o mogućem u vremenu
umm ammari
bismilla arrahmani arrahim
alhamdulilla rabi alamin
ja sam bila tamo
spremna da ubijem i umrem
ja sam bila u sjenci uhuda
sedmog dana šavala treće godine
kad su ljudi abu sufjanovi dojurili od medine
ja sam bila tamo čvrsta kao stijena
spremna da ubijem spremna da umrem za proroka
i za svoju djecu nerođenu
svoje kćeri nerođene
da ih nikad više žive ne zakopaju uz kletve
u vrelom pijesku arabije
čim je stigao glas božji u riječima njegovim
u meni je odjeknulo sunce i znala sam da je došlo novo doba
preko proroka bog nas je konačno uslišio
i naša strašna sudbina ovdje uzima zaokret
ja sam bila tamo u sjenci svoja dva vjerna anđela
sa sječivom oštrijim od vrelog zlatnog mjeseca
smrtonosnija od prvog pogleda ljubavi
ponosna sam stajala u sjenci spremna
kad je došlo vrijeme jurnula sam na neprijatelja
jurila sam ko sunce poljem ko kroz predjele snova
trčala sam
štiteći sve svoje najsvetije
izašla sam iz bitke nepobijeđena
ruke moje vješte me nisu izdale kao ni moj bog
za vas kćeri moje još nerođene
ja sam letjela neuništiva
znala sam da se novi poredak rađa ovdje sada
i da je bog jedan
i jedan je život na ovoj zemlji koji nam daje
a mi opet posustajemo
ni kraj bitke nije došao a strijelci su odstupili
sa svojih položaja
iako ih je sam prorok boga jedinoga vječnoga
na padine planine postavio
iako im je rekao ni po koju cijenu da se ne miču
odstupili su uprkos naređenju čovjeka i boga
to je udes ljudski udes čovjeka
sve ga nosi tamo-amo kao vlat trave na vjetru
u njemu nema postojanosti
zlato ih je omamilo vječna igra lovca i blaga
prokleta pohlepa naša je kob
naša strašna sudbina ta igra naša
zamalo nas je koštala svega
ipak dragi bog nas je sačuvao
ja sam bila tamo u sjenci tuge
jer tako lako se polakome ljudi
zaborave uz koga su i šta ih veže za ovo tlo sveto
kojim hodaju
i ta je priča o moći i nezasitoj gladi strašnija od smrti
i tu noć poslije bitke na pola našeg svetog puta sam
ono što ni proroku nikad nisam rekla
u nadi da je to samo strah šaptao
u strahu da je istina što mi je bog prikazao u magnovenju
u strahu da me niko ne bi slušao dakle zaista vjerovao
a vidjela sam strašne stvari u tom mjestu bezmjesnom
kćeri moje nerođene
nemojte se gladi predati nikad nikad nikad
ja vas zaklinjem ja vas molim
stajala sam tamo u sjenci nade rasplinute
zato vam sada pišem kćeri moje buduće
jer predosjećam ostvariće se moj strašni san:
što nam je dato biće nam opet uzeto
čime smo u ovo novo divno doba blagoslovene
i što nam je osvijetljeno na radost
biće nam na silu ugašeno i služiće nam na žalost
ako ne pazimo dušu svoju ako ne čuvamo
dušu svoju ako ne slušamo
osamite se često slušajte šta vam duša vaša govori
iz tišine iz dna postojanja to je šapat boga
a bog je jedno
čim sam čula riječi njegove
u meni je odzvonila istina
i ja sam joj trčala u susret srećna da za njega živim
srećna da za njega umrem
kraj proroka za boga svog za kćeri svoje nerođene da umrem
bila bih srećna
ipak plašim se da će brzo kao strijelci na padinama
istinu izrečenu napustiti riječi prorokove
iskvariti oružje naoštriti
u toj neizbježnoj igri gladi igri osvajanja
igri lovca i plijena
a mi smo kćeri moje uvijek prvi plijen
slušajte me zato sada sve moje kćeri još nerođene
sve moje kćeri buduće
merjem je bila samo dijete
kad je u njoj zakucalo srce njenog sina
srce nježno isino
ona je uradila što je mogla što je morala
učinila je što joj je dužnost majke nalagala
da zaštiti nerođeno dijete
to su pravila ovog i onog svijeta
to je sve što se ima znati o tome
ona ni u čemu nije pogriješila bila je dijete
šta bi s njom bilo da je rekla da nije nevina
a bila je nevina nema suda pravednog
boga nebeskog koji bi drukčije mogao reći
nevinost je samo u duši tvojoj ne u tijelu zapamti to
i niko ti je drugi ne može uzeti nikad ne zaboravi
zato je čuvaj
pokušaće te drukčije uvjeriti
dokazati da tijelo tvoje nosi biljeg
koji se skida tuđim rukama tuđom silom
i još gore: da se nevinost ljubavlju oduzeti može
merjem je to znala sve:
i tuđe riječi pokvarene i pravdu izopačenu
i riječi ljubavi što osuđuju na smrt
i istinu duše
i svoju je svetu dužnost izvršila
i velikog proroka sačuvala kako je bog i želio da bude
kakva sudbina bi je snašla da je otkrila istinu
u ovom okrutnom svijetu kamenja što lomi kosti
zapamti kome vjeruješ kćeri moja nerođena
riječi će oni kriviti vještije nego sablje
muškarci će nam zastore
mimo njegove riječi obećanja razloga
protiv naše volje u ime boga stavljati preko lica
muškarci će nam velove
protiv naše volje u ime boga strgnuti s lica
strgnuće nam marame naše svete s kose naše
čuvane bogu i ljubavi posvećene
i još će nam se smijati ne znajući šta čine
i još gore: znajući
i još gore: baš to će donijeti njima radost
i još gore: reći će da je to u ime isino i u ime jednoga
i još gore: vjerovaće u to
i da je raj za njih takve stvoren
strgnuće nam marame naše i haljine naše
ali našu čast našu vjeru našu nevinost
pred licem boga jednoga nedjeljivoga
ne mogu uzeti zapamti to nisi ti kriva
zapamti da pohlepa da moć da okrutnost nije riječ božja
oni su čuli što su htjeli čuti
istina nije nikad bila njihov put
oni su i boga nadigrali
zato sem bogu duši i proroku nikom ne vjeruj
zapad će te pokoravati kao robinju uzimati
istok će te potčinjavati u sluškinju pretvarati
ne daj se ni istoku ni zapadu
svoju dušu samo proroku i bogu daj
ne vjeruj nijednom od njih nevjernih
sjeti se meduze i kazne koju je trpjela
zato što su je silovali
desiće se plašim se kćeri moja nerođena
bićeš silovana i još kažnjena za to
opor je ovo svijet za jednu ženu
za svaku ženu
riječi boga djela njihova zatiru i s padina oni jure
zaslijepljeni
po svoje zlato dakle dragocjene stvari
dakle sve što hoće oni će mu dušu uzet
i proglasit za stvar i sebe za vlasnika stvari
lažni ljudi laži odani htjeće te porobiti
ti stoj postojano ne budi nalik vlati trave
ti stoj prkosno i ljubi samo istinu
ljubi samo slobodu dakle boga i proroka
i nikom ne daj da ti proda vjeru za nevjeru ti znaš zavjet
moje obećanje ne važi za nasilnike
biće kasno kad shvate da riječi njihove prazne molitve
darovi u rukama okrutnim pred tvorcem ne otkupljuju
ne uzdižu laž je uvijek laž
a nama je otkriveno lice pravde vatra logosa
od koje jednako izlazimo
jednako gorimo
svoj oganj zatiru ako našu iskru pokušaju gasiti
ona ne gori slabije i samo zajedno vatra ta ujedinjena
slavi tvorca kako dolikuje
a da hramovi dignuti zlato i darovi i prazne riječi
ne vrijede
kasno shvatiće
u svjetlosti svojih djela okrutnih
kad budu pred boga sud dovedeni
a naš bol istrpljeni anđeli će zvijezde će svjetlost će
božja izliječiti
ne bojte se zato već stupite u slobodu
u mir stupite iskre moje zvijezde moje
kćeri moje vjerne
o smrtnosti
(slavoluk pobjede)
neću da prećutim
hodam osunčanim ulicama
izgubljena u svojoj istoriji i istoriji svijeta
dok nudim suncu ruke
ovijene zbunjenom cvjetnom kožom ruke nudim
pod njima je isto meso iste su kosti
moje tvoje svačije a nije isto
kad se sva ta krv prolije
zemlja je jednako prima
natapa se jednako vodom prijatelja i neprijatelja
oslobodilaca i okupatora jednako
krv je pila žedna zemlja
jednako neutoljivo
treći svjetski rat tinja
živi već pod travom
slavoluk pobjede preko jelisejskih polja
opet osvjetljava puteve ka mostovima
s kojih se juri kroz proljeće u senu
i ka koncentracionim logorima
jutro blago sedam stepeni
vjetar stoji
vedro potpuno
vedro bolno beskrajno
zidovi su prećutali i srušili se
ako sam ja samo sada i ovdje ja
samo svoja bačenost kojoj je dato da se baci u senu
ili koju drugu manje romantično odjekujuću
ali iskreniju bistriju vodu
samo svoja bačenost ako sam
i ništa me ne vezuje za ove ulice
sem kojom ću s kim kuda
jesam li onda slobodna
ako moja istorija počinje i završava
sa mnom u meni
zašto bi išta sem tišine u jutra
mirisa zemlje poslije ljetne kiše
i ovog neba ovog toplog iskrenog plavoluka
što za slave trijumfe i poraze ne mari
zašto bi onda išta van
tog srdačnog otvorenog lukobrana oblaka i sjete
bilo važno
ja, jedan, nosim njih u sebi, neizgovorene
ako ipak do mene vodi cijeli niz glasova i svijesti
odjek svega što je bilo ko sam onda ja
(je li ta linija ista ona žica
koju su pred jamama vrelu provlačili kroz uši
mojih predaka naroda mog uši
ista ona žica koju su
kroz oslijepljenu
zemlje punu
sebe punu
smrt
u jamama provlačili?)
