o mogućem u vremenu umm ammari bismilla arrahmani arrahim alhamdulilla rabi alamin ja sam bila tamo spremna da ubijem i umrem ja sam bila u sjenci uhuda sedmog dana šavala treće godine kad su ljudi abu sufjanovi dojurili od medine ja sam bila tamo čvrsta kao stijena spremna da ubijem spremna da umrem za proroka i za svoju djecu nerođenu svoje kćeri nerođene da ih nikad više žive ne zakopaju uz kletve u vrelom pijesku arabije čim je stigao glas božji u riječima njegovim u meni je odjeknulo sunce i znala sam da je došlo novo doba preko proroka bog nas je konačno uslišio i naša strašna sudbina ovdje uzima zaokret ja sam bila tamo u sjenci svoja dva vjerna anđela sa sječivom oštrijim od vrelog zlatnog mjeseca smrtonosnija od prvog pogleda ljubavi ponosna sam stajala u sjenci spremna kad je došlo vrijeme jurnula sam na neprijatelja jurila sam ko sunce poljem ko kroz predjele snova trčala sam štiteći sve svoje najsvetije izašla sam iz bitke nepobijeđena ruke moje vješte me nisu izdale kao ni moj bog za vas kćeri moje još nerođene ja sam letjela neuništiva znala sam da se novi poredak rađa ovdje sada i da je bog jedan i jedan je život na ovoj zemlji koji nam daje a mi opet posustajemo ni kraj bitke nije došao a strijelci su odstupili sa svojih položaja iako ih je sam prorok boga jedinoga vječnoga na padine planine postavio iako im je rekao ni po koju cijenu da se ne miču odstupili su uprkos naređenju čovjeka i boga to je udes ljudski udes čovjeka sve ga nosi tamo-amo kao vlat trave na vjetru u njemu nema postojanosti zlato ih je omamilo vječna igra lovca i blaga prokleta pohlepa naša je kob naša strašna sudbina ta igra naša zamalo nas je koštala svega ipak dragi bog nas je sačuvao ja sam bila tamo u sjenci tuge jer tako lako se polakome ljudi zaborave uz koga su i šta ih veže za ovo tlo sveto kojim hodaju i ta je priča o moći i nezasitoj gladi strašnija od smrti i tu noć poslije bitke na pola našeg svetog puta sam ono što ni proroku nikad nisam rekla u nadi da je to samo strah šaptao u strahu da je istina što mi je bog prikazao u magnovenju u strahu da me niko ne bi slušao dakle zaista vjerovao a vidjela sam strašne stvari u tom mjestu bezmjesnom kćeri moje nerođene nemojte se gladi predati nikad nikad nikad ja vas zaklinjem ja vas molim stajala sam tamo u sjenci nade rasplinute zato vam sada pišem kćeri moje buduće jer predosjećam ostvariće se moj strašni san: što nam je dato biće nam opet uzeto čime smo u ovo novo divno doba blagoslovene i što nam je osvijetljeno na radost biće nam na silu ugašeno i služiće nam na žalost ako ne pazimo dušu svoju ako ne čuvamo dušu svoju ako ne slušamo osamite se često slušajte šta vam duša vaša govori iz tišine iz dna postojanja to je šapat boga a bog je jedno čim sam čula riječi njegove u meni je odzvonila istina i ja sam joj trčala u susret srećna da za njega živim srećna da za njega umrem kraj proroka za boga svog za kćeri svoje nerođene da umrem bila bih srećna ipak plašim se da će brzo kao strijelci na padinama istinu izrečenu napustiti riječi prorokove iskvariti oružje naoštriti u toj neizbježnoj igri gladi igri osvajanja igri lovca i plijena a mi smo kćeri moje uvijek prvi plijen slušajte me zato sada sve moje kćeri još nerođene sve moje kćeri buduće merjem je bila samo dijete kad je u njoj zakucalo srce njenog sina srce nježno isino ona je uradila što je mogla što je morala učinila je što joj je dužnost majke nalagala da zaštiti nerođeno dijete to su pravila ovog i onog svijeta to je sve što se ima znati o tome ona ni u čemu nije pogriješila bila je dijete šta bi s njom bilo da je rekla da nije nevina a bila je nevina nema suda pravednog boga nebeskog koji bi drukčije mogao reći nevinost je samo u duši tvojoj ne u tijelu zapamti to i niko ti je drugi ne može uzeti nikad ne zaboravi zato je čuvaj pokušaće te drukčije uvjeriti dokazati da tijelo tvoje nosi biljeg koji se skida tuđim rukama tuđom silom i još gore: da se nevinost ljubavlju oduzeti može merjem je to znala sve: i tuđe riječi pokvarene i pravdu izopačenu i riječi ljubavi što osuđuju