DA TI NE BI OTIŠLO DALJE
- Krave
Razmišljala je da je koza ipak bolja od krave. Ništa se u njenom životu neće promijeniti. Djeca koja imaju krave većinom su seljasta i sa njima se ne treba družiti, pošto mogu prenijeti svoju slabu pamet i sudbinu. Na njima se izdaleka vidi da imaju krave. Smrde po đubretu, a kada ne smrde po đubretu, onda jednostavno ne mirišu, pa i od toga nekako smrde. Njihova odjeća, koža i kosa (kada ne smrde po kravama) ima miris po svježoj vodi iz plićaka: mirišu na nešto neutralno, pomiješano sa zemljom, kamenjem i riječnom ribom. Seljasta djeca uvijek smrde po kravama ili po prirodi. Ponekad, kada žele biti ugledniji, mame ih natrljaju nekakvim jeftinim, gorko-slatkim sapunima, zbog čega mirišu i otrovno, kao da su ih nabavili u nekim trgovinama koje uvoze robu iz Turske.
Djeca koja imaju krave većinom su glupa i okrutna. Uče slabo u školi, misle da sve to nije važno, a ni riječi ne znaju izgovarati kako treba. Oni zapravo misle da su pametni i da su u životnim stvarima sposobniji od djece koja nemaju krava. Često pametnu djecu, koja su čista i bez krava, ponižavaju, a da nisu ni svjesni vlastite zatucanosti. Minka je to naučila na vlastitoj koži kad je njena školska prijateljica, koja je kod kuće imala krave, na poklon od tetke dobila Nike patike. Pohvalila je njene sneakersice, a prijateljica s kravama, koja nikad nije čula za riječ sneakers (a kako i bi, kada nosi samo kaljače) okrutno ju je ismijala, i rekla kako se na stopalima ne mogu nositi čokolade. Svi đaci iz škole su je mjesecima nakon toga ismijavali, pošto je patike nazvala snickers čokoladom. »Da si morala otići u trgovinu sama sebi po čokoladu, ne bi miješala čokolade i patike«, zaključili su.
Ta djeca, koja su imala krave, ni do vlastitih krava se nisu ponašala dobro. One su bile prljave, izmučene i često su im se gnojile rane od konopca oko vrata. U ponašanju su bile divlje i čovjek ih je morao musti silom. Niko nije brinuo ni za higijenu tih krava, pa im je krzno bilo prljavo i rijetko, s ukorenim komadićima balege.
Štale su im bile neuredne; uvijek pune smrada i muha, pa su, shodno tome, proizvodile i smrdljivo mlijeko, dok su im sirevi i pavlake bili potpuno nejestivi. Ako su se tako loše ponašali do svojih krava, od kojih su živjeli, još su se lošije ponašali do svojih ovaca, koje su po prirodi bile malo priglupe životinje. A najgore su se ipak ponašali do svojih pasa, s kojima su se samo divljački igrali, nepotrebno ih dražili te ih pretvarali u ljute zaštitnike svojih muzgavih kuća i neurednih dvorišta. Neki od njih su stavljali štenad na svoja bicikla i puštali ih nizbrdice. A neki su pse cijeli život držali u boksevima, sve dok jednog dana ne bi cvileći krepali na lancu. Kravlji ljudi nisu poznavali nježnosti i nikad nisu pomilovali nijednu od svojih životinja, koje su im omogućavale da žive. Ni međusobno se nisu milovali, a čak su i djeca morala ustajati rano i nisu spavala u pidžamama.
Ali nisu svi kravlji ljudi bili isti. Neki među njima su bili uredni i plemeniti. Dvorišta su im bila popločana i čista, a na njima se nikad nije vidio trunčić sijena ili životinjskog izmeta. Krave su im bile pomno skrivene u betonskim štalama negdje iza kuće, pa bi se tek ponekad, u gluho doba dana, čulo njihovo pritajeno mukanje. One same bile su čiste i mirisale su po istom zlatnom sijenu koje su i žvakale. Pored toga bile su i umiljate; pustile su da ih čovjek mazi i odazivale su se na svoja imena. Krave plemenitih ljudi, koje su imale čak i svoja imena, proizvodile su čisto mlijeko s neprimjetnim mirisom. A ako bi i smrdjele na đubar, taj je smrdio ugodno, kao neki skupi sir kompliciranog mirisa.
Djeca iz tih kuća nisu nipošto ličila divljacima s prljavim kravama. Bila su lijepo obučena, učila su dobro u školi, a lica su im bila namazana poštenom dječijom kremom Niveom, te oprana Johnson&Johnson dječijim šamponom. Roditelji djece s plemenitim kravama, kao i ovi bez krava, pazili su da svojoj djeci kupuju dječije proizvode.
To da imaju krave skrivali su lijepim ponašanjem, koje ničim nije odavalo njihovo kravlje domaćinstvo. Roditelji ih nisu tjerali da rade niti su ikad ušli u štalu i kidali. Najviše što su morali bilo je da komšilukom raznesu mlijeko ili mlade sireve koji su bili tako spretno umotani da čovjek ne bi mogao nikad pogoditi šta se u tim vrećicama nalazi. Ta djeca bila su ponosna, a istovremeno ih je mučio nekakav skriveni sram. Znali su da su zadnja kravlja generacija u svojim porodicama pa su se tako i ponašali, a roditelji su im bili već dovoljno novčano zbrinuti da su mogli sve rasprodati. Trebalo je samo još stisnuti zube i izdržati do kraja.
Zbog svega toga bio je i njihov odnos do pasa drugačiji: nisu ih dirali, već su ih prezirali i bojali ih se. Kao da u svome uzvišenom odnosu do krava (kojih su se željeli riješiti, a ipak su bile čiste i korisne životinje) nisu podnosili prljave pse, pa ih nisu smatrali ni čuvarima kuća, već su im za to često poslužile mačke. Takva djeca pored krava većinom nisu posjedovala druge životinje (kao, naprimjer, ruglo od ovaca), a i krave su im bile u manjem broju nego kod divljaka.
