STRANE
Možete li nam reći nešto o načinu na koji ste otkrili svoj talenat?
SAŠA ŠANTIĆ
Postoji jedna simpatična pripovijest o tome kako sam s pet/šest godina na pločniku ispred svoje zgrade crtao kredama u boji, ogromnu sliku. Prolaznici koji su prolazili pored mene nisu mogli razaznati što to uporno slika mali dječak, ali kad bi me upitali ja bih jednostavno rekao da je to lav s čokoladice „Maks“. Prolaznici bi samo klimnuli glavom na iskrivljenu sliku lava, ali da su se popeli na četvrti kat, na kojemu smo tada živjeli, vidjeli bi pravu sliku. Rekao bih da je taj užitak stvaranja slika kojima se drugi dive, u meni kao petogodišnjaku, ostavio traga, i danas mogu reći da stvaram uvijek misleći na gledatelja.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
SAŠA ŠANTIĆ
Likovni umjetnik je uvijek rastrgan ovim pitanjem. Većina će se složiti sa mnom kada kažem da su ove dvije komponente nerazdvojive u umjetnosti, osim kod čiste apstrakcije koja je sve rjeđa. Svoje učenike uvijek učim da je forma to što povezuje temu i sadržaj, a ponajbolja djela su ona koja pronađu najbolju formu za određeni sadržaj. Moja posljednja djela se na ovlaš čine čistim apstrakcijama, geometrijskim ili organičkim formama, ali iza svakoga se krije jasan i upozoravajući sadržaj. Upravo smatram da na ovaj način mogu zadovoljiti zahtjevne visoke standarde struke i u isto vrijeme doprijeti do šire publike koja traži bržu vizualnu komunikaciju i obraćanje životno važnim temama.
STRANE
Picasso i(li) Klee i vaši uzori?
SAŠA ŠANTIĆ
Picasso i Klee su za mene uvijek samo dvije strane istog novčića. Kao likovni pedagog nikada nisam isticao važnost nekog likovnog izraza nauštrb nekog drugog. U školi, gimnazijalcima, uvijek ističem značaj Picassa kao umjetnika koji je oslobodio umjetnost stege dubine i iluzije prostora, stvarajući „prve iskrene slike“, kako ih je on nazivao, dok je Klee umjetnik koji je stvarao na gotovo apstraktan način približavajući se u izričaju čistoj instrumentalnoj glazbi. Ono što me fascinira i kod Picassa i Kleea je njihova mogućnost za djelovanje izvan okvira, uvijek u konstantnoj potrazi za novim i originalnim načinom oblikovanja, ili čak vraćanje na stare vrijednosti koje se nisu istrošile. To je upravo ono što me ponajviše inspirira u umjetnosti, vječita igra koja nas istovremeno vraća u blaženo djetinje neznanje i baca u duboke sfere intelektualnog i transcendentalnog. To danas pronalazim u mnogim priznatim suvremenim umjetnicima kao što su: Ai Weiwei, Anish Kapoor, Cai Guo-Qiang, i drugi, ali i neki manje poznati kao sPy ili Andreas Gursky.
STRANE
Konceptualna umjetnost?
SAŠA ŠANTIĆ
Jedno vrijeme sam razmišljao da se bavim isključivo konceptualnom umjetnošću, a onda mi je zasmetao upravo taj koncept isključivosti. Školovan sam kao klasični slikar, ali mi nijedan medij nije ostao stran i prednost konceptualne umjetnosti je u tomu što ostvaruje suvremenu i izravnu komunikaciju s publikom. Nešto što sam oduvijek smatrao bitnim. Stoga u svojim djelima najprije pokušavam ostvariti vizualnu komunikaciju s publikom, ali ću rado pribjeći i drugim oblicima interakcije ako će to pospješiti snagu izričaja ili proširiti poruku djela. Na posljednjoj izložbi je pola mojih slika bilo pokretno i publika je bila pozvana da ih okreće, dok je središnji izložak bio plakat prašume s kojega su posjetitelji sebi odljepljivali suvenire vraćajući prirodu u prvobitan izgled prije intervencije čovjeka.
STRANE
Koliko je za vaš rad bitna književnost?
SAŠA ŠANTIĆ
Umjetnosti se uvijek prožimaju i nijedan umjetnik nije potpun ako se posveti samo jednom načinu izražavanja. Naime, nekoliko zbirki novela koje sam napisao nisam još objavio jer za mene zbirka novela mora imati ujedinjavajući kontekst. Tako imam zbirku koja je zastarjela, te dvije koje su nedovršene.
