STRANE
Možete li nam reći nešto o načinu na koji ste otkrili svoj talenat?
MERIMA IVKOVIĆ
Sve sretne ljubavi nalik su jedna na drugu, a sve nesretne, nesretne su na svoj način. Nadam se da ce mi biti oprošteno što sam izmijenila kultnu Tolstojevu rečenicu, prosto iz razloga što mi je bila prva asocijacija na ovo pitanje. Pritom opet ne misleći na talent kao na nesreću, već na intenzitet koji sa sobom nosi i prisutnost vrlo izražene senzibilnosti, a koja neminovno graniči sa patnjom. Priča o otkrivanju talenta zalazi u rano djetinjstvo. Prisjećam se malih klupica dječjeg vrtića. Tema je bila vezana za proljeće. Ne sluteći da se baš u tom jasnom oblačiću razmišljanja ukazala moja životna misija. Zbog čega je sjećanje vjerovatno tako jasno. Djeca oko mene su brojala latice ljubičice na mom crtežu i tražila moju pomoć. Pitala sam se: a kako ja znam? Ne znajući da će umjetnost biti moja preokupacija, nastavila sam dalje, širom otvorenih očiju, svime začuđena, kakva sam bila i kakva sam sad, čulima preosjetljivim, suočena sa nečim sto se zove svijet, primječujući detalje koji drugim promiču. Sa silnom željom da uobličim ono što me opčinjava, opet na neki svoj način, koji mi je sama unutrašnjost odredila. Početak umjetničkog studija je bio i intenzivan razvoj vještina pa i kreativne misli. Radeći tako ono što uistinu volim, a može se reći da nije ljubavi ne bi bilo zasigurno ni talenta. Idući tragom prve rečenice, ljubav i talent su nekako povezani, jedan bez drugog ne idu. Gdje ima ljubavi tu ima i patnje. Put prema idealu nije lagan i neminovno traži žrtvu.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
MERIMA IVKOVIĆ
Mislim da se ovim pitanjem dobro pozabavio svatko ko se ikad bavio stvaralačkim radom. Te je i mene u jednom razvojnom periodu značajno zaokupljao. Period o kojemu govorim je rezultirao ciklusom radova, gdje sam dala prednost suštini, ako se može tako reći. Ti radovi, kroz proces gradnje slike bili su bez naglaska forme. Naslanjali su se na pokret enformela. Pokret koji se rodio nakon dadaizma i nadrealizma, na koji je Andre Breton izvršio značajan utjecaj. Enformel je obilježio jedan period historije likovne umjetnosti. Kao i kod pripadnika ovog pokreta pa tako i kod mene, iskustvo bavljenja slikarstvom bez forme, što u bukvalnom smislu enformel i znači, je djelovalo oslobađajuće. Trebalo je osloboditi misao kroz igru svijesti i podsvijesti. Sada, kada se osvrnem i gledam na ovu pojavu kod sebe, djeluje mi kao izazov koji je trebalo prevazići. Nakon ovog perioda uslijedili su radovi koji se i dalje bave pitanjem forme i sadržaja, odgovarajući na izazov kako sadržaju dati formu, a da se pri tomu ne povrijedi suština. Bretonov nadrealistički manifest i dalje biva iznova zanimljiv, te njegove ideje koje daju značaj slobodnim asocijacijama u odnosu na strogu kontrolu uma, i potencijal koji nose navedene slobodne asocijacije ili kako bi ih neurolozi stručno nazvali opsesijama, pritom ne zagovarajući ludilo, nego jednostavno potencijal sadržaja koji je sa one druge strane razuma. Jedan dio radova iz ovog ciklusa, koji sam prethodno spomenula, je ispod teksta prikazan fotografijama. Radovi su zanimljivi iz razloga što su na samoj granici apstrakcije i motiva, te se kao takvi mogu dvojako gledati.
STRANE
Picasso i(li) Klee i vaši uzori?
