MOJ GROB
Iz dana u dan gledam svoj grob u dvorištu
u cijenu kuće uračunat,
s drvenom daskom iznad rupe,
s nadgorobnim spomenikom od bijelog krečnjaka,
s fotografijom u zlatnom okviru
i godinom rađanja odvojenom crticom
od praznog prostora smrti.
Stoji grob pod kruškom okrenut prema kući
gleda me i kada sam mu leđima okrenuta.
S proljeća mu mačke raštimavaju dasku,
a vrapci sa drveta je prljaju za sreću,
ljeti po neka prezrela kruša
runi mu parče spomenika,
u jesen mu kiša tanji kičmu, nagriza mu stas,
zimi ga snijeg zabija u zemlju.
Svakom je gromu centar,
a svakom zemljotresu epicentar.
Osipa se, ništi, raspada,
sve je manji, postutkaniji i potkleknutiji,
pred očima mi nestaje grob,
propada u rođenu rupu, iz praha u prah se pretvara.
Gledam ga jutros, a od njega ostala samo
hrpica krečnjaka što je razanosi vjetar,
polomljene dašćice za ptičije kućice,
i fotografija u zlatnom ramu
što se vije okolo crtice od – do.
Moj grob sve prgavije isčezava,
baš kao i moj život.
PREPISKA SA SVIJETOM
Za E.D
U tri ladice skupljenja je moja prepiska sa svijetom:
u prvoj – prazne koverte i poštanske marke sa prošlim rokom
do svijeta kojem nikad nisam pisala,
u drugoj – male koverte adresirane samoj sebi sa zalijepljenim markama
od svijeta koji mi ih je poslao na moj račun,
u trećoj – prašina zagrebena po paukovoj mreži
jednini trag svijeta koji mi nikad ne odgovori na pisma.
I sada, dok sjedim na ormariću od iverice,
dok mi gore uši, postajem svjesna;
pa sigurno sam i ja nečija savjest,
nečija prva ili posljednja ljubav
sigurno i mene neko pominje,
i kao što su drugi u mom snu, i ja sam u nečijem
molitva, psovka ili kletva.
Preko mog života su se povezale mnoge smrti,
bila sam staro dijete sa borama
i sve mi je bilo jasno, a ništo nisam shvatila.
A sada, kada sam sama postala pismo?
Ne anfas, nego profil je suština, jastvo, sudbina:
uho, oko nozdrva, šaka, peta,
bubreg, pluća, dojka, komora.
Nema dijaloga među parovima, dvojnicima,
21. vijek ih je otuđio jedne od drugih. Po-jedinci, po-jedinke,
po njihovo je i kada je svjet
jedan i jedini. Nema takve pošte gdje mogu da se pošalju
pisma što se neće vratiti. Svaka prepiska
je autopsija misli.
Svijete, ti kojem sam pisala, da li mi si mi pisao ili, pak, ne, i sam si znao:
ja nikada i nisam htijela da stignem daleko,
nego blizu,
najbliže što je moguće
do najudaljenijeg.
KAKO JE
da se bude dijete roditelja koji su poginuli u ratu,
da se bude dijete razvedenih roditelja,
ili dijete iz Afrike na jumbo plakatu,
da se živi u zavodu za hendikepirana lica,
da se ima ključ socijalnog stana,
da se dobija pomoć u brašnu, ulju,
vati i štapićima za uši,
da se ima žiro-račun za transplataciju koštane srži,
da se živi u SOS-selu sa Velikom majkom devetero djece
i tetom što dolazi jednom nedeljno
da pegla odjeću i da igra karte,
da se spava u kartonskoj kutiji pred parlamentom
ili u metrou metropole što je domaćin skupa viskokih državnika,
da se bude lutka u narodnoj nošnji
umjesto saobraćajac na raskrsnici,
djeca da usvajaju roditelje, a ne obratno,
da se pije na eks krv da ne oksidira,
da se bude tireoidna žlijezda porodične politike,
da ti rastu zazubice od nekih ljudi,
a od nekih, pak , da ti stoji knedla u grlu,
da se čuva najmekši peškirčić za gosta iz inostranstva,
a najtvrđi krevet za samoubicu što je preživio,
da se bude praćka u oku Boga,
da se saznanje skupi u kašičicu ljepljivog sirupa.