Minka je znala da bi posjedovanje krave odjednom poremetilo sve. Čak i kad ne bi morala raditi u štali ili raznositi domaće mliječne proizvode, pažljivo zamotane u vrećicama, opet bi postala jedna od one djece koja imaju krave. Kad bi imala i najljepšu kuću i najljepše dvorište; i kada bi ta kuća bila obojana u ljubičasto; i kad bi imali lijepu, bijelu ogradu na balkonu, a krave skrivene negdje u betonskoj štali iza kuće, a njihovo postojanje izdavao bi tek komadić zlatnog sijena na pločniku ili prigušeno mukanje u neodređeno doba dana; opet bi svi znali da oni imaju krave i više ništa ne bi bilo isto. Kada ljudi dobiju krave, oni jednostavnu postanu ljudi s kravama, i počne se na njima tražiti miris đubreta čak i kada su čisti.
Oni kod kuće nikada nisu imali krave ili ovce. Zadnji koji su ih imali bili su nane i djed. Krave i ovce s mamine strane bile su čiste i proizvodile su mlijeko bez mirisa. One s očeve toliko su smrdjele, da su na kraju završili s jednom žgoljavom kravom, iz koje nisu mogli iscijediti više ništa.
Mama se sada zadržavala samo na kokošima. One nisu tako problematične kao krave i ne računa se da si potpuni seljak kada se držiš isključivo kokošiju. Svi ljudi u selu imaju kokoši. Oko njih se ne treba pretjerano truditi, ne smrde previše i daju jaja. Držiš se samo kokošiju ako želiš da ti djeca jednom postanu obrazovana i ne završe s životom na selu. Takvi roditelji preuzimaju brigu o bašči, kući i kokošima, dok ti tek ponekad opereš suđe i pograbiš sijeno (oko cvijećnjaka, ne na brdu) nakon košnje. Mama je kasnije, pored kokošiju, nabavila i dvije tuke. Skakale su kao navijene igračke po dvorištu i uopće se nije osjetilo da su seoske životinje namijenjene prehrani. Živjele su u drvarnici, ispuštale svoje smiješne zvukove, a bile su i toliko napredne da su se odazivale na svoja imena, te uživale u zagrljajima i poljupcima kojima ih je obasipala mama.
Minka je voljela posmatrati mamu i tuke s prozora trećeg sprata kuće, provirujući kroz odškrinute zavjese i gledajući kroz balkonske šipke u svijet ispod sebe, dok je čekala sljedeći crtani na televizoru. Mogla je posmatrati tuke kao igračke i primijećivati kako se mama, za razliku od drugih, seljastih mama, koje su svoje životinje iskorištavale zbog jaja i mlijeka, a zatim ih tjerale nazad u štale i onda ih klale; sa životinjama igra, te se do njih ponaša kao do svojih ukućana ili djece. U Minkinoj kući su čak i teško klali kokoši, tuke ili strujne piliće, pa su uvijek morali pozvati nekog drugog iz sela da obavi taj ogavan posao. Mada su voljeli jesti meso, reda radi bi potočili par suza nad nesretnim životima kokošiju prije nego što bi ih zamotali u vrećice i gurnuli u zamrzivač.
Kad je mama rekla da će nabaviti kozu Minka i brat bili su ushićeni. Svašta joj je prošlo kroz glavu. Bila je to ona vrsta uzbuđenja koju su osjećali kad bi dobili vijest da je neko od poznanika obolio ili umro. Nešto se ipak dešavalo što će razbiti dosadu. A istovremeno je ta vijest podrazumijevala i nešto teško. U njenom slučaju značilo je to da bi mogla postati seljak, kad osim peradi i psa dobiju pravu, pravcatu domaću životinju. To znači da bi oni kao porodica mogli postati kravari.
Šta ako bude jednom, poput one djece u selu, morala raznositi kozje mlijeko u flašama umotanim u šuškavim vrećicama? Sigurno ga ne bi raznosila ni u kakvim finim, papirnatim vrećicama, jer takve koštaju puno para, a i privlače puno pažnje. Svi bi blejili u njenu vrećicu kad bi hodala cestom. Najzad, kako bi ona uopće mogla raznositi mlijeko po selu?
To nije dolazilo u obzir. Ona ima sve petice u školi i jednom će postati neka poznata i uglađena žena. Nije slična ovim glupanima ovdje, koji bi svoje krave prenosili na svoju djecu; a ta djeca, pošto se boje i slušaju ih, nemaju nikakve ambicije i podređuju živote tuđim kravama. Kao da je u tome bilo šta plemenito. Ako bi Minkini ukućani odjednom postali kao seljasti ljudi sa domaćim životinjama, to bi joj moglo natovariti nekog seljačkog posla, koji bi joj oduzeo svo vrijeme da razvija svoje talente, te jednom postane neko i nešto. Ionako joj u ovom selu nisu ništa dali ili pretjerano omogućili. U Njemačkoj (to je vidjela na televiziji) ljudi svoju djecu već u ranim godinama upišu na neku aktivnost; idu na plesove, sviraju violine i imaju hobije. A Minka je većinu svoje mladosti provela ne radeći ništa i crvajući se na selu. Na svu tu muku još bi joj trebala sjesti i nečija krava.
No mama ipak nije kao druge mame u selu. Svim ljudima u selu objasnila je da želi kupiti kozu zbog djece. Da piju kozje mlijeko zbog krvi, udebljaju se i budu zdravi. Rekla je da će kupiti samo jednu kozu kako bi se djeca mogla njome i igrati.
Razmišljala je kako ipak neće biti kao drugi ljudi i djeca u selu. Oni imaju puno krava, a njena porodica imat će samo jednu kozu.
U selu ionako niko nema koze. To su drugačije životinje, posebne. Imaju svoju volju. Nisu seljaste i ne možeš ih tek tako zatvoriti u štalu kao krave. Ili im naređivati šta da rade kao ovcama. Razmišljala je, ako već bude seljanka, bit će kao Heidi na brdima koja je imala koze i uvečer jela tvrdi sir. Ovdje na selu jedu samo onaj obični, kravlji, koji se mrvi. Ona neće biti seljanka, ali može se igrati seljanke kao što je vidjela na televiziji, skakutajući po brdima s kozicom kojoj će objesiti veseli zvončić oko vrata.
