Mezimac
Poji ga mlijekom u prahu, a on želi prapramajčino,
hrani ga kašicama od voća, a on želi od krvi i zemlje,
kupa ga u kadici prirodnim sapunom za bebe,
a on želi u vodi od vjerskog poglavara posvećenoj,
briše ga pamučnim ručnikom,
a on želi zastavom iz arhivskog kovčega,
zamata ga u dekicu sa sličicom medvjedića,
a on želi u grubi vuneni biljac narodnih motiva,
poliježe ga u krevetac s baldahinom od zvijezda,
a on želi u kolijevku s kukastim križem,
uspavljuje ga bajkama Grimma i Andersena,
a on želi lokalnim legendama o pobjedama bez poraza,
budi ga dječjom pjesmicom,
a on želi himnom povučenom iz uporabe,
oblači ga u šarenu robicu,
a on želi crnu uniformu,
obuva mu meke cipelice,
a on želi cokule s bodljama,
pruža mu lopticu duginih šara
a on želi bejzbol palicu s ukrasom mrtvačkih glava,
na klupi u vrtu uči ga igri „čovječe ne ljuti se“,
a on želi plesti bodljikave žice za granice,
ostavlja ga u pijesku igrati se s djecom,
a on ih štipa jer su druge boje kože,
dok šeću drži ga za lijevu ruku,
a on preda se pruža desnicu i maršira,
daje mu kapi protiv polenova praha
a on zahtjeva antialergen protiv drugosti,
uči ga novim jezicima da bi vrijedio više,
a on je pljuje na svojem, koji pravilno i ne zna,
uči ga dobrom, a on zlo ljubi,
vodi ga na sat povijesti, a on istu ponavlja.
Poklanja mu psića – vau, vau,
kupuje mu macu – mac, mac,
a on joj šakom izbija oko,
pljuje je u lice i vrišti;
Ja sam Nac! Nac, nac!
Putokaz
Ulaziš u muzej.
Žena s pletivom u rukama kida ti ulaznicu
ispred prvog odjela.
Kameno doba kroz tri sobe
kroz koje se čovjek u tebi ispravlja u luku
pred velikom Majkom.
Odjednom se nađeš u hodniku
s tri prostorije na tri strane
do kojih ne vode ni strelice ni vrata.
Vrzmaš se pred njima, nemaš
koga pitati
pa krećeš ravno
i umjesto u bakarno
ili barem u brončano,
ulaziš u željezno doba.
Preskočena civilizacija
kroz 160 eksponata
i u gubitku svijesti
da je metal ključan za opstanak.
Vratit ću se, pomisliš, no željezno doba
škljoca iz sobe u sobu,
pokapa se u kneževskom grobu
i odjednom si pred liftom
koji vodi na čitav kat antike.
Svaka soba vodi u najmanje dvije.
Triput se vraćaš pred istu okruglu fibulu,
dok ne shvatiš da nije déjà vue.
Kroz novi vijek noge se jedva vuku,
ni strelice više ne tražiš, ni natpise.
I odjednom si opet usred željeznog doba.
Ponovo je vrijeme prije naše ere
i tvoji preci bacaju željezna koplja.
Staro preplavljuje novo, a novo je staro.
Želiš van, no strelice nema,
a samo jedan krivi korak i već si eonima unazad.
Iz Zlatne maske polijeće pčela.
Čovječanstvo bezglavo juri
povijesnom trakom
pokvarenim mehanizmom,
a ti u kršćanske grobove
ponovo pokapaš Stare Rimljane.
Ošamućen se vrtiš kroz vrijeme
kao zamorac na kotaču,
sve dok ljutito ne skočiš s njega,
pa kako da nisu postavili strelice?
Na kraju izbjegavaš
knjigu dojmova,
ne kupuješ ništa iz muzejske suvenirnice,
i posrćeš na sunčevom danu.
Ah, trzneš se,
nisam uopće vidio brončano doba!
Ali ulaznica je već poništena,
s pokidanog kraja zjapi praznina,
u nogama teški umor
i srce ti bije prapovijesno.
