Maxim se vrtio u krevetu. Nije mu se dalo ustati. Ispruži ruku i dohvati mobitel: pet propuštenih poziva i tri poruke. Pročita ih, ali niti kome odgovori niti se kome javi. Bijaše to njegova velika moć: sloboda. Sloboda da bude, da ide ili da čini što ga je volja, bez obveze ili potrebe da ikome polaže račune. Na isti način ustane, istušira se, odjene i izađe, ostavljajući bujnu plavokosu glavu na modrom jastuku, u plahtama koje su upile najrazličitije mirise. Znao je da će na povratku stan opet biti prazan i da će jedini tragovi noći biti nekoliko poruka više na mobitelu na koje ne mora odgovoriti. Jer Maxim je volio život, svijet i njegove užitke, ali se temeljito klonio ljubavi i svake slične veze. I koliko god njegovo ponašanje bilo cinično i okrutno, on bi se s izuzetnom obazrivošću i prije samoga početka izjasnio o završetku priče jednim ništa ti ne mogu obećati. Pred tim surovim i otvorenim riječima nijedna se žena ne bi povukla, jer im nijedna nije mogla dokučiti stvarno značenje s obzirom na to da, po svojoj prirodi, žena u svaku pustolovinu unosi i srce. Očarane njegovim šarmom, nisu ih ni čule, polažući svoje nade u snagu osjećaja, uvjerene da će uspjeti biti posebne i s namjerom da ga mogu imati samo za sebe. Tako bi, jedna za drugom, sve padale kao pločice domina, a izdržale samo one koje su bile kao Maxim ili one koje bi se s njim na smrt posvađale te ga mogle mrziti.
Erine nije bila kao Maxim i nije ga mogla mrziti i zato se nalazila u nekom zrakopraznom prostoru iz kojeg nije znala izaći. S vremenom su njezine emocije prema njemu dobile uspone i padove: bilo je razdoblja u kojima bi više mislila kako da se osokoli, kao i drugih u kojima bi je snažna melankolija odvukla u vrtlog bezdanog očaja. Za nju je život postao stvar sutrašnjeg dana pa je živjela za sutra. Ali sutrašnjica nije budila nadu u preokret niti želju da zauvijek bude uz njega: u sebi je bila svjesna da mu ona nije izabranica. Sutra je značilo moći ga vidjeti, gledati i utapati se u njegovom pogledu. Promatrati mu savršeno lice, smiješiti se s njim i zatim, ako bi naišla zgodna prilika, ponizno preklinjati da bude njegova i osjeti ga u sebi. S ovom je prisnom nadom Erine prihvaćala svoje dane, ispunjene dobrim i zlim, ispreplićući stvarnost s uspomenama koje su prožimale cijeli njezin svijet, mjesecima i godinama.
Omiljena zbog širokog osmijeha koji je poklanjala svima bez razlike i radosti koju je neizostavno prenosila na druge, Erine je ljude oko sebe znala očarati profinjenom dosjetljivošću i osvajala ih ležernom simpatijom. Svaki mali cilj koji je uspjela postići uvijek bi ostvarila s velikom požrtvovnošću i vjerom u sebe, u svoj razum i ljubaznost kojom ju je priroda obdarila. Da, imala je izvanredan život, jer je bila potpuno svjesna da je beskrajno sretna. I nastavila se smatrati beskrajno sretnom i kad joj je Maxim ušao u život i uzdrmao ga do temelja.
Toga je jutra Erine šetala sama. Išla je uobičajenom cestom, pušeći, a nostalgični joj se pogled gubio među prolaznicima. U sebi je rasuđivala, tješila se, opravdavala, u mislima prolazila svaki osjećaj i započinjala dugi solilokvij. A kad bi je tuga odvela predaleko, dotle da se uplaši za vlastiti život, Erine bi se vratila korak natrag, zaustavljala se i hvatala za slatko osjećanje one daleke večeri, kada se osjećala kao djevojčica od jedva trinaest godina, uzbuđena i opijena ljubavnom srećom.
Večer je bila zimska. Grad već zanijemio i ulice puste. Britka ledena bura poigravala se s morskim valovima, a borovima koji su rasli na stijeni kuštrala krošnje, strmoglavivši se na šetalište uz obalu. U maloj marini usidrene su barke neumorno zibale bokove, ispuštajući monotono metalno pijehanje.