da ti stavovi budu oprane čarape
što se ne uparuju,
da ti više ne pašu ni koža ni zemlja,
da se objesi na manastirsku lipu
čovjek što ti je posljednji poljubio čelo,
da se bude aktuelna tema niskobudžetnog filma,
pupak da se povuče pred jezikom,
a jezik pred živom mjerom duha,
da se postane podstanar sopstvenog postojanja,
da postaneš svjestan da je život igra neplivača
sa talasima višim od njega.
VANZEJSKI DIPTIH
Naravno da vam mogu ispričati šta je tada rekao Ajhman
jer sam svojim ušima čula, a kada neko govori o hrani
sve pamtim, od riječi do riječi. Kažu- profesionalna deformacija,
iako sam od kuharice postala domaćica koja služi kafu visokim gostima.
I sada ga gledam kako zategnu tijelo, pazeći
da stol ne zaškripi glasno, a tada obično škripi još glasnije,
premjeri rukom da li ima dva pedlja od šolje sa kafom
do ivice stola, a premjeri i pogledom ostale
i dok sam stavljala posljednju šolju na sto,
reče: „ Gospodo, možda ću zvučati malo banalno,
ali jutros dok sam doručkovao puter i džem, ustvari, shvatio sam
šta su Jevreji za naš Rajh, Jevreji su, gospodo, spojevi od praznih kalorija“,
reče, i nalakti se između kafe i ivice trpezarijskig stola
sa pogledom na Grosser Wannsee,
čitko ispunjavajući protokol od 20. Januara ’42.,
„kao čips su“, reče, „ „kao američki hamburger ili čokolada,
pune nam naciju mastima koje su pogubne za naše plave vene,
isti i u Poljskoj ili Albaniji, milionski ili izbrojani na prste
vukovi u jagnjećoj koži što mute vodu našeg svetog pastira“.
I dok su glave naokolo klimale kao gatare u talog od kafe,
Ajhman se vezenim rukopisom potpisao ispod masovnog groblja Evrope,
stojala sam na pragu i spuštenih trepavica slijedila trbuhe prisutnih,
spokojno su disali pod salom – živom mjerom života,
samo je njegov stas bio koščat, lice u glazuri od leda
nije imao ni krvi ni savjesti. Ko bi mogao voljeti ovakvog čovjeka, rekoh sama sebi
tarući ruke od pregaču, a nisam moga da ih izbrišem.
ah, kad bi znala šta se tamo dešava, šapnu mi u kuhinji snabdijevač vile,
tamo, reče, s prstom usmerenim prema paklu, tamo su svi ti Jevreji
– rebra pokrivena dronjcima na pruge, tamo je nekropola svijeta
I niko se neće vratiti, u život ne, dok ne napuni 100 godina.
Napunih 100 godina. Bližnji su mi podarili teleskop
da bih mogla zvijezde da približim sebi, a sebe zvijezdama.
Sutradan poslije proslave rekoh najstarijem praunuku
da me odveze u Vanze. U uličici on poče da se smije. „ Vidi, reče,
na kapiji piše „ Zatvaraj vrata. Opasnost od divljih svinja“.
Ali to je bila druga vila, tamo je živio mladić sa crvenom kosom
koji je iznenada iščezao u noći pred konferenciju.
Kada smo stigli, naokolo je mirisalo na pečenu ribu i kobasice.
Jezero je zarobljavalo u ogledala stakla prozora.
Zaljubljeni adolescenti su bacali mrvice patkama. Voda
je odjekivala kao šamari. Dva rabina su odlazili sa dječijim kolicima.
Reza na kapiji je štrakala kao da je fotoaparat.