- Koze
Tako su se odvezli po kozicu u neko udaljeno i pomalo zapušteno naselje. Vozili su se po nekom putiću kojeg su sa obje strane okruživale šume. Sunce je zlatno probijalo kroz lišće visokih kestena. Odmah se znalo da odlaze među teške seljake, koji su živjeli bogu iza nogu. Minkino selo je, za razliku od ove zabiti, bilo široko i prostrano. Imalo je rijeku i dovoljno visoka brdašca. Put im je bio asfaltiran, a u blizini bile su i škola, pošta, policijska stanicu, ambulanta i apoteka. Nekad je selo imalo i veterinarsku stanicu, koja je sad zatvorena, jer ljudi nemaju toliko životinja kao nekad. Dok su se vozili, razmišljala je kako će se na trenutak morati ustaviti među tim jadnim svijetom.
Bilo je jako bitno s kakvim se ljudima čovjek druži. Druženje je posmatrala kao neku brojčanu igru. Što više se budu družili, pričali ili se oko nečeg dogovarali sa ovakvim ljudima, tim će se više udaljavati od ljudi kakvi istinski žele biti. U takvim stvarima treba biti jako pažljiv. Bojala se da će im koza prenijeti neke bakterije, zbog kojih bi zauvijek bili osuđeni na neki miris koji nije njihov. I mama je bila svjesna opasnosti, pa se nije dugo zadržala. Dovršivši kupnju odmah je gurnula kozu u gepek i skupa su krenuli. Dobro ju je sakrila, da ne bi provirivala kroz vjetrobran. Minka je zamišljala kako kozica zvjernja u autu i žvače nešto u ustima dok je ljudi sa ceste gledaju. I auto im je bilo neka krntija (doduše čista i uredna) pa bi koza mogla još više pokvariti dojam. Ljudi bi mogli shvatiti pogrešno.
Kada su nakon mukotrpne vožnje, u kojoj se čulo prestrašeno kozje meketanje i smrad tuđe štale, napokon stigli kući, ugledala je kozicu. Bila je žgoljava i prestrašena; a krzno, koje je po prirodi bilo lijepo i snježnobijelo, bilo joj je ofucano i puno žutih mrlja. Ogledavši je dobro na suncu, svi su je osjećali kao nešto tuđe što se među njih prikralo. Njušili su na njoj tuđu prljavštinu i smrad, pa su se bojali da je koza i po svome karakteru slična divljacima od kojih su je otkupili. Zbog toga su je, prije svega, morali načiniti svojom, pa su je okupali pod vanjskom pipom L’Oréal šamponom, kojim se kupala i mama. Kada se osušila na popodnevnom ljetnom suncu, njeno krzno je blještalo popit tek zapadanog snijega. Stajala je, mirno pripeta usred dvorišta, dok su se oko nje motale kokoši i tuke, a ponekad bi je ponjušio i pas. Nije više prestrašeno meketala, već je znatiželjno posmatrala lijepo pokošeno brdašce iznad kuće. Izgledala je kao neki lijepi, zamišljeni kip iz porculana, ili kao one kozice iz crtanog Heidi. Odjednom su se svi ponosili tom kozicom i uzvišeno su je puštali da trčkara oko kuće. Sve su to iza živica i gustih voćnih krošanja promatrale ljubomorne komšijske oči.
Život sa kozicom bio je lijep. Vrckavo je brstila grmlje na brdašču iznad kuće te se danom u dan marljivo zaokruživala i rasla. Ništa na njoj ni oko nje nije smrdjelo, a živjela je u štalici pokraj nanine kuće, koju je mama redovno čistila i uzdržavala. Sada, sa domaćom životinjom, ne samo da nisu bili slični ljudima sa kravama, već su bili potpuno drugačiji od njih. Iz njihove slatke i male štale se nije čulo promuklo mukanje, već zadirljivo meketanje; a njihovo dvorište, koje je bilo dugo i široko, nije bilo posuto balegom i komadićima sijena (čak ni onim zlatnim) već malim kozjim brabonjcima, koji su se u savšrenim krugovima rasprostirali po cijelom dvorištu, slični bombončićima od čokolade.
Isprva je kozica samo živjela, brstila i meketala, a onda je došlo vrijeme da bude malo i korisna, pa su morali osmisliti način da počne davati mlijeko. Bio je to mukotrpan posao za mamu, na koju je pao taj ogavni zadatak traženja odgovarajućeg kozjeg partnera. A kako nije poznavala mnogo ljudi s kozama, došla je do nekih seljaka i njihovih prljavih jarčeva. Bila je jako zabrinuta oko razvoja situacije, s obzirom da ih je to tjeralo u još veća druženja sa sumnjivim svijetom. Sada će i tuđi, prljavi jarčevi dolaziti u njihovu štalicu i prenositi svoj smrad, ne samo u njihovo dvorište, već i u trbuh njihove kozice. No, sve se ipak brzo odvilo – tako brzo, da niko od djece nije ni primijetio prisustvo tog sumnjivog svijeta u svojoj štali i svome dvorištu.
Za vrijeme kozje trudnoće, iščekivali su mlade jarčiće sa strepnjom i oduševljenjem. Mama i brat brinuli su za kozicu kao i uobičajeno; čisteći štalu i vodeći je na brdo, da se lijepo napase. Brat je pored toga, što je povremeno čistio štalu i vodio je na brstenje i prije trudnoće, zajebavao i gnjavio kozicu poput njihovog malog psa. Često ju je dražio, pa je time tjerao da upotrijebi svoje male rogove, koji su jedva izbijali iz tjemena.
