Eurokrem socijalnog realizma i istočnog misticizma
1.
U meni se sastaju dan i noć. Trenutak prije nego crni konac postane bijel,
stignu jedno drugom reći par riječi, naizgled svakodnevnih i beznačajnih
ali sadrže tajne koje, kao dvostruki špijuni, predaju onom tko više plati.
Iz mene se kreće na istok i zapad, odjednom u oba pravca.
Ja sam granica između dva mora, koja je popustila i izmiješala se,
ignorišući sve koji su je pozivali na razum.
Sve suhe teologe, kao pobjegle iz Kafkinog romana,
Podsjećaju na mnoštvo zupčanika unutar starog sata, postoje
samo da bi pomjerili kazaljke na razmak između dvije tišine koji zovu vrijeme.
Zamršeni i poredani hijerarhijski oko nečega što zovu Bog,
govore o njemu kao o vlasniku ogromne kompanije
koji posjeduje sve dionice, ali niko se nije lično sreo s Njim.
U međuvremenu, oni svi rade pogonjeni jedni drugima.
Ja sam poslanik Zeleni koji izlazi iz lisnate šume, narušivši svoje hiljadu godina dugo ćutanje,
da bi odjednom počeo da brblja svakom ko ga je slušao,
i govori na svom nemuštom, tajnom jeziku:
Kroz zvuk trave što je krava otkida od zemlje,
(tako je i insan otkinut od zemlje da nakratko samo protrči livadom i opet potone u zemlju…)
Kroz vreo dah životinje i trave pune kiše… Zemlje tople od sunca…
Lijevo potok što žubori vječno… (Jednom je jedan potok tako, Ćopić pokušao uhvatiti u svojim pričama ali nije uspio, te se odlučio ubiti. Fino gospodski, popiti kahvu i onda skočiti s mosta.)
Govori kroz udarce čekićem majstora Derve po jelovoj gredi, kao Morzeova abeceda diktirana njegovom penzionisanom snagom i otporom jelovine.
Kroz starog namćora Muharema, namrgođenog od života,
u po ljeta u suknenim čarapama stalno spreman da opsuje i zagalami.
Kroz Suadu, koja je napisala roman sa 15 godina o tome kako se zaljubila u tipa koji ju je silovao. Nije ga niko pročitao niti je napisan za čitanje, samo je željela da sve stavi na papir i pokuša biti drukčija. Potajno se nadala da će to i postati ali se užasnula mogućnošću da ostane sama, i poklekla, te odlučila sve zaboraviti, udati se, zaposliti, dići kredit…
I sve neka slast u toj nemoći da se dostigne samog sebe, trči, trči i okreće se oko svoje ose!
Završi priču Hidr i mudro šmugnu u zelenilo, prije nego sam ga stigao upitati neko glupo pitanje o smislu života.
4.
Zimi, sanjam o ljetnom danu krcatom suncem,
kravama što halapljivo pasu travu, nabijenu sokovima,
iz nozdrva im topao vazduh
Noći, kratke i zdrave. Čiste, bez snova.
Njive preorane, zamiješene kao tijesto, mirišu na pečeni kruh. Ja sam dijete i radoznalo stojim na rubu velike kocke u zemlji i gledam radnike Agrokomerca. Kopaju rupu za dalekovod. Preplanuli i znojni, krampovima ubadaju meku krajišku zemlju.
Poslije je rat. Mi opet oremo zemlju ali sad sa konjima, jer nema nafte. Dva crna konja Mehe Miša, on zavrnutih rukava na kariranoj znojavoj košulji, stopio se sa plugom. Naprijed djevojka (kćerka mu) vodi konje, a kosa joj crna poput grive. Na nogama joj crne, gumene čizme. Kad god okrene glavu, nasmije se i zubi joj se zabijele u toj crnini.
Sutra je nahranila konje vlažnom djetelinom, konji su se naduli i oba su umrla. Djevojka je uzela očevu bombu, otišla u štalu, stavila je u njedra, stavila je u njedra.
Uza zid kuće su stajali plugovi i crne gumene čizme.
5.
Krik crnog gavrana u crnoj noći (pomislih da je negdje tu i crni kamen sa crnim mravom na sebi).
Gluho je i svi spavaju
Osim bolesnika koji stenju po bolničkim sobama i okreću se kao jagnjad na ražnju što su ih pojeli nekad na teferičima.
U sobi pored, rodi se novi život i on kriknu kad ga odvojiše od majke, od svega.
Žena kriknu, na sedmom spratu, svršivši.
Hodža Albanac vatreno kriknu sabahski ezan, kao da je na takmičenju učača Kur’ana, a sam Allah mu je žiri.
Dan se otkri ćuteći…
Ljudi počeše da se kreću po inerciji, jedni druge nosiše ulicama. Kao kad nose mejita na dženazi. Zagledam im se u oči, a oni se iznenade i pomalo uvrijede, kao direktor Pantić.
Ne cveta cveće ni u njihovo preduzeće, pa misle da je to u vezi toga…
A ja sam samo u potrazi za nečim zaboravljenim u njima.
Sjedoh da popijem kahvu.
Žena sa nekim krotkim muškim dobričinom kojeg je tek upoznala preko fejsbuka,
hoće da sjedne kod mene.
Ne može, rekoh.
Neću da slušam ništa konkretno dok pijem kafu. Samo žamor, sunce, sirene nervoznih vozača, i poneku zaostalu riječ prolaznika.
Dosta mi je životnih priča, sve su jednostrane i uljepšane.
Hoću da se raspem u ritam čaršije.
Hodža opet zauči podne. Ovaj to uradi poslovno i rutinski kao konobar što raznosi kahve.
Odjednom se žustro otisnuh niz rijeku u susret nečemu što mi izmiče.
Kad sam se umorio, osjetih da sam stigao.
Kao u Rumijevoj poemi, bio sam opet ono što sam tražio.
Sve ovo i ništa.
Krikovi noću kao iz podsvijesti, bolesni, griješni, strastveni, uplašeni hladnoćom odvojenosti što plaču bogu kroz albanskog hodžu. Dnevna, rutinska masa pojedinaca, svak’ sa svojom lažljivom životnom pričom, opterećeni sobom.
Sve sam i nisam istovremeno, istopim se kao sladoled
pod jezikom djeteta kad potrčim prema Suncu.
Priredio Faruk Šehić