Pokućarica
*
Noć je najmračnija pred svitanje, kad kuću stisnu muk i hladnoća. Ispod ulaznih vrata prodire crna magla, potmula kao sumrak u polju, zavlači se u posteljinu. Miriše na vodu i zemlju. Pridignem li se, osjetit ću kapljice na hrapavoj kori grana. Uhvatit će mi se za jagodice i sliti niz gole ruke. Zaškripat će crvendaći.
Noću je voćnjak pun crvendaća. Krhki su i raskošni kao noćni leptiri baršunastih krila. Majka je ustajala noću i bosonoga odlazila u voćnjak. Tamo bi je crvendaći zamijenili za stablo i spuštali joj se na duge tanke prste, ramena, tamnu kosu. U voćnjaku se majka puni hladnim mrakom.
Spavam ispred vrata majčine i očeve sobe s rukom na pragu. Ledena je i ukočena, ali osjećam pukotinu u drvetu, na onom mjestu izlizanom našim stopalima. Pukotina je tu od ljetos. Otac je krampom pokušao podignuti prag da iščupa zmiju što se tamo zavukla. Kuća je stara, puna rupa u podovima i zidovima. Da se unutra zavuče ruka, tko zna što bi se izvuklo. Otac je zmiju silovito vukao za rep. Činilo nam se da je zmija beskonačno duga žila prastarog stabla i da će se, ako je uspije iščupati, na nas srušiti krov i zidovi. Iz rupa bi se prosula tajna legla i pala na danje svjetlo.
– Zmija u kući je sreća! – plakala je majka.
Otac se ne obazire na majčine suze. Žene ionako stalno plaču. Plećat je, snažnih ruku. Ne samo da bi mogao iščupati žilu prastarog stabla nego bi ga mogao i oboriti. Hitnuo je zmiju na travu ispred kuće i motikom joj otkinuo glavu. Rep se vijugao kao i dalje spojen s glavom. Bacila sam ga na đubre iza štale. Na glavu se sjatile kokoši. Ništa nije ostalo od nje. Majka se zatvorila u sobu.
*
Spavam ispred vrata otkako je pala prva jesenja kiša. Pred svitanje nas je probudilo glasno mukanje naše krave Milice. Otac se prenuo u praznom krevetu i upalio svjetlo. Milica je stajala pred vratima posve mokre dlake. Nije imala uže oko vrata. Ostala sam s njom i gladila joj mokru njušku. Mukanje je probudilo susjede. Na osvijetljenim prozorima pojavile su se crne glave. Znaju da opet tražimo majku. Otac je odmahivao rukom.
– Milena! Milena!
Smanji se kad traži majku. Nije veći od mog palca. Glas mu treperi kao majčin kad se uplaši za mene. Nigdje je nije bilo. Štala je ostala otvorena. Voćnjak prazan i nijem. Vratio se u kuću i popeo na tavan. Drvo je glasno škripalo horom crvendaća. Tavanski poklopac zinuo. Majka je tek prebacila Miličino uže preko grede. Škripa starih dasaka je sve što se čulo. Nijedne riječi. Majka je sišla prva. Pokunjena kao pas šutnut u stomak. Stiskala je rub mokre spavaćice. Nije me pogledala. Ušla je u sobu i zalupila vratima. Otac nikad ne viče na majku, proguta munje pa mu se od toga pogled crni i žari. Kad majka šuti, i njemu se sveže jezik. U kući ne izdrži dugo. Poslije ručka ustane i s vilama na ramenu ode u polje. Vrati se tek navečer, umoran i gladan.
Ostala sam stajati na ulaznim vratima dok je otac vodio uznemirenu Milicu u štalu. Na slabom svjetlu iz nozdrva su im izlazili snopovi toplog dima. Zaključao je štalu i vratio se u kuću. Mukanje nije prestalo, samo se udaljilo i utišalo. Kad je otac zatvorio vrata i ugasio svjetlo, u kući se nije čulo ništa.
Jutro je odjeknulo udarcima čekića o glave eksera. Otac je zakovao vrata tavana. Sjedio je na drvenim stepenicama i snažno zamahivao čekićem. Kasnije je zapalio vatru u dvorištu i u oganj bacio užad koju je pronašao u štali i radionici. Crnila su i nestajala. Smrdjela na spaljenu kosu. I naš Garo nesmetano lunja selom. Otac je njegov lanac bacio u bunar i zaključao poklopac. Majka ga je gledala kroz kuhinjski prozor. Stiskala je rub spavaćice. Više je nije skidala ni preko dana.
*
Ako majka izađe noću, stat će na moju ruku i probuditi me. Otac će sigurno zaspati od umora. Čovjek može poludjeti bez sna. Ležim preko dana na kauču i pokušavam zaspati dok je majka za šporetom, tako sam duže budna noću. S kauča vidim majku s leđa. Crnu svijenu kosu i bijelu izmaglicu što suklja ispod poklopca šerpe. Kad kuća zamiriše na mast i luk, majka se spusti na koljena i stane četkom ribati linoleum. Gore-dolje pa ukrug. Zvuk grubih niti četke na mekanoj gumi sklapaju oči. Snovi su tada najgori. Majka visi na drvetu. Toliko visoko da je ni otac ne može dohvatiti. Svanulo je i na sve je palo danje svjetlo. Na očevo lice, među obrve, na majčine blatnjave noge, rub spavaćice. U snu znam da sanjam. Čekam da majci ispadne poklopac šerpe ili da vjetar zalupi vratima.
Dok radi po kući, majka je hitra. Ozbiljna lica. Nasmije se samo ako smislim kakvu šalu. U prsima mi se tada prolije toplina. Kao ugrijano mlijeko sa šećerom. Ponekad noću smišljam čime bih je sutradan mogla zabaviti. Pamtim šale iz Vesele sveske. Trkaju se dva magarca. Tko zadnji – magarac!
U selu se govori da majka ima zlatne ruke. Uspijeva joj sve čega se dotakne – kruh, čorbe, kolači, marmelade, kisele paprike… Kad završi poslove u kući, majka plače i tada ne vrijedi smišljati šale. Smiri se kad stane uz kuhinjski prozor što gleda na voćnjak.
*
Vrata sobe su noćas zatvorena. Kad je vjetrovito, vrata se odškrinu i vidim kako majka spava na rubu kreveta, tanka kao daska skovana sa strane. Jedna ruka joj uvijek visi, kao da je odvojena od tijela i bačena na pod. Sigurno je ledena i ukočena kao moja. Ispod pokrivača majka je svijena kao školjka. Otac je daleko, na drugoj strani kreveta, okrenut leđima. Mogla bih leći između njih raširenih ruku.
Majka je zadnji put izašla iz kuće onog jutra kad ju je otac skinuo s tavana. Ogrnula je mantil preko spavaćice i u gumenim opancima otišla u štalu pomusti Milicu. Bez užeta oko vrata, Milica više nije znala gdje joj je mjesto, pa je majka premiještala stolicu za njom sve dok je nije stjerala uza zid.
Iz štale je izašla u modricama, išutana kravljim kopitima.
– Obe su ti lude, Drago! I žena i krava!
Otac je prosuo čistu slamu ispod Milice. Pomilovao je i udario čekićem među oči.
Iz štale se više nije čulo mukanje.
*
Svanulo je jutro hladnije od noći. Kuća puna jutarnjeg zadaha. Otvaraju se vrata majčine i očeve sobe. Preko moje ruke najprije preleti rub majčine cvjetne spavaćice, potom blatnjave noge. Mirišu na vodu i zemlju.