MERIMA IVKOVIĆ
Možda bi se čak iz konteksta prethodnih odgovora moglo zaključiti da je Pol Klee bliži mom razmišljanju, pa i senzibilitetu, od Picassa. Čak šta više, mogu da se nastavim na prethodno pitanje. Pol Klee, na likovnom planu, rasvjetljava ideju o prenošenju unutrašnjih potencijala, kao i ideju o psihičkoj improvizaciji, što je povoljno djelovalo na razvoj slikarstava enformelista u Evropi. Picasso je majstor forme, koja nosi ideju razaranja, fragmentacije. I bio je zapaženo vrijedan i produktivan umjetnik.
Kada promislim da li bi Klee mogao biti moj uzor, sjetim se da sam nekad davno uhvatila djelić dokumentarca, koji jasno opisuje Kleeovu opsesiju prirodom, zagledanost u prirodne fenomene i zakone. U tom kontekstu radije bih se složila da on i ja imamo zajednički uzor, a to je priroda. Također mi se jako dopala njegova izjava da je umjetničko djelo prvenstveno proces stvaranja i nikad se ne doživljava samo kao rezultat. Djelo se stvara kretanjem umjetnikove ruke i njegove psihe.
STRANE
Konceptualna umjetnost?
MERIMA IVKOVIĆ
Kao što i sama sintagma ‘konceptualna umjetnost’ kaže, to je umjetnost zasnovana na konceptu, ideji. Dakle, počinje od dadaizma, koji u traženju novog izraza negira sve ustaljene vrijednosti, te izlaganjem apsurdnih stvari naglašava besmislenost civilizacije. A opet, pritom treba imati u vidu vrijeme u kojem nastaje ovaj pokret, a to je 1. svjetski rat. Besmislenu stvarnost kakvu je donio 1. svjetski rat dadaisti jednostavno prenose u umjetnost. Kada pogledamo jedno djelo koje je proizvod ove ideje (npr. reday-made), kao da nam poručuje da sve može biti umjetnost, što je jedan od problema moderne umjetnosti, kao olako shvaćene.
Kada govorimo o konceptualnoj umjetnosti i dadaizmu u ovom smislu, ne možemo a da ne spomenemo Duchampa. Zanimljiv je primjer u kojem imamo provokaciju simboličnosti predmeta. Naime, on dovodi u pitanje simboličnost predmeta sa istinom i realnošću. S tim svojim činom negira tradiciju, konvenciju i propituje naš odnos sa stvarnošću i percipiranjem svijeta. Problematika koja se pojavljuje je u tome što Duchamp odvodi umjetnost u pravcu u kojem imamo djelo koje ima elementarnu i ispitanu (isprovociranu) simboličku vrijednost, a pitamo se ima li unutrašnju (metafizičku). Vječno je pitanje kada je umjetnost najkompaktnija i najbliža svojoj suštini, istini i životu.
STRANE
Koliko je za Vaš rad bitna književnost?
MERIMA IVKOVIĆ
U opće duhovnom razvojnom procesu književnost je definitivno značajna za mene. Od ranih dana sam bila upućena na književnost, a zato je bio odgovoran ponajviše moj otac, koji mi je uspio prenijeti ljubav prema književnosti koju je i sam gajio. Već godinama gradim svoju malu biblioteku, i istinski uživam u tome da sakupljam odabrana djela. Moram priznati da su to često knjige koje nađem slučajno na buvljaku, pri uličnoj prodaji ili iste takve koje se prodaju na internetu. Kada kupujem preko interneta, jer tražim namjenski, tu je isključen faktor iznenađenja i oduševljenja kao kada slučajno pronađem neko vrijedno djelo, knjigu u tradicionalnom smislu. Mogu čak pronaći vezu između tog oduševljenja sa onom prosvjetljujućom misli, koja kada se dogodi, kao da obećava nove prostore otkrivenja. Opet, nešto slično se događa i kada u procesu kreativnog rada nađem neki novi materijal koji mi izmjeni i oplemeni cijelu strukturu tog rada. Što se tiče konkretno rada, da li je bitna književnost, ne mogu naći direktnu vezu sa nekim književnim djelom, mada ne sumnjam, kao što spomenuh, da je književnost djelovala na mene prosvjetiteljski i samim tim se neposredno ukomponirala, kako u razmišljanje tako i u sam rad. Što isto tako ne znači da se u budućnosti neće dogoditi, da neko književno djelo potakne rad ili da u sam proces rada uđe kao provokacija.
