Ovdje na padinama brežuljaka, prije sumraka Na kapijama vremena, Nadomak vrtova slomljenih sjena, Činimo sve ono što čine zatočenici, I ljudi dokoni: Gajimo nadu. Ovdje, nakon Ejubovih napjeva, nećemo čekati baš nikoga... Ovdje nema “ja” Ovdje se Adem prisjeća svog ustajalog počela. Ova opsada potrajat će sve dok naše neprijatelje Ne podučimo stihovima naše najljepše poezije. Kada zamaknu avioni nebom lete jata golubova Bjeličasta i snježna. Umivaju nebeske obraze Svojim slobodnim krilima, vraćaju sjaj i vlast Vazduhu i razigranosti. Visoko ponad neba Lete jata golubova, bjeličasta i snježna. Eh kad bi samo ova nebesa bila stvarna (Kaza mi neki prolaznik u pauzi između dvije granate). (Ubici:) Da si se ikad zamislio nad licem svoje žrtve, Sjetio bi se svoje majke u gasnoj komori, Odustao bi od logike oružja i promijenio bi mišljenje: Ovo nije način da povratiš svoj identitet! (Drugom ubici:) Da si ostavio fetus u majčinoj utrobi Još trideset dana, izgledi bi bili drugačiji: Okupacija bi završila i ovo dojenče ne bi zapamtilo Vrijeme opsade Stasalo bi u zdravo čeljade, postalo momče Na nekom bi fakultetu s jednom od tvojih kćeri Izučavalo drevnu povijest Azije. Možda bi se između njih strasti rasplamsale Pa bi dobili kćer (koja bi po rođenju bila Jevrejka). Šta si to onda učinio? Tvoja je kćer sada postala udovica A tvoja unuka ostala sirota? Šta si to uradio sa svojom prognanom porodicom? I kako si jednim metkom pogodio tri goluba? “Ja ili on” Ovako počinje rat A završava sred sastanka neugodna: “Ja i on” “Ja sam ona za sva vremena” Ovako potekne ljubav Ali kada ona okonča Ugasi se sred mučna rastanka: “Mene i nje” (Čitatelju:) Ne vjeruj pjesmi, Toj kćeri odsutnosti, Ona nije intuicija Niti mišljenje Nego slutnja ponora. Pisanje je malo štene koje laje na ništavilo Pisanje je rana koja ne krvari. S arapskog preveo Mirza Sarajkić
