Bilo je tek sedam, a ja sam već dva sata bio u pogonu. Nikako nisam mogao razumjeti zašto mu se tako žuri i što mu ja, pobogu, trebam. Pogledao sam ga krajičkom oka i vidio da je utonuo u sjedalo zatvorenih očiju i baš kad sam pomislio da spava spazio sam da si desnom rukom polako masira natkoljenicu. Ništa nisam rekao, samo sam nastavio gledati cestu ispred sebe.
Ruke na volanu kao da nisu bile moje. Prsti su mi još bili otečeni od pokušaja da zaspem barem nekoliko sati u komadu. Uhvatio sam svoj odraz u retrovizoru i shvatio da mi ni lice nije u boljem stanju. Kad sam kao foršpan prevrtio the-best-of trenutke zadnjih mjesec dana, morao sam se pomiriti s činjenicom da se boljem odrazu nisam mogao ni nadati.
Još uvijek zatvorenih očiju otac je prekinuo tišinu među nama i upitao:
– Kako je Dalibor?
Trgnuo sam se iz projekcije svoje neuspjele biografije i promucao: – Dobro je.
Čuo sam da se pomakao u sjedalu i osjetio da me gleda. Znao sam da čeka da nastavim.
– Dobro. Sad je u Berlinu na doktoratu. Na institutu za molekularnu biologiju. Nedavno se preselio u novi stan – nizao sam isprekidano informacije i pokušavao shvatiti neočekivani interes mog oca za Dadu.
– A Jan? – upitao je olako pa pogledao kroz prozor.
– Kako ti znaš za Jana? – ispalio sam.
– Šta ti misliš, moj Danijele, da ja ne znan sve o čemu ti s materon pričaš? – odbrusio je.
Stao sam zuriti u njega, nadao sam se da će shvatiti da ga gledam, da ću sad ja njega prisiliti da nastavi, ali ništa.
– Sve je ok, on i Dado sad žive zajedno – rekao sam i priznao poraz.
Skrenuo sam pogled sa svog opet odsutnog oca i zurio u bijelu liniju koja je vijugala uskom cestom, što je iz jednog malog sela vodila u drugo, baš kao što su razlozi za pitanja koja je postavio u meni jurili od jedne nepoznanice do druge. Prevrtao sam po glavi moguće scenarije i stalno nailazio na jednu konstantu, jednu bijelu liniju koja je neumoljivo vodila naš odnos – moj me otac nikad ništa ne pita. U pet godina što se družimo, nijednom nije spomenuo Dadu pa me je njegov interes sad ošamario jače nego britki ranojutarnji zrak na seoskoj cesti.
Da me je ikad upitao možda bih mu ispričao da smo se Dado i ja upoznali na drugoj godini faksa kad smo slučajno došli u isti sat pogledati isti stan. Naš razgovor bio je neobično živahan iako na prvi pogled nismo imali ništa zajedničko. Ja sam studirao filozofiju i povijest, a Dado molekularnu biologiju. Kad je postalo jasno da obojica želimo taj stan, Dado se uozbiljio i nakon nekoliko minuta oklijevanja rekao:
– Čuj, mislim da moraš nešto znati o meni. Ja sam gay.
– Ti si peder – promucao sam.
– Da – rekao je rezignirano, kao da mu je scenarij već poznat.
– Slušaj – mucao sam – sve pet, ali nisam ti ja za te stvari.
– Znao sam! – grunuo je Dado. – Znam. Ti si autohtoni Hrvat, katolik i heteroseksualac.
Onda je s teškom dozom onog što ću kasnije zvati Dadina otrovna ironija dodao: – Uostalom, previše si sitan za moj ukus. Mogu se kladit da imaš koščato dupe.
Nisam se mogao ne nasmijati.
Dado i ja smo od toga dana postali najbolji prijatelji. Svi koji su ga upoznali bili su suglasni da je Dado najveća mrga koju su u životu vidjeli. Samo jedan pogled na njega mogao bi odraslog muškaraca natjerati u plač – što iz straha što iz zavisti. Ubrzo se pokazalo da je jedino veće od Dade bila njegova iskrenost.
