Sreli smo se u prizemlju. Ferid je ušao netom prije mene i pozvao lift. Ja sam otvorio poštanski sandučić iz kojega je nespretno izletjela pozamašna količina pošte. Morao sam prvo zaključati sandučić, a potom se sagnuti kako bih jedinom rukom koja je bila u funkciji pokupio razasutu poštu s poda, dok se druga nezainteresirano talasa i klatari kao skut nekog dobro skrojenog holivudskog kaputa. Feridova je reakcija na to, uostalom kao i sve na njemu, bila statična. Čovjek-hram. Ispod poluzatvorenih vjeđa i na liku koji je imao stanovitu sličnost s junacima South Parka nisam mogao zamijetiti ništa što bi upućivalo na protok emocija, mišljenja, pa čak ni refleksa u mom pravcu. To me nije ni najmanje oneraspoložilo. Pričekao me da skupim svoje krpice i ušli smo u skučeni lift. Pritisnuo sam 13., a Ferid 15. kat. Bacio sam pogled na njegove vrećice. Izvježbao sam, vozeći se godinama ovim liftom, istančanu tehniku neprimjetnog zavirivanja u tuđe živote. Ustvari sam se služio vrlo banalnim trikovima, kao npr. to da u nekom trenutku iznenada opazim nepostojeću mrlju na donjem dijelu nogavice, malko se sagnem tijelom da je dosegnem, pregledam i očistim i tako dobivam idealnu poziciju iz koje obavljam letimični pregled nabavke. U Feridovim vrećicama s otisnutom krilaticom S Vama kroz život, nazirao se celofanom presvučen suhomesnati proizvod boje psorijaze, jedna litra Donata Mg, Smoki, jedna soda bikarbona, dva kruha, šećer u kocki, jedna kutija Corega tekućine za odlaganje zubne proteze i nešto čemu nisam mogao odrediti ni oblik ni namjenu, a bilo je zapakirano u bijeli neprozirni papir. Na trećem katu ušla je mlađa djevojka i pritisnula peti kat. Imala je vrlo masno lice i zapremala većinu lifta, a u rukama kolač u tepsiji. Slijepila je i Ferida i mene uza stranu lifta s ogledalom. Kada je izašla, pomislio sam kako i soliter ima svoj unutarnji život, slojeve, peristaltiku, organe i funkcije. Kroz svoja usta-vrata on nas svakodnevno unosi u svoj organizam, hrani se nama, mi putujemo njegovim stepeništem kao krvotokom, pa se taložimo po njegovim stanovima, kao po ćelijama, vari nas, živi od nas, ali nas i izbacuje, odlaže kao nepotrebni produkt metabolizma, opet kroz vrata, taj istovremeno oralni i rektalni otvor. Uvečer, kada se upale električne oči njegovih ćelija, osvijetljen soliter gleda negdje u daljinu, razmišlja možda o sebi i svijetu, čezne, žudi, sve dok se ne ugasi i zadnje oko, kao nada u zatočeniku konzentrationslagera. Mora da sam bio vidno odsutan mislima, jer sam primijetio kako Ferid koristi tu priliku da mi pokloni dio svoje pažnje, doduše ne meni, nego časopisu koji sam pokupio iz sandučića. Njegovo bljedunjavo zeleno oko pod staklima od kojih bi se mogao proizvoditi papamobil piljilo je netremice u naslovnicu časopisa na koji sam bio pretplaćen dva puta godišnje, a na kojoj je pisalo Contemporary music te podnaslov Jazz mainstream today. Sarkastično sam pomislio, gle možda se i Ferid bavi muzikom pa ga je zaintrigirao naslov. Vjerojatno svira drombulju. Mrzio sam taj svoj maligni sarkazam, ali dosad još nisam sreo adekvatnog egzorcista. Bio sam neobično raspoložen za komunikaciju sa suputnikovom sfingom, vapio sam za swingom, za riffovima u vidu ponavljanja pakosnih fraza, za jednom velebnom solo improvizacijom ad locum.
– Ti si muzičar? – otela mi se zloća.
Zbunio sam ga. Naša komunikacija ovih nekoliko godina susretanja u liftu svodila se uvijek i samo na zdravo.
– Ne… ja sam … ne radim … – promrmljao je Ferid glasom dostojnim bečkog dječaka.
– Ali te muzika zanima onako? Jazz pogotovo? – naslađivao sam se, bio sam u onom svom gnjusnom elementu. Pretpostavljao sam da Ferid ne razumije engleski jezik, i da su mu od onih riječi u naslovu bile poznate eventualno music i jazz.
– Pa…ne. Mislim, da. Ja…ja slušam radio – obznanio mi je.
Sekunde su plazile vječnošću. Prokleti trinaesti kat. Prokleti logos.
