Svemirski Adame:
Gdje ti položiš svoju biljku
Tu se zemlja pomjeri iz skrivenih rajeva.
(Najavljuje ti legiju užarenih zagrljaja.)
Ja sam Eva, nezapamćena i vječna
Dozvana tebi kroz dah stare samoće i prognana
Zbog voćnog hira.
U izgnanstvu sam.
Zora mojih poljubaca
Iščezava u magli.
Ka tebi sam išla stoljećima,
Usamljena i u agoniji
Pred gluhim sfingama,
Stoljećima ispunjenim pitanjima,
Plačom i tišinom.
No iznenada,
Pojavljuješ se u pustinji
Sipajući vodu
Pred mojom neizmjernom žeđi.
Sunčana ogledala tvojih očiju me preslikavaju.
Idem ogoljena sjenama i tjeskobom
I govoriš mi riječi koje hrane
Polja uvenule trske.
Opet kroz biljke, oplođuje me tvoja voda
Kosti mi cvjetaju, koža mi se kupa
u ljubavnim sokovima
I srce mi ubrzava.
Njegovo lupanje bi zapalilo
Voćnjak svijeta.
Sada, već kao gospodarica enigme
Mogu izreći pjesmu o
Prvom Raju:
Brazdo ljubavi,
U tebi sve klija.
Već idem bez tebe
Ka tvom pronalasku.
Moje ruke su ostale
Zakovane za tvoj vrat.
Ja sam maleni otok. Ti me otkrivaš.
Tvoje pčele me napadaju i uskoro,
Puna voska i meda ti se predajem
Mlaka, tek rođena.
Kasnije nestaneš i budim se
U zaboravljenom valu vode.
Vrijeme je da umrem bez tebe, pritišću me
Purpurni krugovi odsustva
I gubim svijest na pragu sna,
Neizmjerno tužna i usamljena.
Malo-pomalo, zemlja se pomjera,
Prenosi mi svoju toplu, zelenu krv
I budim se u uspravnoj smoli.
Idem k tebi, uskrsnuli
Idem bosa kroz mahovinu,
Ogoljenih grudi,
Opet puna voska i meda,
Maleni otok,
Stara i vječna Eva.
Ti si zemljin oslonac i oslonac moje blaženosti
U visokim klimama,
Izvan svake smrti
Jer već živim s tobom bez vremena i prostora;
Jer te volim od samoće Raja
Pa sve do kraja izgnanstva
U kom ćemo, isplakana domovino gorčine pročišćena strašću,
Biti ljubavnici bez trnja i sjena.
Priredila i sa španjolskog prevela: Mihaela Šumić