• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
proza

LiTeritorija 2024: Nikola Nikolić

Autor/ica: Nikola Nikolić
Literitorija 2024nikola nikolićposijecite visoko drvećeproza
Objavljeno: 02.05.2024

POSIJECITE VISOKO DRVEĆE

Samo jedna je dovoljna, uvjeravao ga je Agaton. Nađeš neko osamljeno mjesto, zatvoreno, da se uradiš na miru. Poslije ti je sve pjesma. I najteža stvar ti pada lako, otaljaš je mehanički. Bukvalno bi mogao da uđeš među nilske konje, a da ti ne bude ništa – tijelo ti se pobrine za to. Dao si mu što mu treba, dalje će da gura sámo. Tako ide. Samo mu odrediš pravac i pustiš ga, a ti odletiš gdje hoćeš. Raj, kad ti kažem, raj koji biraš. Najbolje bi bilo da zamisliš neki lijepi događaj iz života. Kad si kresao neku dobru ribu, putovao, ili tako nešto. Možda je bolje putovanje, da traje duže. Ti si ono bio do Kenije? Safari? Eto ti ga, majstore, nema bolje fore. Jer potrebno je da u sebi imaš potpunu kontru. Znam da sad djeluje teško, ali s ovim će biti prelako. Rutinski. I ne radiš ništa krivo, dragi moj brate, svi čekaju na to. Cijeli narod na tebe čeka. Samo imaj to na umu i pola si već odradio. Kakva će to žurka da bude! Bubašvabe glupe, pojma nemaju šta im se sprema.   

Put do posla prešao je za desetak minuta. Trudio se da pogledom izbjegava one koji su mu išli u susret. Klizili su mimo njega kao da su od sapuna. Jedna ulica desno, dvije lijevo, park, haustor i već je bio tu. Odmah se zaputio ka toaletu. Prije nego je sjeo na šolju, umio se i dvaput provjerio da li je reza navučena do kraja. Ostavio je lice mokro da mu koža upije svježinu. Tek kad se smjestio shvatio je da je s njim i jedna zunzara. Tromo je crtala osmice između vrata i prozora, pokušavajući da prodre kroz mutno staklo što ju je odvajalo od slobode.

Ona je zujala, on je morao da priča. Morao je da kaže neke važne stvari. Najvažnije u životu. I ne samo u njegovom, nego i u životima svih njegovih sunarodnika, kako su mu rekli prethodne noći. U ustima su mu se odjednom našle tako važne, tako opasne riječi. Palo mu je na pamet da je to sudbinski zaokret. Nikad nije umio s njima, valjda je zato odabrao posao radio-voditelja. Tamo je postao gospodar riječi i nije bilo nikoga ko bi mogao vidjeti s kakvim žarom iščitava i sasvim banalne vijesti. Nikoga sem Hasana, a on je odavno navikao. Vjerovatno je već bio gore, s druge strane stakla, pospano zagledan u svoju dugmad. A možda je budan kao nikada ranije. Možda je i on potpomognut nečim, svjestan važnosti onoga što predstoji?

Mašio se džepa i izvadio zamotuljak. Tableta se ukazala iz bjeline papira poput nekakvog svevidećeg oka. Baš zato mu je i trebala: da gleda ono što ne želi, a vidi ono što želi. Onda je shvatio da će ostati van svega. Kad počnu, biće na bezbjednoj daljini. Kako će se odvijati? Koliko će im trebati? Teško da će provjeravati lične karte. Mnogi su ih se otarasili na vrijeme. Sigurno su ih i falsifikovali, nego šta. Taj trag mogu da sakriju, ali visinu ne mogu da skrate. To će drugi da urade.

Stavio je tabletu na jezik, pogurao je s nekoliko obilnih gutljaja. Umio se još jednom, ovog puta kvaseći i vrat, potiljak, ruke do ramena. Sjeo je nazad na šolju i usredsredio pogled ka zunzari. Monotono zujanje paralo je vazduh. Zavaljen, vrata nasađenog na vodokotlić, disao je na usta. Nije pomjerao glavu, već joj je pratio let očima. Kad bi nestala iz vidokruga, pogled je nastavljao da lebdi negdje gore, trudeći se da stvori neki zamjenski prizor. U prvom pokušaju ostala je praznina. U petom, slika je već pomalo poigravala. U dvadesetom je iznad njega proletjela velika šarena ptica, čiji je rep slijedio trag u bojama duge. 

Nekoliko minuta kasnije Hasan ga je vidio kako ulazi u studio. Nije mu mahnuo po običaju, ali to ga nije zabrinulo: znao je koliki je teret na njemu. Sjeo je, primakao stolicu mikrofonu, stavio slušalice, skinuo ih, sve zatvorenih očiju. Podsjetio ga je na dirigenta kad mu je rukom dao znak. Podigao ju je polako, dlana okrenutog ka gore, kao da nazdravlja nevidljivim putirom.

