U Spomen domu Karla Liebknechta u Leipzigu, u Njemačkoj, šestero ljudi raznih nacionalnosti sjede oko velikog uredskog stola, a iza njih, njihovi prevoditelji. Na prvi pogled se čini kao da su na nekoj sjednici, a zapravo nazoče jednom nesvakidašnjem susretu. Naime, sudjeluju u pilot-projektu u organizaciji Društva poštovatelja (lika i djela) Karla Liebknechta iz Leipziga, povodom 99 godišnjice smrti velikog njemačkog ljevičara i suradnika Roze Luxemburg. To Drušvo je 19. siječnja 2018. okupilo one emigrante diljem svijeta koji su u nekom trenutku svojega života stanovali na adresi s njegovim imenom. Poziv je bio javan, a zanimanje ogromno, nakon čega su odabrana svega nekolicina. Prije razgledanja Spomen-doma, bili su zamoljeni da ispričaju ukratko o tome kako ih je obilježila adresa „Karl Liebknecht“.
Vitalie, 32, Tiraspol, Pridnjestrovska Moldavska Republika – Bukurešt, Rumunjska
Do svoje 20-te godine živio sam u ulici „Karl Liebknecht“ u Tiraspolu, glavnom gradu Pridnjestrovske Moldavske Republike. 13. kolovoza 2006. godine, oko dva sata popodne, vraćao sam se trolejbusom od zubara. Gornja usnica mi je bila otečena od anestezije koju sam dobio zbog običnog vađenja zuba i to samo zato jer zubar bio prijatelj moga tate iz djetinjstva. Odjednom je trolejbus doslovce eksplodirao, a mi kao da smo poletjeli u zrak. Nakon toga se ne sjećam ničega. Probudio sam se u bolnici, a oko bolničkih kreveta bilo je više novinara nego medicinskog osoblja. Rekli su mi da sam jedan od desetero ozlijeđenih putnika. Dobro je bilo što nisam jedan od dvoje poginulih. To nije bila jedina eksplozija u Tiraspolu. Nakon nesreće, od koje mi je ostao ovaj ožiljak na čelu, rođaci su mi pomogli da kupim kartu za Bukurešt. Otac mi je rekao da zaboravim riječi Pridnjestrovska Moldavska Republika kao da nikada nisu ni postojale i da se od sad predstavljam Moldavcem. U Bukureštu sam dobio stipendiju za „Rumunje izvan Rumunjske“ i nanovo sam počeo studirati medicinu. Sada sam najmlađi liječnik opće prakse u studentskoj ambulanti. Prije dvije godine preminuo mi je otac pa sam doveo majku u Bukurešt. Razumije se da pišem rumunjski na latinici, ali majci je teško čitati rumunjske novine i titlove na rumunjskoj televiziji. I ja u dućanu shvaćam da sam popis potrepština napisao na ćirilici. Kaže da su slova u njezinoj glavi, samo ćirilična. To je sve što mi je ostalo od Tiraspola. Ponekad mi nedostaje Dnjestar, udaljen samo dvadesetak minuta od zgrade u kojoj smo stanovali. Shvatio sam da život u tuđini, iako Rumunjska zbog jezika i nije posve tuđina, predstavlja planiranje i sjećanje, budućnost i prošlost, no ne i sadašnjost. Prije neki dan, na izlasku iz metroa dok je lijevalo kao iz kabla, jedan je romski dječak, s pregršt kišobrana u ruci potrčao za mnom . „Kupi jedan, kupi jedan!“, dovikivao je. „Tu sam doma, blizu“, odgovorio sam mu držeći nad glavom aktovku, a na to dječak za mnom poviče ponovivši nekoliko puta: “Daleko si, daleko!“. Ušao sam u kuću pokisao do kože. Mama je u kuhinji prepisivala na latinici ćirilična slova našega jezika.