STRANE
Najvažniji likovni umjetnik 20-tog stoljeća?
MERIMA IVKOVIĆ
Teško je reći ko je baš taj i ko je kome prethodio. Nesumnjivo je da su značajan pomak ostvarili već spomenuti dadaisti i sama konceptualna umjetnost.
STRANE
Vizualna kultura danas i budućnost likovne umjetnosti?
MERIMA IVKOVIĆ
Sve se nadovezuje jedno na drugo, kao što se i ja ovdje nadovezujem na prethodna pitanja. Konceptualna umjetnost obilježila je 20. stoljeće, te u ovom stoljeću dolazi do tačke kada je i ona iscrpila svoje mogućnosti. Ne tako davno, imala sam izazov da na isto ovo pitanje odgovorim pišući magistarski rad. Tada sam, također, započela izgradnju odgovora terminom globalizacije koja je jedna od odrednica suvremene umjetnosti, jer umjetnost danas nesumnjivo nastaje pod utjecajem napretka tehnologije i brzine protoka informacija, a sa drage strane imamo suprotnu stanu – tribalizaciju. Na jednoj strani tehnološki razvoj, izjednačavanje zanatske i industrijske proizvodnje i povećanje multikulturalizma, što dovodi do fragmentiranog pogleda na stvarnost i pretapanja identiteta, dok sa druge strane, kao odgovor na ovu tendenciju, imamo bujanje nacionalizama, integralizama i retrogradnih vrijednosti. Stanje u umjetnosti govori o sveopćem stanju duha u svijetu, kako u sociološkom tako i psihološkom kontekstu, gdje se traže novi vidovi ideoloških sistema i detektira se stanje u kojem bi trebalo doći do sistemskih promjena, kako u umjetnosti tako i u društvu općenito. Mnogi filozofi daju mišljenje kako nam ništa novo nije donijelo vrijeme poslije 60-tih godina prošlog stoljeća, kako u društvu tako i u umjetnosti, osim gubitka vjere u čovjeka, u tehnologiju koju je napravio, a koja je u međuvremenu postala i velika prijetnja svijetu. To je bilo vrijeme u kojem se nije moglo čak ni pratiti realno stanje kroz ubrzanje koje nosi zapadni kapitalizam, pa nam onda možda i može biti jasna potreba za retrogradnosti.
Pitam se šta onda preostaje umjetniku koji stvara u ovome vremenu?
Zasigurno svako bira put za sebe. Svjetlo koje mene lično vodi je lirika koju pronalazim u tankoćutnim raspoloženjima i momentima življenja, pri tome opet budno prateći događaje oko sebe koji svakako utječu, ali ja nemam druge realnosti do ove koju udišem i izdišem, ovdje i sada, uz pokušaj da svojim radom popratim i odgovorim na te utjecaje koji dolaze od društva i svega oko mene.
STRANE
Na čemu trenutno radite?
MERIMA IVKOVIĆ
Već neko vrijeme radim na opusu novog ciklusa radova pod nazivom “Bijelo”, a usput šta god stignem uraditi, te isto tako izbjeći. Svakodnevno se suočavam sa izazovom kojoj radnji dati prioritet. U ovom vremenu smo preplavljeni morem informacija i mogućnošću izbora, koji ne služe ničemu osim da oduzimaju vrijeme. Trudim se ne podilaziti kako sebi tako ni drugima, a pri tome ostati humana i dosljedna ali i dovoljno otvorena za plemenite radnje i ideje.