Opet smo uživo u programu RTLM radija. Poštovani slušaoci, voljeni moji Huti, ovo je veliki dan za sve nas

Džip krstari žutim prostranstvima savane, praćen oblakom prašine. Njih četvoro truckaju se unutra i osvrću za svakim pokretnim oblikom života. Dobili su ono što su sanjali – veliku migraciju, surovu igru prirode koja samo preko televizora izgleda romantično. Uživo je skroz drukčije. Prisustvuju drami preživljavanja. Zebre jure u gromkom galopu, zaplašene brujanjem motora. Krdu gnua malo fali da se dočepa rijeke, gdje u zasjedi čekaju krokodili. Iz džipa se to ne vidi. O tome im priča vodič, a oni zbunjeno posmatraju kako jedan po jedan žure u rizični prelazak na drugu obalu.

Oni su došli sa sjevera nezvani. Razmiljeli su se kao bubašvabe svuda po našoj zemlji

Kilometar dalje ponovo nailaze na zebre, one što su se maločas razbježale. Grupisane su na proplanku oivičenom akacijama. Djeluje kao da su u odbrambenoj formaciji. Dok podižu glave, okrenute na različite strane, ispuštaju klokotav zvuk. Vodič kaže da tako komuniciraju, a možda i šalju upozorenje. Oni mu odgovaraju da ih vide sasvim dovoljno i sa te zamišljene linije razgraničenja. Nema potrebe da ih izazivaju. Neko vrijeme stoje u mjestu, da bi onda krenuli u rikverc.

Stotinama godina oni piju našu vodu, oru našu zemlju, muzu naše krave, jašu naše konje, udišu naš vazduh. Nijednom nijesu položili račun. Kad su došli bijeli ljudi, osilili su još više. Uz njihovu pomoć zagospodarili su našom zemljom. Pretvorili su nas u sluge, ljude drugog reda

Sunce u padu obasjava porodicu lavova. Na vrhu stijene leži mužjak i nepomično zuri u daljinu. Ispod je ženka s mladuncima. Njuške su im crvene, oči brze, nemirne. Dvogled hvata lešinu zebre pojedene do pola. Vidi joj se i glava odvojena od trupa, sa zubima iskeženim u njihovom pravcu.

Oni su uzurpatori. Oni su naši vjekovni neprijatelji. Mislili su da će nam zadati konačni udarac ovim mučkim ubistvom. Digli su ruku na našeg voljenog predsjednika. Prevarili su se. Digli su je previsoko ovaj put

Noć među pripadnicima Masai plemena. Sjede prekoputa njih, s druge strane vatre, a oči im sjaje. Plamen poigrava i isijava stotinama varnica. Tako i oni poskakuju kad malo zatim izvedu svoj tradicionalni ples. Stopljeni su u crvenu, raspjevanu vrstu čiji poredak nakratko narušavaju skakači. Takmiče se koji može više. Glas im odzvanja nadaleko u zvjezdanoj noći. Gledaju ih s licima zategnutim u grimasu ushićenja. Nasmijani su, srećni. Shvataju da žele još. Sjutra će morati dalje, preko granice, u beskrajni pejzaž Serengetija.

Došlo je vrijeme da napokon plate za sve. Došlo je vrijeme da visoko drveće bude posječeno. Grobovi su otvoreni i prazni. Ustanite, Huti! Posijecite visoko drveće

Izašao je vani i krenuo kući. Na sve strane već su se vidjeli rezultati njegovih riječi; on nije mogao da ih vidi. Krici u njegovim ušima dopirali su od ptica, ne od ljudi. To nije bio njegov rodni Kigali, već savana koju je presijecao zmijoliki put. To nijesu niski Huti mačetama kasapili visoke Tutse, već su lavovi u skokovima obarali zebre. 

Usporio je korak; Agaton je rekao da ne brine, jer može izgurati i dva sata. Šetao je i razgledao. Ono što je vidio nije bio svijet u kojem je živio. Svuda okolo prostirao se veseli, raznobojni raj u kojem je želio ostati zauvijek. 

* U genocidu u Ruandi 1994. godine, koji su počinili pripadnici naroda Hutu nad pripadnicima naroda Tutsi, ubijeno je više stotina hiljada ljudi

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

Nikola Nikolić: Posijecite visoko drveće (odlomak)
Nikola Nikolić: Posijecite visoko drveće (odlomak)..., proza

Autor: Nikola Nikolić

Nikola Nikolić: Pred licem države
Nikola Nikolić: Pred licem države, proza

Autor: Nikola Nikolić

Nikola Nikolić – Ljeto kratke priče
Nikola Nikolić – Ljeto kratke priče, proza

Autor: Nikola Nikolić

Nikola Nikolić: Balamovi sinovi
Nikola Nikolić: Balamovi sinovi, proza

Autor: Nikola Nikolić

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić