NEĆU DA SE BUDIM
1.
Neću da se budim u ovom snu je možda spasenje
neću u dubokoj tami sa očiju da skidam trepavice
sad kad se spustim u utrobu svoga broda
ispod meke tamne tišine u žudnji ću ostati
u toj dubokoj pećini čitaću sjenke svojih vatri
neću da se budim jer su se misli umirile
u tom stanju izbjegnutog dana i nemirnog jutra
i moje živo tijelo koje želi omotače i nježnosti
hoću da ostane čisto u tom prostoru bez buđenja
gdje postoji sve što znam i ne moram objašnjavati
2.
Neću da se budim biće mi strašna mučnina
jedva i pišem sada ovo da neću više da se budim
pratiću sjenke izgubljenog traga kao Arijadninu nit
neću u ta vidljiva stanja nek mi prekrije oči more
hoću da budem ispod vlage koja svjetluca
u tom prostoru koji postoji za koji niko ne zna
hoću da zadržim sve dodire koje sam volio
sva lica noći i jutra u preostalim sjećanjima
3.
O bože ni ti me nećeš probuditi
sa prokletog plafona
u julskom jutru tihom iz sjemena i ništavila
Neću da se budim hoću da zapamtim jedan stih
ostaću u tom stanju gdje ničega nema osim snova
i osjećaš da si tu iako si uspavan kao da ne postojiš
u sopstvenom rastanku u svakom srcu i zori
4.
Neću da se budim između sunca i tamnog
neba gdje nedostajanje je uvijek veće nego ikad
a dan dat od bogova za gradske utvare i žedne lovce
neću da se budim u groznici što kao talas obliva
i trese do iznemoglosti i onda sada noć
prvo sumrak pa noćni grad i barovi i kurve
neću da se budim iz čistote skrovite kao smrt
tu nema glasova koji otvaraju male i velike rane
i nijedna riječ ne boli dok sam u toj tišini
dok vidim široke prozore Rajnerovog zamka
sa licima anđela što svijetle u vječnoj noći
neću da se budim neće biti ništa što želim
sve će biti postojeće i mučiću se u buđenju
tom bez jezera i procvalih krošnji bez glasa Boga
koji može biti budan ali čovjek samo na krajučku ljepote
na početku sna u kom se sve voljeti može
kao prvi koraci u tragovima započetog puta
5.
Neću da se budim u kišoviti dan u modro jutro
da gledam sa sprata otvorene hodajuće lobanje
neću da se budim jer ljubav me zaboli u tom stanju
u zoru što rasklapa svijet na mnogostruke sjene
vidim smrtonosni posao cvjetanja u proljeću
neću da se budim hoću da ostanem čisti list
za koji ne zna niko dok ga osvaja vječni san
neću da se budim ostaću ovdje zauvijek
VALERIJEV AUTOPORTRET
Među rukama na čudesnom stolu
ključ je za kraljevstva Parki —
u stihovima posljednjeg vremena
položenog pera na ispisanim riječima
lice je uzburkanih akvarela,
Oči sa sjajem i bojama
od sunca do središta zjenice.
I valovi setskog mora
zanose svijetlo lice Narcisa
utisnuto u tirkiznoj vodi do kamenja
crnog kao đenovske noći.
Usred albuma starih stihova
jedrenjaci su doplovili sa obala Korzike
sve do sidrišta Morskog groblja
do Venere i Orfeusa vječnog.
Tim valovima se predavalo lice
na kom spavaše ludi vjetar u spokoju
neprolazna sjeta skrivene ljubavi
ukras sna kojem kraja nema.
Nica – Monpelje, 2010.
MALA NOĆNA MUZIKA
Sanjam neki potpuno drugačiji život u kvartu haotičnog grada, iznad dvorišta punog ogromnih krošnji divljeg drveća, pajasenova, usamljenih gradskih topola, jorgovana i divljeg rastinja. Noću se iz daljine čuju cviljenja i lavež lutalica i prodorna vriska pijanih kurvi i klošara. Usred vreline ljeta čujem kroz otvoren prozor glasove zrikavaca, koji odjekuju, kao simfonije u zvjezdanoj noći. Vidim sjenke tamnog drveća i vodenog bilja pod prozorima. Učini mi se da tuda teče blatnjava rijeka, sve dok se ne nagnem i preko limenog simsa vidim zagađenu travu gradskog parka prekrivenu raznim đubretom, praznim tubama kalodonta, plastičnim štapićima za uši, kondomima i otrcanim i bačenim komadima potkošulja, gaćica i drugih raznih tranja.
To šiblje i sjenovitost pod prozorima simuliraju rijeku, neku tihu ravničarsku vodu, mutnu, tihu i tajanstvenu u kojoj žive usamljene ribe ili duboko muljem zatrpani vodeni organizmi iz pradavnih vremena. Možda je zaista tuda proticala nekada neka voda, pa kad je presušila ostalo je izrovano korito i sve što postoji po obalama usahlih rijeka.
onda osjetim neke ruke koje su davno grlile
sjećanja, nježnosti i strah iza sebe
korake Eurys i Persefonu u prozoru
ali sam davno učinio taj okret i sve je nestalo
Nimfu su vratili natrag niz zidove u tamnu vodu
ostao je na liri vječni uzaludni zov
I neprekidni san usred još jednog ljeta, zov zrikavaca u nesanici i zarezan trag nemira u srcu. Ili je to borba sanjalačka puna mutnih sjećanja i nepremostivih stalnih čežnji, pojačanih noćnim napetostima i tamom, koja se gotovo harmonično prožima sa nesanicom. I ti zrikavci iz gradskiog zelenila i živica, pored trotoara i u zaturenim dvorištima imaju svoje ritmove. Disonantni su zavisno od veličine rastinja u kojiem su nastanjeni, od rasporeda betona i trave i lišća zavisi njihov horski raspored . Kad jedni podignu tonove drugi spuštaju, ili kad jedna grupacija uhvati izvjesni ritam, druga veća, ili manja se javlja posve drugačijim ritmom gubeći u potpunosti sve mogućnosti za bilo kakav tonski sklad.
To su zrikavci-klošari opijeni teškim gradskim vazduhom,osjećaju noć sličnu nekoj prvotnoj njihovoj noći iz nastajanja, pa se tim čudnim ditirambima, kao čovjek poezijom, pokušavaju dodirnuti sa svojim dalekim arhetipom. To su njihovi kolektivni orgazmi, škripavi glasovi ženki i mužjaka u sitnim koitusima, razlivaju se gradom kao zvuci nekakve osobite seksualne revolucije. Ta bića gradska, čiji glasovi odjekuju, tu na obali nepostojeće rijeke, pod mojim prozorima, zasvođenim noćnim nebom, javljaju se kroz jasna sjećanja iz dubine djetinjstva, na nekim padinama Montenegra, dok smo na obroncima grada gledali svjetlucanje zvijezda i sanjali daleke nepoznate gradove puni snage, čežnje za ljubavlju i dolazećim iluzijama…
Iz kog si davno otišla s anđelima i riječima
i samo sjećanje kao Vitmenove vlati
razrastaju se po mojoj unutrašnjoj sobi
i koloriti boja u očima i krajolicima
crvena i zelena u kojima su sve duše vječne
Ti daleki mali stanovnici noći ispuštali su iz dubine bića strastan mediteranski zov, rasuti ginzbergovski urlik. Čiste svoje rapsodije prostirali su preko noćnih brda i kamenih uvala kao kosmogonijsku pjesmu. Puni su bili krvi i sunca njihovi noćni horovi. To su bila njihova kola montenegrinska usred kamenja i fangiča, pod dubokim zvjezdanim mediteranskim nebom. U njihovom zovu osjećala se snaga dnevnog sunca koje se noću energetski vraćalo prema zemlji i iz kog su ta božestvena stvorenja crpljela snagu svog iskonskog opstanka.
