graditelji zidova
1.
više se ne može prijeko, ni od prijeko na ovamo
možda se nikada nije ni moglo, ali putnika je oduvijek bilo – izrasline iz blata pod kožama zidova, uvjereni da će ipak prijeći, makar preko hrpe kostiju onih koji nisu dočekali prijelaz
treba vremena, treba tijela…
jednom će kostiju biti dovoljno, i hrpa će voditi do vrha, ali neće ostati nikoga za prelazak
all in all you’re just another brick in the wall
2.
ograda je na rijeci razdijelila jelene, skratila rogove, podmlatke
rasjekla na lutajuće komade tijela zapetljane u žitna polja i žice na milost prolaznika skrivenih pred strahom što se nadima iz pustinje
oči na žici, oči u žitu, netko se odražava u zjenici
uvijek je negdje neka pustinja, i putnik, i izgubljeni jelen*
svaki je zid, zid sviju nas
*- The Queen, 2006, The stag scene
3.
kao vrsta smo oduvijek smješteni na predziđe, pogranično područje daleko od vlasti i namjera, glinovite obline brežuljaka, vitice opasne rijeke, i život obrane od nepoznatih dlanova iz šume
po nekoj staroj nagodbi zakleli smo braniti, nitko se ne sjeća što, ali ipak svi brane
jer uvijek nešto nadolazi, unaprijed sumnjivih namjera
mi podižemo i obrađujemo grudobran prevare
uspravljamo zidove i pod njima prostiremo groblja,
tolika je snaga vjere u san za zidom
da iskapa rupe pod njim i sanja, sanja… da ih puni snovima
4.
volimo očigledne stvari jer s njima nema misli
upisali smo svoje točke ugode u svijetu bez zabrana
i tako neprimjetno ogradili sami sebe
slaveći slobodu
5.
nije nestalo, pritajilo se do sljedeće kiše kao micelij uvijek istih budala
treba raditi na zaboravu, nitko se ne pita gdje je nešto nestalo
… sve nestalo živimo nesvjesno
buncanja luđaka ispred televizora
prije nego odlučimo potpuno izumrijeti
vratit ćemo svemirske postaje
tišini tla govoreći da još nije vrijeme
ali ako nije vrijeme
čovjek već odavno je
umrijet ćemo u snu uvjereni u buđenje
ne tonemo dublje
nego smo dalji međusobno
hladnoća je simptom svijeta udaljenih ljudi
fatamorgana ledenog doba za upozorenje prije nepovrata
otišli smo daleko
i izgubili se
u svom svijetu
ne možemo znati kad smo mrtvi
i tako neprimjetno nestajemo između sebe
gubeći se u tijelima
dok jeleni prolaze i šute velikim očima
živimo najbolje od predaka
u najgoroj od iluziji
došlo je vrijeme prešućivanja čovjeka
stigli smo biti iza sebe
i vodstvo prepustiti praznini
a ne možemo se odreći predaka
jer smo unaprijed preci
baš kao što smo i potomci
svijesti stvarnosti
za nastavak moramo prokazati sebe
i goli utrčati u tamnu tvar
mi smo oni na koje nitko nije računao
da će ikada biti
rođeni u dosadi kraja umornog doba
stvoreni bez cilja iz razrušenog stoljeća
odgojeni u raspadanju atlasa
najnormalnije uništavamo oko sebe
slijepimo s našim svijetom
postajemo glaukom željan noći
pri dnu nema svjetla,
a netko nas ipak dočekuje u mraku
jeka onih što padaju za nama
izlazak iz obećane zemlje
povlačimo naše domove na vrške slomljenih snova
napuštamo doline tijela potopljene u maglu i koračamo spuštenih pogleda
pred nama stariji otisci obrasli travom, putokazi za mnoge rubove života
prolazimo između stopa i putem se prorjeđujemo, širimo kao sačma
i dodirujemo nove krajeve stvarnosti, svježe poglede u vječnu provaliju
izgubljeni na povratku, tražimo svoje korake među sličnima, i umiremo usput
na izgaženom blatu bolesni od potrage za izlaskom
iz zemlje koju ne prepoznajemo
u potrazi za nedirnutim tlom
spremnim za konačno čovjeka
gazimo sebe i ostajemo nepronađeni
na prehodanoj zemlji koja nam se cijelo vrijeme strpljivo primiče
u znaku svijeta
odmak
i usahli embrio u invalidskim kolicima
ima svoju istinu običnih događaja
između stajališta
otkrivamo pod okolnim tijelima
ogledala okruglih soba
odraze zgužvanih noći
mrtve sjetve jutara
klize pužnicom preorane postelje
a uzdasi nokti ugrizi i usne
izdaju putnike bez primisli
u istinu rastvorenu na krevetu
koja po izlasku sipi s ramena
nastavljamo dalje
omotani crijevima
i jekom peristaltike
rijekom za rumeno vrijeme
po rubu tihog gašenja
tek na izlasku priznajemo
da je najteže se roditi
opasno je ostarjeti
zabranjeno onemoćati
i s tim se osamljeni
udaljavamo premosnicom
pupkovine i urne
čekajući preobrazbu
iz ličinačke faze
u kukca smrti