Sam naziv ciklusa “Bijelo” govori o čistom ili očišćenom prostoru, tišini i kontemplaciji, ali isto tako i o hladnoći, daljini i neuhvatljivosti. Pa su tu radovi naziva “Ledeni šapat”, “Bijeli dodir”, “Mjesec”, “Tišine”, “Labirint”, “Slutnje”, “Bijeli tragovi”, “Šutnje”. Ovim radovima je prethodio opus “Tragom svijetlosti”, što opet na neki način ima veze sa bijelom kako najsvjetlijom ne-bojom.
STRANE
Kako nastaju vaša djela?
MERIMA IVKOVIĆ
U tišini misli, uz duboku koncentraciju na predmet i ideju koja me potiče. To je proces koji počinje iznova i iznova, gonjen stalim propitivanjem, odmjeranjem, sagledavanjem, prekrajanjem. Uz slobodu koju, čini mi se, jedino tu osjećam u pravom smislu riječi, koristeći se raznim materijalima, gdje se valjda i krije potreba čovjeka da zagospodari materijom, a ne on njim. Sam proces se uglavnom odvija na podu ili bilo kako, samo da bi rad bio obuhvaćen što intenzivnije. Proces rada ide sa fokusom prema van, zatim prema unutra, te izbalansiran opet prema van, inspirisan životom, unutarnjim bićem i njegovim svijetlom. Često se zatičem kako radeći druge poslove, nesvjesno rješavam problem, koji mi je nametnuo, kao opsesiju, nezavršeni rad. U procesu rada ne prezam ni od vatre ni od kiseline, u zavisnosti šta je isprovocirao sam proces koji prati duboka unutrašnja potreba. Tako postižem manipulaciju površinama koje otvaraju magične svjetove, što za mene lično djeluje uzbuđujuće i zagonetno. Prepuštajući se tako plemenitim emocijama koje grade ideju, u tišini svoga bića nastala je i nastaje većina mojih dijela.
STRANE
Pratite li likovnu umjetnost u regiji?
MERIMA IVKOVIĆ
Da budem iskrena, nažalost više pratim političku situaciju u regiji, jer čini mi se da još nismo došli do tačke duha da se bavimo umjetnošću. Pa ono malo informacija što me neminovno dotakne, iako se trudim da i to ignoriram, nisu sigurno vezane za umjetnost. Koliko sam mogla primijetiti da se primat ne stavlja na stvaralaštvo, nego na puki instinkt za preživljavanjem, gdje se još prizivaju duhovi straha ne tako davne provalije našeg društva. Sve što znam o umjetnosti u regiji je stvaralaštvo mojih prijatelja umjetnika, koje sam stekla po raznim regionalnim i internacionalnim druženjima i putovanjima. I znam ponešto o vrsnim starijim majstorima na koje nam je akademija skrenula pozornost. Nedavna izložba Franje Likara i aktualna izložba Šemse Gavrankapetanović u Galeiji BiH su primjeri tih majstora, ostvarenih u prošlom društvenom sistemu, koje sam sa oduševljenjem popratila u ovo zadnje vrijeme.
STRANE
Kako u djelu uhvatiti vrijeme u kojem djelo nastaje?
MERIMA IVKOVIĆ
Umjetničko djelo nastaje kao plod djelovanja, razmišljanja i osjećanja čovjeka. A sam taj čovjek – umjetnik dijeli iste izazove sa pripadnicima ostatka društva. Djelo je, kao takvo, kroz svijest umjetnika, proizvod društava, te isto tako odražava kroz tog pojedinca stepen razvoja svijesti tog društva. A pojedinac je često osjetljiviji od ostalih, i ako mu je priroda poklonila dar, u stanju je taj senzibilitet dovesti u jasnu formu. Sigurno je i tehnologija pokazatelj odraza vremena. Ne možemo ni zamisliti da je neko u srednjem vijeku mogao napraviti video rad, kao umjetničko djelo. A suvremena umjetnost je u neku ruku i most između nauke, tehnologije i društva. Idući tragom ove misli, pa i ovo o čemu sada razgovaramo je dio onoga sto se sabilo u djeliću, u procesu razvoja, koji traje i trajati će kroz sisteme i koncepte života.