Minka je smatrala da je to jako grubo i da se takvog ponašanja, kojim je maltretirao životinju, naučio od drugih grubijana iz sela. No životinje su ipak više voljele njenog brata nego Minku: kozica i pas veselo su mrdali repićem kad bi ga vidjeli; skakutali su, meketali i lajali po njemu, a na kraju bi ga i lizali. Što se tiče nje, većinom bi je samo ponjušili i već nakon prvih mahanja rep bi im olabavio, te bi ih počelo zanimati nešto drugo. Nju su životinje (a i ona njih) najviše voljele dok su još bile male i nemoćne; i kada su trebale neku nježnu brigu, koja se uglavnom sastojala iz tepanja i milovanja. Voljela ih je i kad su bile bolesne. Tad ih je najviše tješila i grijala toplim oblogama, dok se za hranu i čišćenje njihovog izmeta brinula mama.
U fazama kada životinje nisu bile više mlade, bolesne ili nekako jadne, najviše bi joj se sviđale kada bi po prirodi ili fizičkoj konstituciji bile mirne, i kada ne bi radile ništa osim što bi je, onako slatke, gledale svojim velikim očima i tražile dodire. A dok bi te životinjice počele trčkarati, njuškati svoj okoliš, znatiželjno skakati i istraživati, tad bi je odmah prestajale zanimati. Minka nije imala snage da se bavi njihovom samovoljom; da prati njihove hirove, njihovu žeđ ili glad, i hoće li se negdje isprljati. Najzad, osjećala bi se uvijek tužno kada životinje svoju pažnju ne bi posvećivale njoj, i kad bi se najednom, u svome otkrivanju svijeta, počele ponašati kao da ona uopće ne postoji.
Kad se nekog jutra kozica naopokon okotila, donijela je na svijet dvoje jarića. Jedno je bilo čisto i snježnobijelo; nježnih ušiju i roza njuškice poput kozice same.
A drugo je bilo neprepoznatljivo. Prljave boje sa smeđim flekama i crnom pjegom na nosu. I uši su mu bile klempave i čupave, pa su svi u trenu zaključili kako mora da se bacio na svog seljačkog oca. To je prepoznala i sama kozica, pa je već od samog početka odbijala da šareno jare prizna kao svoje dijete, udarajući ga papcima i zabranjujući da se napije mlijeka iz njenog nabreklog vimena.
Mama je svaku večer muzala kozicu, unoseći u kuću crvenu, okruglu posudu punu masnog mlijeka, koje se na vrhu slasno pjenilo poput šlaga. Minka i njen brat uvijek su zamišljali, prije nego što bi svako jutro popili čašu, da to mlijeko ima slatkast okus poput puslica iz trgovine. No svako jutro bi se uvijek iznova razočarali, pošto nije imalo okus po šlagu, već po blagom mirisu koze koji je podsjećao na selo. Mama je dodavala kakao, da bi se miris ublažio. No, nije ih se dalo prevarati: Minka i brat uvijek su znali kako ne piju mlijeko iz tretrapaka, već ono iz koze.
Ljudi iz sela su se oduševljavali nad izgledom mlijeka i mnogi su dolazili predvečer na kafu, samo da bi mogli krišom ugledati zdjelicu pjenušave tekućine. »Moja djeca to ujutro popiju sa kakaom, ni ne znaju da je kozje. Oni misle da piju kupovno mlijeko iz tetrapaka«, govorila je mama, da se pohvali svojim mlijekom i probranim ukusom svoje djece.
Ali za njih dvoje nije ostajalo puno mlijeka, pošto je mama dudlicom morala hraniti šareno jare, kog je kozica tukla. Ono je uvijek tako pohlepno cuclalo, skakućući i vrteći repom, da bi uprskalo svu štalu. Za to vrijeme, dok je šareno jare gladno pilo kozje mlijeko iz mamine flaše, kozica i bijelo jare ležali su u kutu. Ponekad joj je to šareno jare išlo tako na živce, da je kozica ustala i meketala na mamu, i svojim je malim rogovima istjerivala jare iz štale. Unatoč tome što je žalila tog šarenog jarića, Minka je ipak morala priznati da je njegovo prisustvo kvarilo utisak štale, u kojoj su, kao u crtanom Heidi, ležale snježnobijela kozica i njeno snježnobijelo jare. Njih dvoje su izgledali nježni i plašljivi, vižlaste građe i pronicljivih očiju; dok je ono šareno jare pohlepno gutalo flašu, kao da u životu nije vidjelo mlijeka. Stalno je nešto tražilo i njuškalo, nesigurno pogledavajući oko sebe, i nije imalo mira. Bilo je pravo seljasto i neodgojeno.
Kako je jarića bilo dvoje, tako su si Minka i njen brat posvojili po jedno. Nekad je mama odlučivala šta će ko od njih dobiti, ali većinom je odlučivao brat, čak i kad bi mamima odluka već pala, pošto je bio jači i deset minuta stariji od Minke. Kada su jeli iz istih, plastičnih tanjira, na kojima su bila nacrtana slova i medvjedići, on je Minki davao tanjir koji je bio malo žući i naizgled prljaviji. No ovog puta se odlučio drugačije: rekao je da je bijelo jare previše razmaženo i slabašno, i da on neće ženskastih jarića. Radije će uzeti šareno, koje je skakutalo i koje si mogao naučiti različite stvari. Minka je smatrala tu podjelu sasvim logičnom, pošto su bili i izgledom slični. Ono šareno jare imalo je dosadne smeđe fleke koje su ličile na kosu njenog brata i isto tako klempave uši; dok je ono drugo imalo bijelo krzno, jedva nešto svjetlije od njene svjetloplave kose.
Sva djeca u selu su, uključujući njenog brata, imala smeđu kosu, koja po boji nije ličila ninašto, osim na blato ili govna. Pravo na njima se vidjelo da su stvoreni za obrađivanje zemlje. U crtićima i filmovima je bila cura sa bijelom kosom stalno glavna ili princeza; dok su one sa smeđom bile neke njene prijateljice ili služavke. Tako su i u ovoj štali vladale bijela kozica i njeno bijelo jare, dok se ono šareno sa smeđim flekama slučajno našlo tu u štali i smetalo.