Anja, 43, most „Liebkneht“, Berlin, Njemačka – Chicago, SAD
Bilo je to u studenome 2015. godine. Lijevala je hladna kiša, no taksist je vozeći prema zračnoj luci Tegel otvorio prozore. „Oprostite“ rekli smo gotovo uglas; on zato što je dopustio da hladnoća šibne u unutrašnjost taksija, a ja jer sam tomu bila razlog – naime, smrdjela sam od glave do pete, kao tvor i iznutra i izvana, tjednima neoprana nosila sam sa sobom smrad mosta „Liebkneht“ na čijim kockama i pod čijim arkadama su mi minule protekle tri godine. Kako li sam dospjela to toga? Živjela sam normalni život, bila sam u braku s ravnateljem Berlinskog terarija i živjeli smo u velikom stanu iza trgovačkog centra „Berlin Carré“ u ulici „Karl-Liebknecht“ br. 13. Bili smo imućni i suprug je od mene očekivao samo to da kuham i da nemamo djece jer, ionako, govorio je, od njih, na poslu u zoološkom vrtu, nikad nema mira. Hobi mi je bio izrada drvoreza. Kada se suprug sve više počeo debljati, liječnik mi je rekao da se jednog dana zbog debljine više neće moći kretati, a da ću se ja, za njega takvog, morati brinuti. Stoga sam upisala tečaj za njegovateljice. Jednom je s posla donio zmijsku kožu i stavio je u frižider. Rekao je: „Sanjao sam da u koži boravi duša moje majke. Budi sretna što nisam donio živu zmiju jer bi tada imala svekrvu“, a ja otad više nisam mogla otvoriti frižider. Zbog toga su u našemu braku nastali mnogi problemi, od uvreda i suza, do okršaja i molbi, no niti je on odstranio iz frižidera zmijsku kožu, niti sam ja otvarala frižider. Zato nisam ni kuhala. Razveli smo se. Ja sam se prijavila kao njegovateljica u jedan hospicij koji je nudio i smještaj. Jednog dana ispustila sam iz ruku staricu premještajući je s kreveta na fotelju kako bih joj promijenila posteljinu. Pala je na pod i izdahnula. I, otpustili su me. Kao da starica ionako ne bi preminula. U „preporuci“ su napisali da me nikada nitko više ne zaposli kao njegovateljicu. I tako sam završila, kakve li ironije sudbine, na mostu Liebknecht. Tri godine sam pod njim spavala, a na njemu prosila, smrzavala se, plakala. Počela sam skupljati daščice od kojih sam izrađivala drvoreze te ih prodavala turistima koji su prolazili mostom i tako skupila novac za avionsku kartu do Chicaga. U avionu su putnici oko mene prekrivali nosove dekama. U Chicagu sam ušla u prvi hospicij u kojem su mi dopustili da se okupam, i eto, tamo radim već treću godinu. U blizini se nalazi Umjetnički institut, i kada mi počne nedostajati Berlin – čekam četvrtak navečer kada je ulaz slobodan, a neka me nepoznata sila vuče prema drvorezu Käthe Kollwitz naslovljen „Karlu Liebknechtu u spomen“. Sudbina.
Dona, 47, Skopje, Makedonija – Ljubljana, Slovenija
Bilo je to prije 17 godina kada sam se doselila u Ljubljanu i kada sam iz tek pristiglog autobusa vidjela neku ženu na balkonu kako prostire rublje. Pitala sam se kakav je njezin život, što joj se događa, što je tišti, a što usrećuje. Danas se možda neki drugi doseljenik pita isto o meni. Nisam uzela muževljevo prezime, uzela sam samo njega i adresu. Zato u mojoj putovnici ne stoji više adresa „Karl Liebknecht“ 67/1-11, 1000 Skopje, Makedonija. Sada tu adresu naša dvojezična kći ispisuje na božićnim i novogodišnjim čestitkama svojoj baki i djedu. Moj muž je oduševljen što na skopskoj periferiji postoji ulica jednog takvog slobodnog mislioca. Vjerojatnoj moj kozmopolitizam potječe upravo od Karla Liebknechta. A baš, poput još stotinu pisaca-imigranata u Sloveniji i ja stanujem u domu-dvodomu-bez doma. Sve što je u prisutnosti samo po sebi bilo razumljivo, postalo je u odsutnosti, pitanje identiteta. Kao što bebe pužu unatrag, tako i mi, pisci-imigranti pužemo unatrag zarivajući noge sve više u ono što je bilo, iako nam je pogled okrenut prema onom što će biti. Bez prošlosti nazočnoj u našoj sadašnjosti i budućnosti, mi se ne znamo kretati, nemamo se za što primiti, neuki smo i bespomoćni. Kao što tijelo iz svog ustroja odbija tuđe tjelešce, baš kao što moje oči odbijaju leće, tako i svaka nacionalna književnost odbija pisca koji ne piše na njezinom jeziku. Tako i slovenska. Služim se s više jezika, ali samo na jednom mogu rađati književnost. Svaka je sudbina i politička odluka. Zapravo, oduvijek sam vjerovala u svjetsku književnost. Možda je naš spas, europska? Više jezika, jedna književnost? No, da previše ne filozofiram.