A ovi gradski su bezmalo kao iznemogli boemi, ili prevaziđeni stilisti u staroj gradskoj četvrti. Pa ipak, ja upoređujem i sanjam te glasove i noći – sve mi se to u samoći sobe čini drugačijim. I taktovi koje sada čujem i taktovi iz udaljene prošlosti koji se prelivaju iz jedva dokučenih sjećanja. I šumovi davno presušene rijeke što usred košmarnog sna simulira duboke zatone Zete i Morače, noćni sati koji su osobeni svugdje kao što su posebne ljudske sudbine, ili božasnske i poetske vizije. I uvijek je zapažanje drugačije u životnim zbivanjima, unutrašnje nepomično drhtanje koje ne mogu poremetiti noć, ni priviđenja noćnih glasova, ni usamljenost bića punog neizvjesnih igara beskrajno udaljenog od sanjajućeg, ili postojećeg svijeta.
POSLIJE SNA O TEBI
Crno mlijeko zore pijemo te noću
P. Celan
otvorim oči osjetim strah kao plijen u pustinji
čega ću se prvo sjetiti šta ću danas
i sjetim se u takvom jutru Tebe
pokušam napraviti razliku između toga i smrti
osjećam u tijelu krvi i pogledu odvojenost i samoću
u sobi i po svijetu širi se moje buđenje u tišini
i tijelo u prostoru između kreveta i plafona
dvije ugaone svjetlosti u prozorima tek neki život
u svjetlosti zadrhti proljeće prema to malo sunca
i zamislim te onda u tom probuđenom haosu
da postojiš i onda znam da nijesam sasvim mrtav
možda se neću sjetiti svega ali zar nije svejedno
u tankoj svjetlosti koja je još u očima
i sve je odvojeno od mene neki udaljeni predjeli
i ulica prazna iza zida kao da nije završen san…
da se ne smije pogledati jer svijet je skroz odvojen
kao sada taj otisak gdje je bilo tvoje tijelo između
unutra oko mojih ruku kao izvučen odlivak iz bronze
kao izvađen organ ispod ušivene rane —
a osjeti se da je bilo tu po toj nepomičnosti
koja se skuplja s nadom oko praznog mjesta.
MOSTARSKI FRAKTAL
(fragment)
…Ukazao mi se kameni most presječen po polovini
a izlomljene strane prekinutog luka bolno teže
jedna ka drugoj…
Andrić
Mladići su sanjali đevojke i let s Mosta
bila je tišina među bliskim obalama
koje su ljudi svladavali kao veliku daljinu.
Neretva, boginja koja teče
lizala je rane grada,
nanosila boju od struganog krša i sunca.
Jedna poetesa je rekla iz lože spram mosta,
pred konobicom «Mlinica»
ovo treba dugo gledati —
vitku protezu mosta i zarastanje obala
kao preko slomljene kosti.
Grad je privijao vjekovne meleme
na ožiljke i bolna mjesta,
Oživljavao svoje bilo oko Mosta i rijeke.
Jedan pisac, održao je govor
pred spomenikom A. B. Šimića,
u još jednom stupnju Preobraženja grada
bili smo gosti franjevačkog samostana i knjižnice
sa lijepim riječima i opojnim vinom.
Onda smo u jednom kafiću
ulivali vodku direktno u krv i srce.
Na ušću ispod mosta probali smo Neretvu
imala je ukus Morače ispod Vezirovog mosta
u Podgorici.
Sarajevski dani poezije
Mostar, maja, 2008.