na smrt i istinu duše i svoju je svetu dužnost izvršila i velikog proroka sačuvala kako je bog i želio da bude kakva sudbina bi je snašla da je otkrila istinu u ovom okrutnom svijetu kamenja što lomi kosti zapamti kome vjeruješ kćeri moja nerođena riječi će oni kriviti vještije nego sablje muškarci će nam zastore mimo njegove riječi obećanja razloga protiv naše volje u ime boga stavljati preko lica muškarci će nam velove protiv naše volje u ime boga strgnuti s lica strgnuće nam marame naše svete s kose naše čuvane bogu i ljubavi posvećene i još će nam se smijati ne znajući šta čine i još gore: znajući i još gore: baš to će donijeti njima radost i još gore: reći će da je to u ime isino i u ime jednoga i još gore: vjerovaće u to i da je raj za njih takve stvoren strgnuće nam marame naše i haljine naše ali našu čast našu vjeru našu nevinost pred licem boga jednoga nedjeljivoga ne mogu uzeti zapamti to nisi ti kriva zapamti da pohlepa da moć da okrutnost nije riječ božja oni su čuli što su htjeli čuti istina nije nikad bila njihov put oni su i boga nadigrali zato sem bogu duši i proroku nikom ne vjeruj zapad će te pokoravati kao robinju uzimati istok će te potčinjavati u sluškinju pretvarati ne daj se ni istoku ni zapadu svoju dušu samo proroku i bogu daj ne vjeruj nijednom od njih nevjernih sjeti se meduze i kazne koju je trpjela zato što su je silovali desiće se plašim se kćeri moja nerođena bićeš silovana i još kažnjena za to opor je ovo svijet za jednu ženu za svaku ženu riječi boga djela njihova zatiru i s padina oni jure zaslijepljeni po svoje zlato dakle dragocjene stvari dakle sve što hoće oni će mu dušu uzet i proglasit za stvar i sebe za vlasnika stvari lažni ljudi laži odani htjeće te porobiti ti stoj postojano ne budi nalik vlati trave ti stoj prkosno i ljubi samo istinu ljubi samo slobodu dakle boga i proroka i nikom ne daj da ti proda vjeru za nevjeru ti znaš zavjet moje obećanje ne važi za nasilnike biće kasno kad shvate da riječi njihove prazne molitve darovi u rukama okrutnim pred tvorcem ne otkupljuju ne uzdižu laž je uvijek laž a nama je otkriveno lice pravde vatra logosa od koje jednako izlazimo jednako gorimo svoj oganj zatiru ako našu iskru pokušaju gasiti ona ne gori slabije i samo zajedno vatra ta ujedinjena slavi tvorca kako dolikuje a da hramovi dignuti zlato i darovi i prazne riječi ne vrijede kasno shvatiće u svjetlosti svojih djela okrutnih kad budu pred boga sud dovedeni a naš bol istrpljeni anđeli će zvijezde će svjetlost će božja izliječiti ne bojte se zato već stupite u slobodu u mir stupite iskre moje zvijezde moje kćeri moje vjerne o smrtnosti (slavoluk pobjede) neću da prećutim hodam osunčanim ulicama izgubljena u svojoj istoriji i istoriji svijeta dok nudim suncu ruke ovijene zbunjenom cvjetnom kožom ruke nudim pod njima je isto meso iste su kosti moje tvoje svačije a nije isto kad se sva ta krv prolije zemlja je jednako prima natapa se jednako vodom prijatelja i neprijatelja oslobodilaca i okupatora jednako krv je pila žedna zemlja jednako neutoljivo treći svjetski rat tinja živi već pod travom slavoluk pobjede preko jelisejskih polja opet osvjetljava puteve ka mostovima s kojih se juri kroz proljeće u senu i ka koncentracionim logorima jutro blago sedam stepeni vjetar stoji vedro potpuno vedro bolno beskrajno zidovi su prećutali i srušili se ako sam ja samo sada i ovdje ja samo svoja bačenost kojoj je dato da se baci u senu ili koju drugu manje romantično odjekujuću ali iskreniju bistriju vodu samo svoja bačenost ako sam i ništa me ne vezuje za ove ulice sem kojom ću s kim kuda jesam li onda slobodna ako moja istorija počinje i završava sa mnom u meni zašto bi išta sem tišine u jutra mirisa zemlje poslije ljetne kiše i ovog neba ovog toplog iskrenog plavoluka što za slave trijumfe i poraze ne mari zašto bi onda išta van tog srdačnog otvorenog lukobrana oblaka i sjete bilo važno ja, jedan, nosim njih u sebi, neizgovorene ako ipak do mene vodi cijeli niz glasova i svijesti odjek svega što je bilo ko sam onda ja (je li ta linija ista ona žica koju