Moj praunuk mi je provukao kolica nečujno
između ručki za tuširanje zakačenih za zidove. Zgranu se.
Slušalice savjesti, mu šapnuh. Čuj na koji način je svijet dotako dno.
’42. se nepovratno srušilo sve što je Bog stvorio.
A ja sam bila ovdje. Domaćica konferencije zla. Posluživala sam kafu
onima što su služili đavolu. U kuhinji sam zjapila u talog Ajmanove
i znaš li šta sam vidjela, sine? Riječ sa bijelim slovima ENDE usred crnila.
Kraj svijeta koji je ostao nepriznat. A sa toliko podnaslova.
Te noći se uopšte nisam vratila kući. Savladao me plač
na prvoj zavjetrini nedaleko od vile. Kada sam otišla nisam mislila da se više ne vratim.
Željela sam samo da rađam, da dam Njemačkoj drugačiju djecu,
umanjim ljudsku savjest sa anđelima života, ne smrti.
Danas moji praunuci najviše od svega vole čips,
američke hamburgere i čokoladu. Ne branim im.
Uvijek im se žuri kada počinjem sa rečenicom „Kada sam bila mlada…“
U Vanze idu na izlet sa čamcima i limenkama piva. Ne ulaze u vilu.
Samo iz daleka, kao da su se sjetili nečega, uzviknu:
„ Vidite, ono je vila gdje nam je prababa kuhala kafu nacistima!“
I svi se začuđeno pogledaju.
A sjeća li se ona šta se dešavalo tamo?
Da. Ima sto godina i ne zna više ni gdje je i ne pamti nam imena,
ali Vanzea se sjeća. Do detalja.
Ponekad nam nije jasno koga guramo u kolicima
-prababu ili historiju.
AZILANTI
Pod zemljom se nalazi najveći centar za azilanate.
To su samoubice, emigranti na onom svijetu.
Neprihvaćeni, potiskivani i mučeni na ovom.
Podzemni azilni centar nudi slobodu kretanja
od periferiji prema centru i obratno,
Tri obroka na dan i dnevna propusnica za šetnju.
Azilanti imaju konfekcijski broj na svojoj alki.
Ali, gledaj. Obični mrtvaci štrajkuju glađu
zbog prekobrojnosti samoubica oko njih.
Ne žele azilante pokraj svojih urednih domova,
ne žele razbacane omče, prazne flašice za lijekove,
slomljene kosti od padanja i nadute trbuhe od utapanja,
u svojim zelenim vrtovim postavljaju krstove umjesto strašila
za one koji su umrli bez božije volje. Azilanti
su zbunjeni i ljuti, s jednom nogom unazad što se stalno vraća.
Jedni su zaboravili da ostave poruku, drugi da poljube kćerku,
jedni su ostavili odjelo u praonici, drugi nisu sastavili testament,
neki nisu otkazali putovanja, a neki nisu zakazali smrt.
I sada su tu. Sa prevodiocem u hodniku
I sa fasciklom u rukama čekaju da ih primi službenik za azil.
Nacionalnost, pol, vjera. Većina ima oca,
ali ne i otadžbinu. Jedni su alergični na oranicu
pa ne mogavši da poljube svoju zemlju morali su da odu pod nju.
Neki su bili cijelog života izbjeglice pred sobom
kojem niko nije platio lijek protiv starenja.
Neki su prokockali i nesreću, ne samo sreću.
Drugi godinama nisu vodili ljubav sa ljubavi njihovog života.
Neke su ubili njihovi bližnji ne nožem nego iglom ili pincetom.
Među njima imaju ljudi koji su živi tek otkako su mrtvi.
Pun je azilni centar, ograđen bodljikavom žicom od svijeta običnih mrtvaca.
Stigla sam juče. Dobila sam dvije propusnice.
Danju ću boraviti u dnevnom centru za azilante.
a noću u domu običnih mrtvaca.
Ne znam odakle se neću vratiti.
Prijevod: Seida Beganović