RASIPANJE
uskoro napuštam i posljednju kuću
u kojoj je postojala željena ljubav
zvijezde nad krovom
treperile su i ljuljale četiri srca
onda je sve nestalo kao Egziperijev avion
u sjećanjima i sudbinskoj blizini
skupio sam sitnice koje čuvam kao tajnu
kao male mitove u istoriji jedne sobe —
i grob mrtve mačke je pripao meni
pokupio sam simbole po policama
zarivene u dušu kao drače
sad imam kuću od kartona sa dva prozora
i vratima kroz koja se ne ulazi
bijelu kuću koja lebdi kao zmaj
šta će mi tvoje sunce Bože
i te stare adrese pored kojih prođem
ulazim unutra i puno toga je staroga razbacano
od čega se dobija rak na srcu i plućima
ništa nije bačeno kao zemlja u grob
sve je tu a opet nije ništa…
Jun, 2010.
VAVILNOSKE RIJEČI
Učini da otvore se vrata, dušo…
Vitmen
1
među svim zlatnim i platinastim ciglama
koje smo zidali kao vile i vilenjaci
ostaje jedno mjesto prostor nade
u kom su zauvijek postavljene tvoje ruke
i reći ćeš pokazujući taj prostor pijano prstima
davala sam ti svoju nit umotavala u pokrove
i tu postojala u krvi tvojoj u crnoj veni
kao Šamanka čitala tvoje lice na tom putu
nadam se da ćeš doći u taj beskrajni niz
da ćeš svoje lijepo lice uvući u moje ruke
i trava će nanovo krenuti iz naših tragova
2.
Ali ti si to duboko zakopala u zemlju
prekrila kamenjem u pustinji
to je jedan od tvojih grobova koje obilaziš
neđeljom i lako te dodirne sjećanje
sve si uzela što je bilo živo u nekoj ljepoti
dodiri pogledi i riječi su pali dolje
napravila si od toga jednu sahranu na suncu
U povratku ispod nekih zvijezda
jednom ćemo proći tuda
kroz mahovinu i stare jorgovane
tražićemo znakove naše daleke prošlosti
po starim zatravljenim stazama
brižljivo ćemo izdvojiti sačuvane riječi
dodirnućemo travu što niče
iz duša sopstvenih
vjerujući da smo to mi…
SJEČANJE NA STARO DVORIŠTE
Teče neko vrijeme ni kome ni kuda
i tišina prati dodir ruke po zidu
prozor je crna slika, Maljevičev kvadrat
hladnoća je i drhti mi duša još sam živ
dešavaju mi se kretnje i dani kao da je sve u redu
a unutra su sjećanja o starim srušenim kućama
mistične su te noćne trave što obuzimaju temelje
i kamen u njima se zna rastresti
pod zemljanom tišinom i vlagom
ispod nikad viđenih uvala legne se na strpljivo kamenje
u vjekovima neviđeno dno legne se
i smiješa sa tim mutnozelenim tvarima
Kad bih još jednom mogao da vidim Euridiku
sa suncem umjesto glave i gipko tijelo
što se okreta kobnog plaši ali hodi i živi
ili da mogu da se vratim u te stare temelje
davno postojećih kuća da vidim jednu vidru
kroz šipurake i drače da znam da postoje
i moja ljubav i moja zemlja
nježno otirem to kamenje uraslo u korov i travu
kao lijek ga privijem na srce
čujem tišinu nekadašnjih ljubavi u tim temeljima
u cvjetovima zove i mirisu starih dvorišta.