su pred jamama vrelu provlačili kroz uši mojih predaka naroda mog uši ista ona žica koju su kroz oslijepljenu zemlje punu sebe punu smrt u jamama provlačili?) ako iznad ispod svud oko mene u svojoj vječnoj sadašnjosti ko bog stoje tijela sagorjela među srušenim zidovima i pradjedov preklani vrat ko sam onda ja oni kucaju, noću, iznutra, pažljivo, na zatreperene prozore mojih očiju mi smo samo sada prolazni a kad odemo u vatrama zapaljenih crkava vatrama ljubavi ili mržnje razbuktalim ostajemo sjena razvučena preko umornih predjela zemlje tačka skupljena sjajna ostajemo koja šapće čežnje i boli onima koji šetaju osunčanim ulicama onima što jesu još uvijek jesu tako sami tako prolazni u jutrima ja ne mogu da ih proteram u prostor vetra jutros samo sada i ovdje samo sada prolazna ja hodam ulicama dok visoko gore i duboko dolje svuda unedogled svako jutro gore oni to neprogorivo nebo nesagorivo gorivo istorije dolje u osnovi nije točak nego vatra nije tek ekonomija već i krik vrisak u plamenu rascvjetan što leži u osnovi svega nije bog ili upravo jeste bog što dopire kroz vrelinu koja se iz nestvarne nemoguće daljine širi miris očajanja straha dozivanje zahtjev za pravdom kroz miris paljevine što dopire u kojoj nepomične stoje zauvijek nebu oduzete oči otvorena tjemena i grla iz kojih u meke oblake kapa topla krv dok je ovdje na zemlji čini se samo meko sunce prisutno i čini jutro zanosno bezbrižno sasvim dobro jutro da se zatvore oči i nestane među drvećem što pruža utjehe i skrovišta od misli šta je u tom jutru moje u tom suncu vatri šta moje van nje šta ičije na ovom malom crvenom ovom raskrvarenom nježno toplom blistavom rijekama i čežnjom okruženom svijetu od svjetlosti ugodnoj za tek laganu jaknu i šetnju alejama i obalama voda sjećanja želja neka ostanu i neka bdiju, nezvani bdiju jer prezreli bi me da im pevam uspavanku zemlja šuti jednako uzima što se po njoj proliva nema traga krvi koji vodi sreći tuđim rukama ni izvjesnosti možda će nebo i miris zemlje jednom prekriti nemir jednom reći ko sam na ovom svijetu ja šapćem sebi: dobro je ipak sunce udisati ipak je dobro da si samo jednom smrtna neću da prećutim, zidovi su prećutali i srušili se 4. sve pojmove treba ponovo definisati provjeriti šta se pod njih podvodi da nisu slijepi i bezdušni da nisu tuđi da se nije uvuklo u njih vlage i buđi da nisu truli i pokvareni pa kako to može ko to nalaže da je sreća da su osioni bogovi a ne pravda obzir ne istina već sila hir slučaj bezdušna bezobzirnost ne istina ne ljubav (borba protiv samih bogova jedina ostaje borba do kraja iako se unaprijed zna da je ta bitka izgubljena ali boriti se do kraja ako u bogova pravde nema) što čini heroja dostojnog slave? sjajan je junak eneja sjajan i ahil i svi oni redom ova je zemlja na našim tužnim nečujnim kostima nebeskim našim nepitanim kostima podignuta čovještvo u našim ličnostima ličnosti cijele naše odreknute uz smijeh rasparčane bačene ko ratni plijen ko životinje vođene na klanje pod njihova silna slavna pobožna junačka tijela bačene herojska velika nepobjediva tijela prokleta i na slavu tu takvu vašu ja se smijem više svoje mačeve cijene svoju večeru od našeg bića svoju bezdušnost za zakon božji proglašavaju i na zakon vaš ja pljujem dužnost je u takvom svijetu biti vitez beskrajnog prezira prema svoj njihovoj slavi prema okrutnosti boga i ljudi vitez s bakljom da se karta ne samo vrati već spali da se cijeli na našoj duši uništenoj poreknutoj duši na suzama modricama na oduzetim pjesmama slobode naše cijeli da se za njih podignuti raj spali veliki aristotel veliki hegel ne vidi robinje negdašnje što će na oružje protiv mora bijeda protiv gospodara dić se i borbom učiniti im kraj da su sve vrijeme to bile robinje ne robovi baklje baklje nosite ako treba cijeli eden da gori – neka gori pravda je iznad vaših bogova naša istina naša duša traže pravdu ništa više i ništa manje eno gori vam eden a mi plešemo konačno slobodne da budemo što smo oduvijek sanjale i trebale biti Maja Mihajlović, "Nemoguće sunce Azije", Imprimatur, Banja Luka, 2024.