Ali za razliku od sporednih curica smeđe kose, koje su prihvatale svoj položaj, ovo jare nije bilo nimalo skromno i žderalo je onu svoju flašicu kao ludo. Nije osjećalo ni srama niti boli kad bi ga mati odgurnula, i nije se pokunjeno skrivalo po ćoškovima štale. A Minka se nije mogla odlučiti koji je osjećaj pravilniji: istovremeno je žalila šareno jare, a opet je i sama morala priznati da se nije baš uklapalo u štalu i među njih. Pored toga je ovo jare bilo previše gladno i pohlepno da bi ga mogla žaliti. Da je bilo malo i mršavo, sigurno bi imala više saosjećanja.
Kad su jarići malo porasli, Minka i brat su ih vodili na brdašce iznad kuće. Zavezali bi im nekakve konopce oko vrata, koji su bili pomalo oštri i neugodni i koji su ih rezali u njihovu nježnu kožu. Dospjevši na brdašce, odmah bi pripeli jariće na klin i čekali da se napasu. Njeno bijelo jare uvijek je paslo manje od onog šarenog i prestrašeno je drhtalo na podnevnom suncu. Pored toga uvijek je meketalo i plakalo za mamom i nije se htjelo igrati niti se pustilo dirati. Tek ponekad bi ga uspjela poljubiti na usta koja su mirisala na mlijeko.
S druge strane, bratovo šareno je snažno skakutalo po brdu i brstilo lišće s grmlja. Dolazilo je kad bi ga se pozvalo i pronicljivim je očima gledalo šta se oko njega dešava. Minki je išlo na živce što se njeno jare za nju uopće nije zanimalo. Doduše, bilo bi joj još gore da se za nju zanimalo, pošto bi se morala za njega više brinuti, a to joj se uopće nije dalo. Sada je samo meketalo i morala je žaliti jare više nego što je to bilo potrebno. Najbolje bi bilo kad bi šutalo. U miru ležalo, gricnulo kakvu travu i nasonilo svoju glavu na njeno krilo, da ga ona može gladiti. Ali ti jarići uvijek su nešto zvjerinjali i nikad se nisu mogli smiriti. No njeno jare bar nije jurnjalo u blato i prljalo se. Barem je bilo lijepo.
Kada su se neke predvečeri vratili kući iz gostiju (kozu i jariće čuvala je nane) kozice više nije bilo na njenom uobičajenom mjestu gdje je brstila grmlje. Nane je obavijestila da je kozicu ujela zmija i da je sad mrtva. Minka nije bila tužna kad je to čula, ali ipak se veselila, pošto je to opet razbilo dosadu i danima su imali o čemu pričati. Onda su ostali sami sa jarićima koji su bez kozice živjeli u štali.
Šarenom jaretu to nije predstavljalo nikakav problem. Štaviše, uzdiglo se sad kad nije imalo nikog kog bi mu to branio, te se počelo slobodnije kretati po štali. Malo pomalo, umislilo se da posjeduje cijelu štalu, dok je bijelo jare pokunjeno ležalo u kutu i naporno meketalo. Ležalo je na mjestu gdje je nekad prije odmaralo sa svojom majkom kozicom i nije se micalo. Ni hranu više nije htjelo da uzima, a danju bi ga jedva izvukli iz štale.
Minka je razmišljala kako će napokon, kad bude imala mirno jare bez majke, dobiti ono što je oduvijek željela: nježnu i slatku životinju s kojom se može maziti. Ali jare nije radilo ništa osim što je neprestano meketalo i ta tuga počela je čovjeku ići na nerve. Da je barem bilo tužno, pa se pustilo maziti i utješiti, ali ono se nije dalo ni taknuti. Nije htjelo uzimati ništa što nije bilo isključivo od njegove majke; ni hranu ni zagrljaje, pa je u tome ličilo nekoj obespravljenoj princezi ili razvlašćenom plemiću, koje je spalo da prima ono što mu se dadne, dok mu neko seljačko, šareno jare polako preuzima štalu. Podsjećalo je i na djecu njenih bogatih rođaka, koja bi dolazila kod njih na selo, pa bi nepovjerljivo i negodujući gledala oko sebe, držeći se svojih majki ili se skrivajući u bogatim automobilima.
Ta djeca su se ponašala kao da su bolja od njih i mrštila su noseve tražeći neki smrad u njihovoj kući ili dvorištu. Ništa nisu htjela ni dotaknuti, strepeći od neke zaraze. Na takvu djecu podsjećalo je i ovo jare, pa ga je odmah zamrzjela. Trebala joj je neka plemenita životinja, koja nije pripadala ni bogatima ni siromašnima (ili je pripadala oboma istovremeno). Neka životinja koja bi bila bolja od jednih i drugih.
U ovakvim uslovima bijelo jare nije moglo preživjeti. Pored toga što je bilo bijelo, nježno i meketavo, bilo je i muško, pa dakle potpuno beskorisno. Mama je rekla da primaju samo muškog psa, pošto se oni ne razmnožavaju i ne proizvode mnoštvo beskorisnih životinja čije gladne trbuhe treba namirivati. Kad su u pitanju korisne životinje onda se rješavaju muških. Oni postoje samo da naprave šta trebaju i da ih se pojede, s obzirom da ne daju ni djecu, a ni mlijeko. Njena mama nekad nije ovako razmišljala, ali su je izgleda život na selu i siromaštvo prisilili na praktičnost.
Minka je željno iščekivala dan kad će zaklati jare. Svi njeni rođaci, možda njih dvadeset, okupit će se u njihovom dvorištu na fešti. Oni nikada nisu imali fešte pošto su za njih bili siromašni. Sada će se pred gostima napokon iskazati i nahranit će ih svojim jaretom. Na feštama su se isključivo jeli janjci, pa su meso jareta iščekivali sa određenim strahopoštovanjem. »Meso mladih jarčeva je posebno, sočno. Nema ničeg boljeg od mladog jareta«, rekao je jedan od njihovih rođaka, onaj bogatiji, kojeg su se svi pomalo bojali i čije se mišljenje poštovalo. Mama se skromno, a ipak ponosno smiješila i razmišljala kako oni uzgajaju životinje koje ne pripadaju običnom seljaku.