A onda je stao lift. Naglo, na prepad i između katova. Jebeni lift se zaglavio i osudio me na klaustrofobičnu koegzistenciju u međuprostoru soliterskog organizma. Jednoruki i slušač radija. Kakva ekipa! Do pakla se stiže liftom. Ferid se odmah trznuo i nanišanio ploču s brojevnim tipkama, alarmom i zaustavljanjem. Kapci su mu se podigli uz zamjetnu dilataciju zjenica. Tulac je, valjda iz panike i konfuzije, prvo stisnuo zaustavljanje pa tek onda alarm. Nisam se dotada nikada zaglavio u liftu, pa nisam znao kakav zvuk alarma da očekujem i da li da ga očekujem ja ili on treba doprijeti samo do nekog kućepazitelja ili bog zna koga. Molio sam da dopre do samog boga i izbavi me ovih muka, no nije se začulo ništa. Onda sam ja pritisnuo nekoliko tipki za katove. Ništa. Moram priznati da je moja staloženost opadala poprilično rapidno, nekako simultano s pojavljivanjem prvih graški znoja na Feridovu čelu. Budući da je izgledao kao da će svaki čas zapasti u nekakav akutni oblik napadaja panike, iznio sam mu omanji traktat s primjesama ohrabrenja na temu normalnosti ovakve situacije i hvalospjev našem revnom dobrom servisu za održavanje što je trebalo umanjiti njegov strah od infantilnog scenarija padanja u soliterski međukatni ambis. No nije upalilo, jer se Ferid počeo još više znojiti. Nervozno je trljao dlanom o dlan i imao čudan tik. Oči su mu sijevale, da tako kažem, kapci žmirkavo igrali gore – dolje. Kao da mu je oštećen optički živac. Pripisao sam to adrenalinu, jer to ranije nisam primijetio. Minute su prolazile, prvotnu uskomešanost i paniku zamijenilo je mukotrpno iščekivanje. Nije bilo ugodno. Čak se nisam mogao poslužiti ni teleportacijom, jer me ništa nije nadahnjivalo. Odlučio sam ponovno zapodjenuti razgovor s Feridom kako bismo prekratili čekanje.
– Želiš li prelistati časopis? – upitao sam ga, ovaj put s nekom humanijom motivacijom.
– Ne – odvratio je kratko. Bio se nekako sve više povlačio uza svoju stranu kutije.
– Nadam se samo da će netko brzo doći – rekao sam, više onako za sebe. Piša mi se.
Promatrao sam ga bez ustezanja, cijelo vrijeme. Nije mu bilo dobro, čak sam se i zabrinuo. Nije mi se dalo pružati mu prvu pomoć ako se onesvijesti ili što ja znam što ga još moglo spopasti.
– Uzmi malo vode. Vidim da imaš u vrećici – rekao sam mu.
Tada me pogledao nekako divlje, kao neka razularena zvijer čas prije nego li će napasti svoj plijen. Skrenuo sam pogled, a on je zagrabio u vrećicu i, ubrzano dišući, izvukao onaj bijeli papir u kojem se nalazila tajanstvena namirnica koju nisam mogao dešifrirati dok sam se nekoliko katova ispod igrao voajera.
Razmotao je papir iz kojega su zastršale ni manje ni više nego kosti. Jeo je halapljivo, stružući s njih ionako oskudne slojeve mesa, i srkao ih, skoro do šupljikavosti. Tu i tamo prošao bi masnom rukom kroz kosu da skloni dlake koje su mu se lijepile za znojno čelo. Opazio sam u jednom času da su mu se kutevi očiju ovlažili, a lice presvuklo nekom bolnom grimasom. Kao da je zaplakao. No on je sve to zajedno brisao i miješao, i tekućinu iz očiju, i znoj, i masnoću mesa. A onda je prozborio.
– Izvini…ali … ja…jako sam gladan – rekao je i pomaknuo papir s kostima prema meni u znak ponude.
Riječ šok je eufemizam za moje stanje u tom trenutku. Više od činjenice da sam zaglavljen s tim čudnim likom u liftu na vrlo visokom katu, zapanjivao me jedino ovaj prizor. Počeo je žvakati laganije, u nekom smirenijem tempu. Životinja već napola sita, umirena, ali joj rasplamsani nagon ne dopušta (kao ljudima) da racionalizira sitost i zaustavi se. Osjetio sam neizmjerno divljenje, štoviše, strahopoštovanje prema tom dvostrukom biću. Bio sam potpuno razoružan spregom njegove životinjske nesputanosti i ljudske slabosti. Shvatio sam da je Ferid bog iz pokretne kutije. Nije me dvaput pitao. Dograbio sam posljednju kost. Žvakali smo još kratko vrijeme, koliko je trebalo soliterskim duhovima da nas spase. Bez riječi. Svatko svoju kost. Vrli stari – novi psi.
… Ručali smo meso
Glodali smo kosti dobrih životinja
Mi imamo snage za još jedan dan… /EKV/