ako iznad ispod svud oko mene
u svojoj vječnoj sadašnjosti ko bog
stoje tijela sagorjela među srušenim zidovima
i pradjedov preklani vrat
ko sam onda ja
oni kucaju, noću, iznutra, pažljivo,
na zatreperene prozore mojih očiju
mi smo samo sada prolazni
a kad odemo u vatrama zapaljenih crkava
vatrama ljubavi ili mržnje razbuktalim
ostajemo sjena
razvučena preko umornih predjela zemlje
tačka skupljena sjajna ostajemo
koja šapće čežnje i boli
onima koji šetaju osunčanim ulicama
onima što jesu
još uvijek jesu
tako sami
tako prolazni u jutrima
ja ne mogu da ih proteram u prostor vetra
jutros
samo sada i ovdje
samo sada prolazna
ja hodam ulicama dok visoko gore
i duboko dolje
svuda unedogled
svako jutro gore oni
to neprogorivo nebo
nesagorivo gorivo istorije
dolje u osnovi nije točak nego vatra
nije tek ekonomija već i krik
vrisak u plamenu rascvjetan
što leži u osnovi svega
nije bog
ili upravo jeste bog
što dopire kroz vrelinu
koja se iz nestvarne nemoguće daljine širi
miris očajanja straha dozivanje
zahtjev za pravdom
kroz miris paljevine što dopire
u kojoj nepomične stoje zauvijek
nebu oduzete oči
otvorena tjemena i grla
iz kojih u meke oblake kapa topla krv
dok je ovdje na zemlji čini se
samo meko sunce prisutno
i čini jutro zanosno bezbrižno
sasvim dobro jutro da se zatvore oči
i nestane među drvećem
što pruža utjehe i skrovišta od misli
šta je u tom jutru moje
u tom suncu vatri
šta moje van nje
šta ičije na ovom malom crvenom
ovom raskrvarenom nježno toplom
blistavom
rijekama i čežnjom okruženom
svijetu od svjetlosti
ugodnoj za tek laganu jaknu i šetnju alejama
i obalama voda sjećanja želja
neka ostanu i neka bdiju, nezvani bdiju
jer prezreli bi me da im pevam uspavanku
zemlja šuti
jednako uzima što se po njoj proliva
nema traga krvi koji vodi sreći
tuđim rukama ni izvjesnosti
možda će nebo i miris zemlje jednom
prekriti nemir
jednom reći ko sam na ovom svijetu ja
šapćem sebi: dobro je ipak sunce udisati
ipak je dobro
da si samo jednom smrtna
neću da prećutim, zidovi su prećutali i srušili se
4.
sve pojmove treba ponovo definisati
provjeriti šta se pod njih podvodi
da nisu slijepi i bezdušni
da nisu tuđi
da se nije uvuklo u njih vlage i buđi
da nisu truli i pokvareni
pa kako to može ko to nalaže da je sreća
da su osioni bogovi
a ne pravda obzir
ne istina već sila hir slučaj bezdušna bezobzirnost
ne istina ne ljubav
(borba protiv samih bogova jedina ostaje
borba do kraja iako se unaprijed zna
da je ta bitka izgubljena
ali boriti se do kraja
ako u bogova pravde nema)
što čini heroja dostojnog slave?
sjajan je junak eneja sjajan i ahil i svi oni redom
ova je zemlja na našim tužnim nečujnim kostima
nebeskim našim nepitanim kostima podignuta
čovještvo u našim ličnostima
ličnosti cijele naše odreknute uz smijeh
rasparčane bačene ko ratni plijen
ko životinje vođene na klanje
pod njihova silna slavna pobožna junačka tijela bačene
herojska velika nepobjediva tijela prokleta
i na slavu tu takvu vašu ja se smijem
više svoje mačeve cijene svoju večeru od našeg bića
svoju bezdušnost za zakon božji proglašavaju
i na zakon vaš ja pljujem
dužnost je u takvom svijetu biti vitez beskrajnog prezira
prema svoj njihovoj slavi
prema okrutnosti boga i ljudi
vitez s bakljom da se karta ne samo vrati već spali
da se cijeli na našoj duši uništenoj
poreknutoj duši na suzama modricama
na oduzetim pjesmama slobode naše
cijeli da se za njih podignuti raj spali
veliki aristotel veliki hegel ne vidi
robinje negdašnje što će na oružje protiv mora bijeda
protiv gospodara dić se i borbom učiniti im kraj
da su sve vrijeme to bile robinje
ne robovi
baklje baklje nosite
ako treba cijeli eden da gori – neka gori
pravda je iznad vaših bogova
naša istina naša duša traže pravdu
ništa više i ništa manje
eno gori vam eden a mi plešemo
konačno slobodne
da budemo što smo oduvijek sanjale
i trebale biti
Maja Mihajlović, "Nemoguće sunce Azije", Imprimatur, Banja Luka, 2024.