Jare je zaklao jedan od njihovih rođaka, najsiromašniji od svih. Unatoč tome što je bio siromašan, ipak je bio donekle plemenit, a iz njegovih očiju provirivala je duboka žalost za jarićem. »Pogledaj što je lijepo«, rekao je, »pa zar se ovo može ikako jesti?«
Izvukao ga je iz štalice i bijelo jare je urlalo kao nikad do tad. Nije se dalo izvući (mada mu nije bilo mnogo bolje u štali) i svojim je malenim papcima tuklo rođaka. Minka je pobjegla u kuću, rukama začepljujući uši, preskakujući preko gomile obuće ispred vrata. Kad je ugledala tu gomilu, odmah joj je od nervoznog ushićenja počelo brže kucati srce, pošto se nije dešavalo često da bi rođaci zbog fešte okupljali baš u njihovoj kući. Dobro je da je jare umrlo, mislila je Minka, pa da i mi možemo malo uživati.
S prozora svoje dječije sobe gledala je klanje svoga jarića. Nije mogla gledati dugo; tek toliko da mu prouči molitvu i zamoli za oprost. Smatrala je da mu to nekako duguje. Bila je žalosna, a ipak sretna. Odlučila je reda radi plakati pola sata, a onda uživati ostatak dana, pošto se fešta rijetko dešavala.
Osjećala je da su se i drugi ljudi nekako nećkali da pojedu jarića, pošto je bilo previše bijelo, čisto i lijepo da bi moglo imati jestivo meso. Izgledalo je kao da ima okus po sapunu ili po onim bombonjerama, koje su bile zapakirane u svjetlucavi papir i napravljene od blijede čokolade koja se mrvi. Na kraju su ga ipak cijelog pojeli, a ono što je ostalo od njega bila su njegova mala muda, koja je nane zapakirala u foliju i stavila u frižider. Rekla je da su muda mladih jarića ljekovita.
Štalom je od tog dana zavladalo šareno jare koje je izraslo u šarenu kozu. Nije bilo posebno umišljeno. Izgledalo je kao obični čovjek nižeg staleža koji se upornim i postojanim radom dočepao nekog bogatstva. Sada je ličilo malograđaninu sa seljačkim izvorima. Bilo je mirno, ponosno i korektno. Takav je sve više postajao i njen brat, koji nije podnosio nikakvo ispoljavanje vlastite volje odnosno razmaženosti. Sve je više mrzio ljude koji su mogli dobiti sve samo na račun svoje ljepote i slatkoće i što se znaju dodvoriti drugima. »Pobjeđuju oni koji se znaju snaći u svijetu, a ne oni koji bez matere ne bi mogli pojesti ni komad kruha«, govorio je. »Šta ti vrijede ljepota i slatkoća, kad si nesposoban.«
Tako je šarena koza skromno, a samosvjesno zavladala štalom i opet dobila dvoje jarića: jedno šareno, a drugo bijelo. Za razliku od prijašnje koze, koja je šareno jare odbijala, ova nije osjećala nikakvu odbojnost do bijelog jarića: i jednom i drugom davala je ravnopravno svoje mlijeko dok je žvakala lišće. Ali bijelo jare je ponajprije odbijalo svoju sestru, a zatim i nju. Ponašalo se kao posvojeno dijete, koje se kroz maglu, a ipak jasno, sjećalo svoje prošlosti i plemenitijih korijena. Nije htjelo piti mlijeko, i po cijeli dan je meketalo, kao svako dijete koje zna da zaslužuje više od onog što je dobilo. Suprotstavljalo se tom načinu života; toj štali, sestri i majci.
Sigurno je zamišljalo drugačiji, uzvišeniji život negdje u švicarskim Alpama, mislila je Minka. Sa zvončićem oko vrata i veselom pastiricom. A sada je završilo tu sa najobičnijim, šarenim kozama koje u svojoj tobožnjoj skromnosti nisu mogle podnijeti nikakvu razmaženost. Najžalosnije je bilo što su bijelo jare na svoj mirni, a strogi način tjerali da bude ravnopravno, a ono je ono znalo da je bolje od njih.
Uvijek su se bolji morali spuštati da bi oni lošiji zadovoljili svoju ravnopravnost, mislila je Minka. To se uvijek dešavalo kada bi se nešto izvanredno našlo među običnima. Tada bi i najbjelje jare nekako uvjerili da mu je krzno ružno. A kad ne bi bilo ružno, onda bi ga uvjerili da je njegovo krzno uvredljivo i da bi ga moralo sakriti. A da ga nisu ružili zbog krzna samog, tek onda bi nalazili nešto drugo čime bi ga ponizili, i čime bi im bilo lakše što su obični. Priznali bi jaretu da je lijepo, a onda bi dodali da je umišljeno, glupo ili razmaženo. Tako bi sve dotjerali na neki srednji nivo. A za nelijepe izmislili bi neku drugu osobinu, kako bi sami sebe zavarali da to nije važno. Možda nisu tako lijepi, ali su ipak vrijedni, skromni i znaju se snaći u svijetu. Kao da je teško biti skroman kad si jednom ružan, mislila je Minka.
I sljedeće godine su zaklali bijelo jare. Opet su pozvali svu rodbinu i opet su svi govorili kako nema slađeg od mesa mladog, bijelog jarca. Mama je bila ponosna, a čak se i brat pomalo hvalio. »Bijeli jarčevi su izbirljivi. Ovaj moj nije htio brstiti ništa drugo nego onu živicu na vrhu brda«, pokazivao je prstom. »Ja sam ga lično vodio gore, samo da može pojesti ono što mu paše.« Smiješio se. »Nisu ovi kao obične koze. Ne jedu sve što im se dadne.«
Minka je također bila ponosna, a osjećala je i naglu toplinu i ljubav slušajući brata. Razmišljala je kako ona uvijek sve pogrešno procijeni. Mislila je da njen brat mrzi bijelog jarića, a ispostavilo se da on njega zapravo voli. Nikada se ovako nije hvalio šarenom kozom. A bijelog jarića je, dakle, potajno obožavao. »Pravi prijatelj je onaj koji ti u lice govori ružno, a za leđima te hvali«, brat je ponavljao riječi koje je negdje čuo.