Iako se to ne bi naslutilo iz mojih slika, omiljeni pisci su mi H. Hesse, G. Orwel, H. L. Borges i G. G. Marquez, O. Pamuk, U. Eco, … ma kad razmislim to je isto kao i pitati za najdraže jelo ili pjesmu. No, u posljednje vrijeme čitam Juliana Barnesa koji na jako intiman način razumije umjetnike i prožimanje umjetničkog djela sa životom.
STRANE
Najvažniji likovni umjetnik 20-tog stoljeća?
SAŠA ŠANTIĆ
Najvažniji likovni umjetnici 20. stoljeća su oni koji su znali kanalizirati umjetnost i avangardna stremljenja prije njih, nagovještavajući proročki umjetnost koja dolazi poslije njih. To nikako nije bila jedna osoba.
STRANE
Vizualna kultura danas i budućnost likovne umjetnosti?
SAŠA ŠANTIĆ
Danas se vizualna kultura prožela u mnoge sfere i potiho djeluje u pozadini svih stvari. Nažalost njezino razumijevanje se uglavnom svodi na površno, ali iskreno vjerujem u budućnost likovne umjetnosti. Likovna umjetnost jedna od prvih stvari u svijetu koja se globalizirala i premda se danas doima kako je većina vizualnih medija prevaziđena, likovne umjetnosti proizlaze uvijek nove načine i oblike izražavanja i zapravo evoluiraju zajedno s čovjekom. Nekada smo slikali samo po špiljama, jedno vrijeme isključivo po platnu, a sutra tko zna?
STRANE
Na čemu trenutno radite?
SAŠA ŠANTIĆ
Trenutno dajem intervju, osluškujem kćerkicu koja ima temperaturu, pripremio sam sina za školu, dajem podršku supruzi koja ima tonu papirologije za školu, organiziram višednevnu radionicu arheologije za učenike, planiram predstavljanje škole na sajmu, možda nastavim pisati kratku priču koju pišem već dvije godine, a i slikam, ponekad. U svakom slučaju mislim proširiti svoju posljednju izložbu s nekoliko apstraktnih krajolika s političko-socijalnim temama pored ekoloških.
STRANE
Kako nastaju vaša djela?
SAŠA ŠANTIĆ
Ideje se dugo kuhaju u mojoj glavi. Koncepti cijelih serija slika, instalacija, izložbi. Nekoliko projekata odjednom. Uz to skupljam podatke, fotografije, slična djela. Ponekad eksperimentiram s materijalima. Puno čitam. I cijelo to vrijeme nastane tek par skica. A onda se zaletim i u dva mjeseca naslikam petnaestak slika u kojima sažmem sve. Ne baš najproduktivniji način, ali zato konstantno radim.
STRANE
Pratite li likovnu umjetnost u regiji?
SAŠA ŠANTIĆ
Na žalost moram priznati da nam je regija što se tiče gostovanja i likovne suradnje na jako niskim granama. Uglavnom umjetnici djeluju u svojim avlijama, i moja malenkost također. Koliko je to krivnja samih umjetnika, toliko je, i mnogo više samih nadležnih institucija koje su se samozadovoljno učahurile. Ostaje nam samo glas kolega, par crtica na kraju dnevnika i internet u kojemu se lako izgubimo. Nadam se da će on-line magazini za kulturu napisati neke nove „strane“ po ovom pitanju.
STRANE
Kako u djelu „uhvatiti“ vrijeme u kojem djelo nastaje?
SAŠA ŠANTIĆ
Smatram da i u najvećoj želji univerzalnosti djela ono ne može izbjeći to da bude djelo određenog vremena. Svaki umjetnik stvara u određenom okruženju i specifičnim prilikama i gotovo je nemoguće ne preslikati nešto od toga u svojim djelima. Damir Nikšić, Hladno Pivo i Dubioza Kolektiv su samo neki koji tomu pridaju nešto veći značaj sa hvalevrijednim uspjehom. I sam sam jedno vrijeme razvijao iskrenu likovnu kritiku društveno-političke situacije u BiH, ali sam postao duboko deprimiran tim djelima i drago mi je što sam napustio taj pristup. No, možda se opet vratim na tu nepresušnu tematiku.