Moji, naravno, nisu znali da mi je cimer gay. Ne ponosim se time, ali mislim da im nikad ne bih rekao da me Dado nije ugnjavio. Moje priznanje da mi je cimer gay za njega je bilo pitanje časti, osnovica njegovog postulata iskrenosti pa je koristio svaku priliku da naglasi: – Ako sam ja mogao reći svom ocu da sam peder, onda ti možeš reći svome da ti je cimer peder.
Naravno, ja sam se dao ucijepiti pa sam im rekao. Zapravo, nazvao sam ih na telefon. Kad sam to napokon izgovorio, otac mi je samo spustio slušalicu. Nikad to više nije spomenuo, čak ni kad je Dado nedavno došao u posjet kod nas. Zapravo, bio sam zahvalan na tome što je i to spremio u jednu od brojnih ladica u komodi koju prešutno nazivamo: O tome ne govorimo. Da, to bi mu rekao, da me ikad pitao.
S podbuhlim rukama opušteno naslonjenim na volan prepustio sam se poznatom zvuku tišine među nama kad je otac, oklijevajući, upitao:
– A Tomislava?
Stisnuo sam rukama volan, naslonio potiljak na sic i u jednom dahu odbrusio:
– Ako znaš sve o čemu pričam s materom, onda i to znaš.
Otac se nije ni mrdnuo. I dalje je zurio u niz škrtih polja isprekidanih niskim kućama, što je klizio pored automobila.
Za trenutak sam se posramio svoje razdražljivosti pa rekao:
– Prekinuli smo. Ona je sad s Goranom. Zato sam odselio u drugi stan.
Iznenadio sam se kako četverogodišnja veza, zajednički život, njezina afera s našim cimerom i prekid stanu u tri jednostavne rečenice.
– A Dado je doša iz Berlina čim je čuja i pomoga ti da se priseliš od njih – nastavio je otac moju priču.
– Da – potvrdio sam.
– Dobro – rekao je i okrenuo se prema meni. Osjećao sam njegov pogled na licu jednako snažno kao i strujanje zraka koje je stvaralo kretanje automobila.
– Dobro – ponovio je otac još jednom, onako više za sebe, i onda mi je sinulo da se to dobro odnosi na Dadu.
Automobil je nastavio gutati cestu. Nadomak Knina, neko je na tabli koja je označavala ulazak u Kosovo nadopisao Slobodno. Jedva čujno sam se nasmijao i odlučio to podijeliti s ocem, ali sam vidio da je opet utonuo u sjedalo i sklopio oči.
Na ulazu u Knin nisam znao što da radim jer nisam imamo pojma zašto smo tu ni kamo idemo. Znao sam samo da je otac ovdje svake godine na Dan domovinske zahvalnosti iako nikad ne priča o ratu. Baš sam počeo kopati po tom sve očitijem paradoksu kad je promrmljao: – Parkiraj ispod tvrđave.
Na sreću, bilo je još dovoljno rano i parada nije počela. Kad sam parkirao auto, otac je otvorio pretinac i izvukao zelenu vojničku kapu. Cijelo tijelo mi se naježilo iako je sunce već ugrijalo svježi jutarnji zrak. Otac je kapu ugurao u džep hlača i izašao iz automobila. Duboko sam udahnuo i izašao za njim.
Didina kapa, ponavljao sam u sebi i čudio se što je taj krpeni predmet preživio sve ove godine i nosi u sebi našu nepoderivu povijest. Milijun puta sam u životu vidio tu kapu, držao je u rukama, igrao se s njom, nalazio je u ladicama, u ormarima na tavanu, ali nijednog se ne sjećam kao onog dana kad je prešla iz ruku mog dide u ruke mog oca.
Cijeli je taj dan dida prosjedio u tišini. Ni riječ nije rekao sve dok nije došlo vrijeme da moj otac krene. Otac je već je bio u uniformi, a mama je stajala kraj vrata privijajući njegovu jaknu, baš kao da je grli. Onda je progovorio:
– Sine, dođi.
Otac je čučnuo ispred njega i pogledao ga u oči.
