STRANE
Možete li nam reći nešto o načinu na koji ste otkrili svoj talenat?
ILIJA KEGELJ
Taj talenat, potrebu, nekako sam uvijek živo osjećao u sebi. Bio sam je svjestan. Međutim, to je bio tek početak traženja nečega što je u meni bilo sakriveno i nejasno. Na samim počecima, gotovo kao i svi ostali, crtkarao sam likove iz romana, stripova, kasnije portrete po narudžbi i sl. Akademiju sam upisao i ne toliko kasno, u dvadesetšestoj godini, kada sam ušao i u brak. Prije mi se ta mogućnost nije pružala. Znao sam da je Akademija na tom putu neophodna za nešto ozbiljnije.
Kad je umjetnost u pitanju sve me zanima. Diplomirao sam kiparstvo, pa sam deset godina na toj istoj Akademiji predavao arhitekturu, proučavao slikarstvo, dizajn, književnost, glazbu, fotografiju. Taj širi krug zanimanja mi je i otežao i pomogao. Neko vrijeme sam mislio da se treba orijentirati na jednu oblast, izgraditi pošto-poto svoj prepoznatljivi stil, naći neki prepoznatljivi oblik, pristup, pa praviti varijacije na temu, ali sam kasnije uvidio da to nije za mene, da se time samo ograničavam.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
ILIJA KEGELJ
Na Akademiji sam učio da je umjetničko djelo integracija forme i sadržaja u jednu cjelinu. Međutim, to je samo jedna od definicija, jedan pogled. I tu je bilo puno traženja. Na studijama sam se bavio samo formom, likovnošću. Bilo mi je nevažno koju tematiku obrađujem; zategnuta i uglađena forma, tragovi dlijeta, alata u procesu rada, boja, linija, efekti i sl. Poslije Akademije počeo sam razmišljati o ljudima, kako se umjetničkim djelom približiti čovjeku u svakodnevnici, pa mi je i sadržaj, tematika, poruka u djelu postala neophodna. Kuća, ljudi, šuma, grad, rijeka, portret, more, sjena, most. Polako sam počeo izlaziti iz svoje sobe na ulicu – umjetnost nije za gluve zidove nego za ljude. Taj novi odnos sam morao prvo sa sobom raščistiti. Shvatio sam ako se sebi približim približit ću se i ljudima.
STRANE
Picasso i(li) Klee i vaši uzori?
ILIJA KEGELJ
Oba su mi zanimljiva na svoj način. Klee po svojoj intelektualnoj širini, povezanošću slikarstva sa glazbom, poezijom, kazalištem, iskrenim odnosom sa bojom, misticizmom. Picasso je, također imao širinu, bio je neopterećen stilskom opredijeljenošću i marljiv čovjek. Ono što je na mene posebno utjecalo je Picassovo jednostavno gledanje na umjetnost. On kaže: „ Ako nemam plavu boju koristit ću crvenu“, „ako mi na slici smeta otvoren prozor zatvorit ću ga“. Pomogao mi je shvatiti da ne trebam čekati nadahnuće kako bi počeo raditi nego da me poticaj i nadahnuće zateknu u radu. Naravno, prije sam nažalost kao i mnogi, dosta vremena povodio po kafićima čekajući to nadahnuće.
Ideja započne u misli, iznenada, pojavi se kao potreba i tu neko vrijeme sazrijeva. Kasnije, kroz proces rada, kroz spontanost, uvijek se nečim ugodno iznenadim – pojavi se neočekivano i bez kucanja pa sam oprezan i uvijek u iščekivanju.
STRANE
Konceptualna umjetnost?
ILIJA KEGELJ
Jedno novo poglavlje u umjetnosti, ali samo jedno od mnogih. Ona je u skladu sa duhom svoga vremena. Umjetnik koji traga u umjetnosti, ali i oni koji ne traže, čeznu za slobodom. Mnogi imaju različito poimanje slobode i uvjereni su u njenu ispravnost. Često puta zabludu opravdavamo jer je dio našeg stava. U djelima umjetnika vidim krik za slobodom. Čovjek koji je opterećen brojem izložbi, koji nastoji imati što bolje reference, koji teži za popularnošću, viđenošću, intervjuima i drugim medijskim eksponiranjem, koji traži potvrdu i odobravanje, pljesak i tapšanje po ramenu, čezne za slobodom kao i onaj koji to ne traži. Svi traže slobodu. To vidim u konceptualnoj umjetnosti.