Oleg, 25, Minsk, Bjelorusija – Beč, Austrija
Ah, ja nikad nisam stanovao na adresi „Karl Liebeknecht“, ali su mi ondje spasili život, što sam i naveo u prijavi. Naime, u Minsku na adresi „Karl Liebeknecht“ sjedište je Helsinškog komiteta u kojemu sam našao spas nakon četvrte tučnjave koja se zbila u stubištu moje zgrade, te iste 2011. , kada sam kao maturant sudjelovao na prosvjedima protiv Lukašenkove vlade. Poznajem one koji su me tukli, to su moji vršnjaci, blizanci, stanovali smo u istoj zgradi, cijela obitelj im je pro-Lukašenko. Nakon zadnje tučnjave, ne vidim dobro na lijevo oko. Odmah nakon bolnice, otac me je odveo u zgradu Helsinškog jer je od nekoga za njega čuo. Ondje su obavili nekoliko međunarodnih telefonskih poziva i na kraju mi rekli da još isti dan odlazim za Beč. S mamom se nisam stigao ni pozdraviti. U Beču sam dobio međunarodnu zaštitu, stipendiju za studij sociologije, kasnije i za master, a sada sam na doktoratu. Ali što nakon toga? Nema više povratka u Bjelorusiju. Imam djevojku austrijsko-hrvatskog podrijetla rođenu u Beču, kad joj je majka preminula, otac Hrvat se ponovo oženio, a nju odveo rođacima u Zadar. S 18 godina je otišla u samostan kojega je nakon pet godina napustila zbog loših odnosa među redovnicama, ali bez biskupove dozvole koji joj nikada nije odgovorio na zamolbu da je razriješi zavijeta. U samostanu je lakše voljeti čovječanstvo od čovjeka“, kaže. Kao i u svijetu. U Zadru je počela raditi u jednom butiku ali ju je Beč vukao natrag te se u veljači vratila i sada radi kao spremačica u jednoj bolnici. Upoznali smo se dok sam ja tamo ležao radi komplikacije s okom. Privukao me je njezin slavenski naglasak. Nije obrazovana, no voli umjetnost više od svega. Prije nekog vremena bili smo na izložbi u Kunsthalle i oboje zanijemjeli pred jednom umjetničkom fotografijom na kojoj čovjek sjedi u automobilu i puši čekajući da se ispeče svinja obješena za kuku na kotaču. Lana i ja stanujemo u garsonijeri koja gleda na stari željeznički kolodvor s kojeg su nacisti deportirali Židove u Auschwitz. Naokolo tumaraju izbjeglice iz Sirije, ali u kvartu vlada zavjet šutnje, ni muha se ne čuje.
Taras, 68, i Đamila, 66, selo Libknetovka, Krim – Prag, Češka
Ispričavamo se ako je naša prijava zvučala kao ucjena – da ćemo doći ili zajedno ili nikako, ali od kada smo muž i ja sa sinom 2016. napustili naše selo Libknetovku na Krimu i došli u Prag, do danas se nismo razdvajali. Otišli smo od kuće pod stare dane zbog Ismaila. On se već odavno odselio u Simferopol, govorio je da ne može živjeti na onih pet ulica našega sela, a u Simferopolu je bio angažiran u Međlisu, predstavništvu nas Tatara na Krimu. Čekaj Đamila, da kažem ja: Kada je Rusija prisvojila Krim, zabranili su i ukinuli Međlis. Kakve sve objede o sebi nismo čuli! Odjednom smo za sve na Krimu bili krivi mi, Tatari. Ismail je rekao da su glavnog i odgovornog u Međilisu Rusi zatvorili u ludnicu jer je na TV izjavio da se Krim treba vratiti Ukrajini. Pustili su ga pet dana prije Kurban Bajrama. Dan prije blagdana, Ismail je došao kući i rekao nam da se pripremimo, te smo 12. rujna 2016. vozilom hitne pomoći napustili Libkhnetvovku. „Bolje u inozemstvo, nego u ludnicu“. Da, Tarase, sjećaš li se da nas je do zračne luke vozio bolničar kojeg smo potplatili, a ja sam ga cijelo vrijeme bodrila: „Neka te Alah čuva, sinko, na svakom kotaču neka stoji po jedan anđeo da te štiti od zla“. Sada živimo u jednom malom stanu na periferiji Praga, dobivamo socijalnu pomoć, a Ismail se nastavio boriti za položaj Tatara s obzirom da se u Pragu nalazi međunarodna organizacija koja podržava Tatare. Još uvijek čekamo da se oženi i nadamo se unucima. Nama je život ostao u Libkhnetovki. Ali, ne pušta se sin jedinac sam u svijet. Samo što ga po cijele dane nema kod kuće, čamimo sami. Prekoputa nas stanuje jedna stara udovica, Poljakinja i jedina u zgradi govori ruski, ali tatarski, nitko. Malo je čudna. Ismail kaže da je bolje ne pozivati je na kavu, „Zar ne vidiš da je nacionalistica?“, kaže on. Pa, da, Đamila, u pravu je. Zamislite, rođena je u Gdanjsku i kad joj je bilo osam godina, u grad su ušli vojnici u crnim uniformama i kukastim križevima te ga razorili. Pamti da su nacisti izvadili i odnijelikupolu bazilike u Hamburgu. Danas podržava poljsku vlast i proklinje izbjeglice iz Sirije, a živi u Češkoj 60 godina! Ismail kaže da od povijesti nije naučila ništa, a ja sumnjam da ćemo i mi išta naučiti.
Bilo bi zanimljivo da se čuje što više priča prijašnjih i sadašnjih stanovnika s adrese „Karl Liebeknecht“ diljem svijeta. Ovaj susret je samo proba za jedan mnogo veći do kojeg će doći 19. siječnja 2019. povodom 100 – godišnjice smrti Karla Liebeknechta kada će se prosvijedovati za prava radnika-migranata u Europi ulicom koja nosi njegovo ime, ovdje u Leipzigu. Čovjek se stoljećima ne prestaje boriti za svoja prava. Bar u nečemu je povijest dobra učiteljica.
Svi likovi su izmišljeni.
S makedonskog prevela Borjana Prošev-Oliver
