni hrane,
ni duše.
onda sam otišla. starci su ostali.
mladi.
jebala sam mater i karadžiću i mladiću
i miloševiću i tuđmanu i aliji,
a ni clintona nije zaobišlo.
i molila sam boga, palila mu svijeće
za starce.
a kad su došli,
stari,
živjeli smo nesretno do kraja svojih života.
i ovo ti je samo dio moje
devedeset druge
pa ti to prevedi na taj svoj
američki engleski,
jarane.
UŽE
u danu koji predstoji važno je imati
plan. tako da svaki trenutak bude
ispunjen, svaka pukotina dobro
zatvorena. na putu do pošte brojati
kocke pod nogama, koliko muškaraca,
koliko žena, plavih, crnih, koliko djece,
bicikala, pruga na zebri, sekundi do
promjene crvenog u zeleno. unaprijed
odrediti povratak, topla kupka za bolno
stopalo, pripremiti objed i kada točno,
pronaći snage za još jedno spremanje.
ne treba davati previše pažnje smjeni
sunca, oblaka, voće u zdjeli ne može dugo
čekati. guljenje naranče, uz dovoljno pažnje,
može oduzeti par trenutaka, nekoliko
minuta, sve, samo da prođe. film ili
knjiga, u nešto se mora pobjeći, nečiji život
samo ne ovaj; na trgu promatrati ljude i
njihove pseće vlasnike, vidjeti može li iz toga
nastati fiktivna sudbina, turpija za bijeg.
važno je imati plan, liječnička ordinacija ili
kolodvor, sjesti, promatrati prolaznost.
ruke u džepove, kao da je sve u redu, zviždati
u sebi neki pjesmuljak, mignuti slučajnom
prolazniku ili iz čučnja vezati cipelu brojeći koliko
puta oko lijevog, koliko oko desnog prsta. sve,
nešto, bilo što, plan i dan koji predstoji, samo
da stigne večer, samo da stigne san, postelja, meko,
samo da se zaborave oštre misli s ruba kade,
ormarić s lijekovima po jedan dnevno, nevidljivo
uže kao u slučaju obiteljskog člana o kojem se
ne govori i sve tako, samo da se zaboravi sve to
nevidljivo nešto, nešto, čega, sve kao nema.
DJED
negdje blizu ili negdje daleko živi neki
dušan. svakog jutra gleda se u ogledalu
i misli: ja sam dušan. češljam kosu ovako,
a ne onako. po tome me znaju. znaju me
i po tome što možda pišem neke priče. ili
umijem pjevati. možda radim kao prometnik
ili možda kao krotitelj životinja. također je
moguće da imam lijepe zube, ili da sam
nemaran. stanujem u stanu, moguće u kući.
imam ili nemam vrt, uzgajam ili ne u njemu
povrće. sasvim sigurno imam boju kože i
poznajem jednu zagorku. smješten sam u
prostor između glave i peta. samo to je
moje. ja sam dušan, ali mogao sam i ne biti.
noću slušam otkucaje grada, a danju pretežito
samo bivam. uvijek kupujem na istom mjestu.
pet i tri su osam, to je sretan broj. u metar
stane samo deset decimetara.
sjever je gore, jug dolje. toliko znam. možda sam
bio kod liječnika i možda mi je rekao da umirem
od terminalne bolesti.
ponekad čitam rječnik.
tražim smiješne riječi kao krumpir.
izgovaram: krompir. to je palac koji viri
kroz rupu na čarapi. to je smiješno.
moja žena možda i ne postoji, ali
tko je onda uredio postelju? moja djeca su otišla
odavno, ne znam: koliko su daleko stigla?
i kad opet bude pala noć, a iza nje možda osvanuo dan,
sjetit ću se: kamo sam ono zametnuo naočale?
DVA GRADA
(imam četrnaest godina.
živim u sarajevu.
sa tetkom se vozim u tramvaju,
oko nas je snijeg, a ona govori
nešto o padu vukovara.
došla je otamo s babom i dedom,
i sad idemo zajedno tramvajem na skenderiju:
ona da skupi humanitarnu pomoć,
ja da kupim ulaznicu za koncert
ekatarine velike.
priča o gradu koji je negdje pao me, dakle, zanima
koliko i pingvini iz dokumentarca
o globalnom zatopljenju.
shvaćaš?)
imam trideset i šest godina.
iza sebe dvadeset i jednu pušačkog staža
i odavno već ne živim u sarajevu.
ovih se dana posebno brinem
kako s mojim bronhima nešto nije u redu.
tek, navečer, kad legnem,
tihi me kašalj podsjeti kako sada,
za razliku od onda kad sam imala četrnaest,
u grudima nosim dva spaljena grada
i bojim se, zakašljem li preglasno,
iz mojih bi pluća, kao iz vulkana,
mogao eruptirati dim s pepelom.
toliki su, otprilike, razmjeri
te katastrofe.