U karakteru svake avangardne umjetnosti je poći naprijed. Nekad se gradi na postignućima do toga vremena, a nekad na njenim ruševinama. Jedni umjetnici su uvjereni u ispravnost provokacije, iznenađenja, fascinacije, povrede osjećaja, drugih uvjerenja, nametljivosti, rušenje svih autoriteta, dok se drugi bave otkrivanjem zaboravljene ljepote u svakodnevnim stvarima. Jedni izbacuju bijes iz sebe, drugi ohrabruju ranjeno dijete. Ima rijetkih umjetnika koji se preispituju, koji su otvoreni za pouku i kritiku, koji su zreli. Sve to vidim u konceptualnoj umjetnosti.
STRANE
Koliko je za vaš rad bitna književnost?
ILIJA KEGELJ
Uvijek sam smatrao da je umjetnička osobnost u povezanosti svih oblika umjetnosti. Oscilacije u glazbi poput: „Slušam Cecu, Arsena i Vivaldia“ su nerijetke. Onaj koji čita Mešu Selimovića ne bi trebao čitati neki ljubavni roman osim da se, čitajući neko lagano štivo, uvjeri u kvalitetu Danila Kiša ili Vesne Parun. Nalazim se srodnim u načinu kako pisac opisuje događaje, vrijeme i ljude. Zapravo, govorimo o istom; o nekom rijetkom, čudnom i na čas izgubljenom svijetu koji živi negdje pored puta, u kojem su stvari jednostavne da ih gotovo i nema. Poeziju pišem i po svojim slikama.
STRANE
Najvažniji likovni umjetnik 20-tog stoljeća?
ILIJA KEGELJ
Ljudi često kažu da ne vole kišu, susnježicu, kaljužu, neki ne vole velike vrućine, hladnoću, neko voli sjeverac a ne jugo. Mnogi bi potpisali da za njihovog života stalno bude sunčano proljeće sa umjerenom temperaturom i laganim povjetarcem. Često sam ostajao razočaran nekom knjigom jer sam od nje očekivao više. Poslije sam shvatio – ako bih u knjizi našao samo jednu dobru rečenicu, smatrao sam je dobrom i tako si život olakšao. Ljudi propuštaju život čekajući „lijepe“ stvari.
Pokretači u umjetnost su me uvijek nadahnjivali. Oni su hrabri, vizionari, oni krče nove putove, izraze, ne prezajući od pogrda i neshvaćanja. Kao da sada hodam ulicama Firenze u vrijeme rane renesanse i gledam te umjetnike po boteggama kako neumorno i živo rade. Novi pogled impresionista koji su boji dali život, Van Gogh, Gauguin, prekretnica u skulpturi XX st. sa Brancusiem, Mies van der Rohovo manje je više, Gropiusova vizija Bauhausa, Corbusier, Polok, Moor, Branko Ružić, Radovani, Vaništa i mnogi drugi. Zaista se ne mogu opredijeliti.
STRANE
Vizualna kultura danas i budućnost likovne umjetnosti?
ILIJA KEGELJ
U svom pedagoškom radu nastojim raditi na osvješćivanju mladih ljudi za umjetničke vrijednosti. U svemu tome se i sam preispitujem.
Tehnološki vizualni svijet se nudi u svojoj raznolikosti. Često puta je nametljiv svojim profitabilnim imperativom, reklame blješte na sve strane, svjetlosni i zvučni efekti oblikuju čovjeka. Danas je ponuda i potražnja velika i potrebna je životna mudrost da se odaberu prave stvari. Ponuda nam remeti nutarnji mir namećući nam tempo života kako bi nas prevarila. Današnji čovjek je vizualni čovjek – radije će pogledati film nego pročitati knjigu, informacije trebaju biti brze, sažete i jasne. Obično se navečer odmaramo uz lake sapunice i „bezbrižno“ prelistavanje programa, ili sport (kladionice). Kao da je se čovjek predao i prepustio da ga netko drugi oblikuje ne pitajući ga za dozvolu; pustio se, što kažu, „ k’o tikva niz vodu“. U svemu tome se nastojim ne obeshrabriti u svojoj umjetnosti.
STRANE
Na čemu trenutno radite?
ILIJA KEGELJ
Tragam, stalno tražim. Čas pišem poeziju po slikama, pa se oduševljavam sa sirovošću betona, duvarom ili komadom zahrđalog lima koji ima iskustvo šibanja vjetra i kiše, prolaznosti života i materijalnog, otkriva mi svoje tajne. Istražujem fenomen greške: slučajno nakrivo odrezana daska, nakrivo udarena čivija, nešto puknuto, zarđalo, propalo, istrulo, vidljivi var, pisanje po betonu, sirovost boje.