Ne, muzej nije život s jednim ulazom i izlazom
prema kojim vode drečave strelice u samo jednom pravcu,
već je život muzej s jednim ulazom i izlazom
prema kojima vodi putokaz smrti
Kletva
Dabog da te raj izjeo! Prokleo me
otac Kleopa. Strmi je bio teren
između njegova skita i moga podnožja.
U narodu je kletva uvijek paklena:
„Srce te izjelo, bijeloga dana ne vidjela“.
Saplitala sam se silazeći, verala penjući se.
Uvrnutih crijeva, sva izderana i bez daha,
uđoh u prvu crkvu. Svećenik tek što
izreče Simbol vjere,
i jedno dijete poviče: „Blavo!“ plješćući ručicama.
Prigušeni smijeh. Starije žene prekoriše:
„Ne govori se u crkvi bravo!“
Svećenik grmne:“ Ni ovdje ne poštujete Boga,
a kamoli kod kuće – siti i napiti,
kao na tajnoj večeri!“
Majka s djetetom na rukama žureći ka izlazu šapne:
„U paklu li živiš – u raju ćeš jesti i piti“.
Napustila sam crkvu. I krenula za njom.
Čovjek ili čovječanstvo
Voljeti čovjeka koji pljuje pokraj tebe
dok čekate na semaforu,
ili pijanca pred kioskom
koji smrdi i psuje prolaznike koji mu ne daju novac,
ili ženu koja tuče dijete koje se popiškilo
kao da je boksačka vreća,
ili dijete koje udara nogama baku
dok se u dućanu bacaka po podu,
ili momka koji je istrgnuo torbu putnici iz ruke
i u trenu pobjegao,
ili policajca koji je upravo tutnuo u džep novac
bacajući u smeće alkotest vozača,
ili susjedu odozgo koja je namjerno istresla pepeljaru
na tvoje rublje na užetu,
ili vozača koji te je vozeći 200 km na sat
poprskao blatom od glave do pete,
ili vjernicu koja kleči u božjem hramu,
a liježe s mržnjom prema rođenoj sestri,
ili manijaka koji se trlja o tebe u autobusu,
ili političara koji ti pere mozak
na temperaturi od 90 stupnjeva,
ili zatvorsku čuvaricu koja se iživljava
nad trudnim zatvorenicama,
ili predsjednika mladih desničara
koji prijeti djeci migrantima,
ili ženu koja krade djevojčice za bijelo roblje,
ili diktatora koji je podčinio državu
vlastitim potrebama,
ili dobitnicu Nobelove nagrade za mir
koja šuti pred genocidom u vlastitoj zemlji,
ili pjesnikinju koja piše na jeziku većine,
a alergična je na jezik manjine,
ili vojnika koji kundakom gnječi glavu
bebe na majčinim prsima,
ili serijskog ubojicu, pedofila, silovatelja,
maloljetnog delikventa, ratnog zločinca,
prijatelja koji ti je postao neprijatelj,
ili onog, onu, one
koji zloupotrebljavaju, ponižavaju, uništavaju
od početka svijeta,
ljubiti sve kao sebe sama,
i sebe kao sve njih,
– ali kako, kako?
A čovječanstvo je lako voljeti.
Čovječanstvo je dobro društvo za kavu,
neopterećeno ljudskim bremenom,
ono ide svojim putem,
do cilja i ne mora gaziti po leševima
jer ih je čovjek već izgazio.
Svaki je čovjek za nešto kriv,
no čovječanstvo nikada,
čovjek je prolazan, a čovječanstvo vječno,
ono je časno i savršeno,
a čovjek je njegova suprotnost,
pa kako voljeti nesavršenog pojedinca
usred savršene većine?
Lakše je voljeti čovječanstvo
kad čovjek pokraj tebe ne zaslužuje ljubav,
a ti moraš ispuniti zapovijed
voljeti bližnjeg kao samog sebe,
a ne znaš tko ti je bližnji:
čovjek ili čovječanstvo?
Iz pjesničke zbirke GRANIČNA SITUACIJA, naklada Ili-Ili, Skopje, nagrada „Braća Miladinovci” za najbolju makedonsku pjesničku zbirku 2021.
S makedonskog prevela Borjana Prošev – Oliver.
Fotografija Nataša Kupljenik.