Ona je i inače sve pogrešno shvatala, naročito svog brata, pa ju je mama često morala podsjećati.
»Da, tako je, lutkice naša«, potvrđivala je mama, »ti sve pogrešno razumiješ. Pa vidiš li da tvoj brat i tebe voli? Jesi čula kako se on u selu s tobom hvali? Minka ima sve petice u školi; Minka gleda njemačke crtiće; Minka ima prirodno plavu kosu. Tvoj brat je dobar, a ti se uvijek keljiš. Vidjela bi kad bi morala raditi kao ostala djeca. Ne bi imala vremena tražiti dlaku u jajetu«.
»Tvoj brat hoće da očvrstiš, ojačaš. Zato ne dozvoljava da bude sve po tvome. A bogami, kad se kreneš onako kreveljiti… Kako ćeš preživjeti ako mi umremo? Jest, škola je bitna, ali…«
Minka je razmišljala kako mama i brat možda imaju pravo. Ona sve pogrešno razumije, pa čak i ovo s jarićem. A mora da su ga stvarno cijenili, kada su se njime toliko hvalili nakon što su ga zaklali i nahranili se njegovim sočnim mesom.
- Propast carstva
Poslije nekoliko ciklusa rađanja, klanja i prodavanja, koji su mamu posve iscrpili, ostali su s još jednom šarenom kozom, koja je u generacijskoj izmoždenosti uspjela iscijediti još samo jedno jare. Nije bilo ni šareno, ni bijelo; već žuto. Svi su se začudili kad su ugledali njegovo zlatno krzno i buljili su u njega kao u čudotvornog kipa. Mnogi iz sela su tvrdili kako mlijeko žutih koza ima izrazito ljekovita svojstva, i kako bi moglo izliječiti čak i slijepe. A stariji su se kleli kako već godinama nisu ugledali žuto jare i kako je to neki božanski znak.
Minka se, međutim, nikako nije mogla odlučiti oko tog žutog jareta. U poretku smisla se do njega osjećala kao kad bi se u crtićima, pored plave i tamnokose djevojčice, odjednom pojavila neka crvena. Neka druge rase ili sa otkačenom frizurom. Takve djevojčkice su je zbunjivale i nije ih mogla uzeti u obzir. Znalo se da je plava curica glavna, a smeđa sporedna, dok je sve ostalo bilo tako sporedno, da se moglo potpuno zanemariti. Ona nije mogla ni zamisliti kako bi bilo da nema plavu kosu, i da bar u crtićima ne igra glavnu ulogu.
U crtićima je sve to imalo smisla. A ovdje, u ovom selu, ljudi su bili glupi i uopće nisu znali kako svijet funkcioniše. Često su hvalili djevojčice s crnom i gustom kosom. One koje su bile uhranjene, tamnopute i koje su već sa devet godina imale menstruaciju. Minkina kosa je međutim bila plava, koža blijeda, a građa sitna. Podrugljivo su joj govorili da liči na Šveđanku i neprestano je tovili željezom. U svijetu bi znali cijeniti ljude kao što je ona, mislila je ogorčeno.
Kraj ove žute koze se nije osjećala ugodno, pošto nije bila čak ni između, već nešto izvan. Živcirali su je ljudi oko kojih se nisi mogao odlučiti. A ovo žuto jare bilo je baš takvo. Kao da je bojom svog krzna izdalo liniju (bijelu i šarenu) koja se mogla pravilno razvijati u dva pravca. Na njemu se odmah vidjelo da je bilo odmetnik i da će linija njegovom smrću biti zauvijek prekinuta.
Minka je uvijek žalovala kad bi linija bila prekinuta. Kad bi na televiziji govorili o nekim članovima kraljevskih porodica, koji bi se odjednom od pretjerane raskoši odlučili živjeti svoj život. Pa bi se počeli čudno oblačiti i farbati kosu u glupe boje. Uvijek su joj izgledali poput ljudi koji bi se namjerno unakazili i namjerno postali niži nego što su bili. A neki, kad nisu postajali niži, onda bi jednostavno postali čudni otpaci, kao roba sa greškom koja više nije pripadala ničemu.
Bilo je najneposlušnije jare koje su ikad imali. Drsko, neprestano se zalijetalo u ljude i tuklo rogovima. No po cijelom se selu već pročulo da imaju zlatno jare, a jedan od najnižih seljaka u okruženju, onaj koji je živio u zakrpljenoj šupi sa krdom ovaca, čija su krzna bila zapetljana od govana i komadića sijena, počeo je svako jutro dolaziti tačno u sedam (seljaci su ranoranioci i to im se nije učinilo nekulturnim), te moljakati mamu da mu proda to zlatno jare. »Dat ću ti koliko god budeš tražila, ništa ne šparam. Dat ću ti pedeset maraka ako hoćeš. Meni to treba zbog mlijeka«.
Mama je, naravno, oklijevala i nije joj padalo na pamet da tom seljaku dadne svoje zlatno jare. Razmišljala je da bi to bilo isto kao kad bi svoje dijete odjednom upotrijebila za radnu silu, i od zlatnog bi jareta, čije se krzno od njege sjajilo na suncu, odjednom postao neki ofucani izrod; toliko isprljan blatom i izmožden teškim životom, da se njegovo zlatno krzno uopće ne bi ni primijetilo. Ovaj seljak bi to jare iskorištavao samo zbog mlijeka i izmuzao bi ga dok ne bi skapalo. Seljaci ne znaju brinuti za lijepo, već samo za ono što mogu pojesti, popiti i posrati. »Nije žvaka za seljaka«, odgovarala bi mu.