– Sićaš li se šta sam ti priča kako sam se vratija iz partizana?
– Sićan – odgovorio je otac.
– Sićaš li se šta sam sve proša? Sićaš li se kako sam Nijemcima pobiga i upa u dva metra duboku vošu i da je prošlo dva dana prije nego me moj odred naša?
– Sićan, ćaća – odgovarao je otac poslušno.
– Dobro je. Dobro je da se sićaš. A sad zapamti ovo. Ovu kapu je meni moja mater napravila i dala mi je kad sam u partizane iša. Rekla mi je da je ne smin izgubit jer će me ta kapa doma vratit. Vratila je mene, pa će tako i tebe.
Otac je spustio pogled i gledao sebi u vrh čizama. Tada je dida svojim velikim smežuranim rukama otkačio petokraku i stavio kapu na glavu mome ocu.
Otac je koračao polako, ali sigurno. Kad je stao na dnu strme uzbrdice što vodi do tvrđave i uhvatio se malo iznad koljena, shvatio sam zašto mu trebam. Geler u nozi ga je opet mučio i znao je da se sam neće uspjeti popeti. Htio sam mu ponuditi da se osloni na mene, ali je on već zakoračio naprijed. Dok smo se penjali strmom stazicom prema vrhu, otac je šutio. Namjerno sam korak-dva zaostajao za njim. Osjećao sam da želi biti sam.
I dalje sam mislio o kapi, o tome kako je ta kapa vratila mog oca iz rata, kako je on vratio nju, onakvu kakvu ju je i dobio, bez grba. Onda sam pogledao u pogrbljena leđa svog oca koji se držao za nogu i teško, a opet odlučno grabio prema tvrđavi i pomislio da možda moj dida i nije bio u pravu.
Nadomak tvrđave otac je zastao i primio me ispod ruke. Pretvarao sam se da se da ništa nisam primijetio. Ukopao sam se snažno i pustio ga da se cijelom težinom nasloni na mene. Za tili čas smo bili ispred ulaza. On se uspravio, pustio moju ruku i sam ušao unutra.
Našao sam ga kako stoji uz sami rub kamenog zida, koji se izdizao na stijeni i gleda dolje na grad. Vjetar je šamarao desetke gusto načičkanih hrvatskih zastava tako snažno da mi se činilo da čujem topot konja. Iz kafića koji je otvoren na vrhu tvrđave izašla su tri vidno mamurna muškaraca. Mislim da su tu bili cijelu noć. Četica tranzicijskih mafijaša tromo je teturala prema izlazu u svojim razdrljenim košuljama i s debelim lančićima s raspelima koja su se zapetljala u dlake na prsima.
Iako sam stajao tik iza oca, nisam se mogao otresti osjećaja da on nije tu. Iz grada su već počeli dopirati zvuci limene glazbe. Vojni je avion preletio ravno iznad nas i natjerao oca da se trgne. Pogledom je još jednom obuhvatio grad ispod sebe i počeo govoriti:
– Mater van jeben. Mater van jeben svima koji ste klali, silovali i pljačkali ma kojem se bogu molili i koje god nacionalnosti bili.
Moj se otac tresao kao zastave što su vijorile iznad njega. Onda je pognuo glavu i tiho rekao: – Pokoj duši svima vama koji ste se borili za svoju obitelj, a njoj se niste vratili.
Otac je polako prestajao drhtati, a grad je postajao talac paradne kakofonije. Sjeo je na zid između dva stijega i okrenuo mu leđa. Za nekoliko je minuta ustao, položio mi ruku na rame i krenuo prema izlazu. Cijelim putem kući nije rekao ni riječi.
Kad smo stigli doma poljubio je mamu koja nas je dočekala na vratima i otišao u vrt. Ona je ostala na mjestu i gledala za njim prekriženih ruku. Činilo se kao da nešto grli, ali u rukama nije imala ništa.
Otac je taj dan čupao korov u vrtu sve dok nije pao mrak, baš kao što je radio svaki put kad bi se vratio iz Knina.
Fotografija: Ivan Maričić