Nedavno smo, iz slične potrebe, nas četvorica osnovali multimedijalnu umjetničku grupu „Nismo se dogovorili oko imena“ s ciljem eksperimentiranja u umjetnosti – od slikarstva i kiparstva do glazbe, videa, fotografije, kazališta, konceptualne umjetnosti i dr.
Kroz umjetnost želim otkriti svoju podsvijest, stvari koje samo naslućujem tako da mi često radovi nastaju spontano i bez skiciranja otkrivajući kroz proces rada ljepotu iznenadnog i neočekivanog. Nadahnjujem se starinskom gradnjom kuća, brvnara, krovova, podova, duvara, tesanih greda, baskija, stvari za svakodnevnu uporabu. To je estetika proizišla iz jednostavne gradnje za osnovne životne potrebe.
Između ostalog radim na ciklusu slika koji se zove „Duvar“. Na jednom duvaru je čivija na koju se kači slika, na drugom se vidi zazidan prozor, pa duvar prije krečenja itd. Jedna reinterpretacija ambijenta starih kuća.
STRANE
Kako nastaju vaša djela?
ILIJA KEGELJ
Kada radim, nastojim sve zaboraviti. Iskustva, znanja, doživljaji, razni utjecaji, međuljudski susreti, opažaji, sve ono što je oblikovalo moju osobnost je jednim većim dijelom potisnuto u moji podsvijest. To je nesvjesni dio mene. Taj dio je živ i taj dio je tu, on je veći dio moje osobnosti. Radim spontano i nesvjesno kako bih izrazio svoj nesvjesni dio.
Što je proces rada jednostavniji to je uspješniji.
Ideja djeluje u bljeskovima, rekao je Corbusier. Nikad ne znam kad će se pojaviti i kad će me iznenaditi pa sam, na neki način, uvijek pripravan – sa sobom uvijek nosim blok i olovku. Često se dogodi da nema nikakve poveznice sa početnim skicama i završnim djelom. Nema pravila. Dakle, umjetničko djelo se ne može objasniti i nema svoju logiku. Nije matematika. Na djelo nisam navezan. Često puta mi se dogodi da završeno djelo naprosto premažem ili srušim. I ništa. Nemam ni kontrolu nad osjećajem da je nešto dobro ili loše. Ono se javi ili ne javi. I to je dobro.
STRANE
Pratite li likovnu umjetnost u regiji?
ILIJA KEGELJ
Koliko je u razgovoru bitno pričati daleko je važnije slušati. Ako me ne zanima šta rade drugi kako ću očekivati da drugi prate moj rad.
Dugo vremena sam bio zatvoren za javnost. Radio sam u tišini zidova ateljea. Iako sam osjećao odgovornost, nisam osjećao potrebu za publiciranjem svoga rada. Potreba za publiciranjem kod nekog se javi prije a kod nekog poslije – kod nekog se javi čim se rodi, a kod nekog pred smrt. Sudjelovao sam na mnoštvu skupnih izložbi, ali ni jednu samostalnu nisam imao – i ne žalim! Vi ste prva medijska kuća kojoj dajem intervju pisanom riječju.
Umjetnost u regiji pratim zadnjih godina više nego prije. Pa bih izdvojio par imena: Anabel Zanze, Goran Šimunović, i djelom Damir Nikšić, a i druge.
STRANE
Kako u djelu „uhvatiti“ vrijeme u kojem djelo nastaje?
ILIJA KEGELJ
Život je trenutak, a vječnost je vječno sada. Često razmišljam o originalnosti trenutka: svakog koraka, misli, riječi, pogleda – jer sve ono što se dogodi ne događa se više. Prepadnem se nad tom istinom! Jučerašnji dan se ne vraća a sutra ne dolazi, tko zna!!! Većina ljudi živi ili u prošlosti ili u budućnosti bježeći od sadašnjosti, od života. Promatraju život kao da idu u samoposlugu – ovo hoću, ovo neću!
Uhvatiti trenutak, uhvatiti vrijeme – velika mudrost i zrelost življenja: osjetiti glad, gledati noću, hodati po snijegu, bol, iščekivanje, hladnoća, netrpeljivost, mržnja i ljubav, radost, boriti se protiv viška kila, ne imati para, čekati autobus, zalijepiti poštansku marku na pismo, posuditi novac, preskočiti rupu hodajući noću po kiši, biti u hladu i čuti žubor vode, gledati planine, nesanica, zimi smrznuta brava na autu, dugo čekati pred ortopedskom ordinacijom, ljudi na sahrani, nestanak struje, pokvareno auto, kava s prijateljem, buđenje, rođenje djeteta, smrznuti nos i pjev ptice koja navješćuje proljeće. U umjetnosti nastojim ovjekovječiti taj neponovljivi trenutak.