Tako je vrijednost zlatnog jareta još rasla u maminim očima što ga je taj seljak više htio, pa se nije mogla zasititi pogleda na zlatnog kipa, kojeg je po cijeli dan držala pripetog u dvorištu, da bi bio svakom na vidjelu. Brat se u međuvremenu pokušavao igrati sa zlatnim jaretom kao nekada sa svojim šarenim kozama, no jare ga je preziralo i nije se dalo zabaviti nikakvim seljačkim igrama. Što se tiče Minke, nju je jare otvoreno mrzilo i toliko ju je progonilo svojim malim rogovima, da bi se nekad skoro zadavilo štrikom kojim je bilo pripeto. Većinu vremena bi je to jako uvrijedilo, a nekad se tješila mišlju da se tako ponašaju i zaljubljeni dječaci u školi.
Takvo ponašanje jaretu nije nimalo pomoglo, pa je konstantna drskost, pomiješana sa žalošću i plakanjem za šarenom mamom koju su prodali, napokon porodila sumnju da je možda bolje da se jareta nekako riješe. Ni njegovo zlatno krzno nije ga moglo izvući, toliko je svakom dosadilo. A seljak, kao da je osjetio njihovo nećkanje, počeo je dolaziti još jednom tačno u podne, kako bi osigurao da jare neće otići nikome osim njemu. Na kraju je lisičarski iskoristio njihov sveopći umor: umjesto novcem, predlagao je otkup zlatnog jareta svojom ovcom, za koju je, bez obzira što je malo stara, ipak garantovao da je tri puta veća i da će imati mesa i loja za cijelu zimu. Mama je u nekom ludilu pristala, dok joj se cijelo tijelo odupiralo, a pristao je onaj dio nje koji je cijeli život bio gladan mesa i koji se samo jednom želio pošteno najesti. Razoružano se predala svom seljačkom instinktu, uvidjevši kako je kao najniža među seljacima zamijenila kvalitet količinom.
Gledajući sve to Minka je mogla samo zakuljčiti kako će se zlatno jare, poput svakog kraljevskog otpadnika, kada u svom revoltu upozna jad i bijedu svijeta, napokon uvjeriti da nema ničeg boljeg nego da se držalo vlastitog dvorca. Da je stajalo vani, na suncu u svome zlatnom sjaju, dok su mu se svi drugi divili i obožavali ga. A ipak se veselila toj ovci i svom tom mesu… Šteta samo što je bilo od takve ovce, i od takvog čovjeka.
Kad je seljak napokon doveo svoju ovcu, bila je gora nego što su je zamišljali. Stara, spora i crna; sa prašnjavim krznom iz kojeg su strčali komadići sijena. Zlatno jare privezao je za papke i stavio ga u svoju prikolicu, prikvačenu za biciklo. Smijao se podmuklo.
Minki je to ličilo na scenu iz onog dokumentarca, kada je svjetina privodila Mariu Antoinettu giljotini, da joj konačno odsijeku glavu. Tako zadovoljno su izgledali podredivši si nekoga kome su zavidjeli i koga nikada ne bi dosegnuli, pa im nije značilo ništa što im u novom poretku svijeta neće biti bolje. Samo da i ona bude tako jadna kao što su oni, pa da mogu u miru umrijeti.
Ostavši sa crnom ovcom, svih troje bili su paralizovani. Sama, izgubljena, bez štale i stada, ovca je čekala da se odluče o njenoj sudbini.
Mama nije osjećala ništa, samo se čudila kako je otišla tako daleko da već stoji tu sa svojom prvom ovcom. Da sa nekim čobanom, najgorim od svih seljaka, razmjenjuje koze i ovce. Kao kad probaš jednu cigaretu i onda postaneš drogeraš i umreš. Sjetila se kako je jednom prije mnogo godina pobjegla iz ovog bijednog sela u Njemačku, tamo bila gradska gospođa i rodila djecu u velikom svijetu, da bi je od tamo protjerali i opet se vratila na početnu tačku. Cijelo vrijeme je mislila da je samo u privremenom eksilu, a sad joj evo već i ovca stoji u dvorištu.
Brat je gledao u ovcu sa ljutnjom od koje je jedva disao. Mogao je prihvatiti i klempavu i flekavu kozu, ako baš treba, ali na ovce se ipak neće spuštati.
Minka se, međutim, mogla samo čuditi. Ovce uopće nisu pripadale njihovom svijetu. Osjećala se kao da je sve ovo mamina igra, eksperiment. Kao da imaju novca, pa su si priuštili safari.
Nikome od njih troje nije palo na pamet da naprave feštu, mada bi sa ovom količinom mesa mogli nahraniti mnogo više rođaka. »Nećemo ih hraniti ovakvim mesom«, objasnila je mama i svi su se složili. Odlučila je da će ovcu istog trena zaklati, razrezati na sitne komadiće i kroz zimu upotrijebiti za pravljenje gulaša. Sve su to radili kao da su počinili zločin, pa su se brzo rješavali trupla. Pozvali su svog rođaka, onog koji je prije klao koze i koji je znao čuvati tajne.
»Pa draga Senada… zašto ti je to trebalo?«, upitao je rođak gledajući u ovcu, sa zaprepaštenjem u glasu. »Baš ti si morala…«
»Ne znam, Semire dragi… ne pitaj me…«, odgovorila je mama pokajnički.
Semir je zaklao ovcu hladnokrvno, kao da se nekom osvećuje. U njegovim očima nije bilo ni traga onoj plemenitoj žalosti koju je imao dok je klao bijele koze. Na kraju je samo strogo odbio ovčije meso, koje mu je mama zapakirala u vrećicu, rekavši kako takvog mesa ima sav svijet. Kad je ulazio u kombi, zagrlio je sviju, a naročito Minku koju je najviše volio. Pogladio ju je po kosi i zamišljeno rekao: »Pa Minkice draga, tvoja kosa kao da je malo potamnila, nije više onako bijela kao prije…«.
Minki se srce pretvorilo u kamen i sjetila se pogleda učiteljice kad je jednom dobila četvorku u školi.
Mama je čvrsto stisnula usne. Privukla je Minku k sebi kao nikad do tada i pogladila je po glavi. »Ne brini, Minkice, pošpricat ću ti kosu limunom, pa pusti kosu na sunce«, rekla je. »Da ti ne bi otišlo dalje.«