KLJUČ
Sa strahom i željom potražio sam opet neke tragove
znakove daleke topline i drugog života
tamo gdje ponekad prođem s večeri kriomice
iz srca mi noću raste jedan dječak
lijepu vitkost njegovu sanjam da još vidim
raste mi u zoru jedna djevojčica na grudima
prohodava po mojim dlanovima
rastu zajedno i upliću mi se u poglede
pune sjećanja i male svjetlosti u uglovima
onda sam našao stare papire ispisane pisaćim strojem
telefone umrlih poznanika
sve više je u tim imenicima takvih brojeva
i vidim da se sve pretvara u linije i slova
kao duša što se raspe po mineralima i cvjetovima
onda sam ispod jedne fotke koja je već prošlost
ispod tomova Kafke i Nabokova
pronašao ključ kuće u kojoj je nekad postojao život
i čuvam ga, ako se nakad neko vrati…
KIŠA, opet
Još je ta kišovita noć u prozoru
tamna i olujna kao mali noćni reqiem
vidim lice neke ljubavi anđeoski blijedo i mokro na kiši
gdje si ljubavi, gdje ste anđeli, zašto ste otišli iz mojih soba
puno je toga još živo između uzdaha u plućima
a bilo je često blizu kraja i nepomičnosti
koji dođe kao kapi po oknima prozora kao inje i led
desi se prestanak svega kao mala lagana stvar
dok si sasvim u nečemu drugom, ili u ničemu…
I onda noć u kojoj sanjaš kroz kišu ljubav i prijatelje
i da neke riječi se tope jedna u drugu
da imaš šta uzeti i ostvariti kao voljeni dodir
ili jedino ovo što možeš napisati za nekog
i kiša se razliva preko lica i strehe do parka
kroz sve što se promijenilo i što je nestalo
o, da li barem ti ljubavi vjeruješ još u takve snove
u kišu koja noću pravi našu muziku u svemiru
i riječi što se slivaju niz prste
(21. I 2012)
RARON/ČITAJUĆI RILKEA
Neke zvijezde su vjerovale da ih osjećaš.
Talas neki se dizao k tebi sred minulog,
ili ti sedok si kraj otvorenog prozora prolazio
podavala violina.
(Prva duinska)
Maestro od Apolona i Orfeusa vječnog
u sjenkama St. Romana, s anđelima si i groficama
elegičnim. U bodljama i laticama smrtnih ruža
Ružo, oh čisto protivrečje, slasti
ničiji san da ne budeš ispod tolikih kapaka očnih.
dok valovi neprekidno šume na zidinama Duina
i moje tu su misli o odlasku, ne o putovanju u Valmont,
Rusiju, Pariz, ili Mizo, ne o putovanju u
Švicarsku, Duino, Toledo, ili Beč…
Put je ka surovoj ljepoti i visovima Montenegra
i čudno lijep grob u brezama, kamilici i zovi
tamo gdje rano umrla sestra već nosi tvoju odjeću
Osjećam odavno tu čudnu smrtnu udobnost
s proljeća kad krenu bujice u Barama Kraljskim
kao u prizorima Das Buch der Bilder
glas mrtvih zašumi u vihoru planinskom
u tonovima lire i odjecima Burgkirche
san o novom kućištu na visini
kako proriču vile komske i anđeli lijepi i strašni
Onima koji se ne umiju vrnut živi da mrtvi dođu
U tu okućnicu k zidu utopljenu zemljom i ružama
Prvi sam put to vidio u bojama i cvijeću krajolika
i mjesečini nad zamkom Mizo i bijelim Komovima…
To mi daje smisao i moć na putevima vječnosti
to mjesto na svojoj zemlji ogradiću čempresima
na livadku pod kućom, da me zatuži Lu Andreas
ili Klosovska iz tvog notesa s pjesmama o Isusu
da se prolomi lelek prokletog pretka i pustolova
Izgovaram te molitve za blagoslov Madoni
samo dodirnem rukom lice u sjećanju
i lišće se zavrti u svjetlosti po toj kamenoj ledini…
Jedra se zabijele u pjeni ispod Lovćena i Duina
i valovi pljusnu i glas o vlastitom pokopu
U noć strašnom burom razječanu…
Kad mi lice dodirne vjetar s trave i mahovine
Gdje sve je beskrajno i puno prozračnih daljina…
(Bare Kraljske – Raron 20…)