Ista se tišina uvukla u stan u staroj zgradi u središtu, dok je vosak sa svijeće polako kapao duž ruba velikog stola od ebanovine, praveći dugačku snježnu sigu. Na slabašnoj svjetlosti rasplesanih nestrpljivih sjena, razbacanih uskim hodnikom, trag rasute odjeće, na čijem su se kraju jedva nazirala njihova razdvojena tijela polegnuta na tlo.
Ležali su tako, zatvorenih očiju, da bi u sebi umekšali razarajući sukob emocija i iscijedili što je dobroga moglo biti. Potrbuške, s rukama prekriženim pod prsima, raščupane kose kao one krošnje vani, lica izbrazdanog potočićem tihih suza: nije si znala objasniti od sreće ili krajnjega bola niti se mogla oduprijeti onome što joj je stezalo želudac i stiskalo srce ledenim grčem. Onda je otvorila oči, nagnula se nad njega bez ijedne izgovorene riječi. Ostala je tako neko vrijeme da pogledom putuje njegovim savršenim licem, punim i vlažnim usnama koje je nježno dodirnula svojima. Mogla bih te ovako zauvijek gledati, pogledom prelaziti crtama tvoga lica, zaustavljajući se na tvojim svilenkastim usnama koje bih ljubila miješajući ih sa sobom.
On je jednom rukom pokrio čelo, a drugom ju je privio na grudi ne otvarajući oči. Prvi mu je put mogla čuti udaranje srca. Predala se tom zvuku kao da se predala njemu: slijepo, mahnito, zauvijek…
Imala je šest sati da proživi cijelu priču, daruje sve što se moglo, odrekne se svega i preda se bez susprezanja. Šest sati za upoznavanje, ljubav i rastanak. Šest sati za sjećanje. Ili zaborav, prema potrebi. A ona je željela zaboraviti, kad bi samo mogla. Ali nije uspijevala, nije mogla, jer on joj je i dalje bio najljepša i najtužnija stvar u životu.
Plaža je zimi bila pusta. Nebo, more, šljunak, grebanje: sve je prožimalo olovno sivilo koje je dosezalo daleka obzorja. Nepokretna tišina, uronjena u nestvaran mir. Kad je sišla do mora, mogla je čuti samo sramežljivo šaputanje zatočenih valova i ništa više.
U polumračnom dvorištu uhvatio me za ruku pa smo se uspinjali stepenicama umotani u obazrivu tišinu. Sa svakim korakom u meni je raslo nešto već viđeno drevnog okusa, malo gorko, malo slatko i malo preteško da se podijeli.
Prožeo ju je neočekivani drhtaj, natjerao da pritvori oči i onda ih polako otvori. Zapravo je bilo vrlo hladno, ali zima nije bila oko nje, nego u njoj.
Vrata su se za mnom zatvorila, ključevi izvučeni i bačeni kao da je zauvijek. Ništa s tog mjesta ne pamtim, osim niza prostorija visokih stropova obavijenih maglom. Ne mogu se sjetiti nijednog mirisa, nijednog vonja ni topline. Bilo je to samo mjesto koje je postojalo i gotovo. U trenutku sam se izgubila u njegovom zagrljaju, razoružana, kao osamljeno tijelo prema polusjeni. Sklopih oči i prepustih se struji. Osjećanje beskrajnog mira prelazilo mi je rukama i licem, uvlačeći se u grudi, kližući naniže do utrobe. Osjećala sam jedino toplinu njegove kože, miris njegove kože, njegovu kožu u sebi. Prenuh se. Otvorih oči i vidjeh svoj odraz u njegovima, dok je krv kolala snažno poput rijeke kojoj su otvorili ustave.
Zaustavila se i dugo gledala prema srebrnom i beživotnom moru, a onda osjeti da je dio njega, zaroni i ostane dugo u svojim mislima. Htjela je zauvijek ostati tako: u tišini, nepomična. Pustila se da padne unazad, udarivši glavom u šljunak, ali nije osjetila bol.
Ruku je zavukao u moju kosu, a onda je povukao jako, pa još jače. Nisam ga vidjela, samo sam ga čula i nedostajalo mi je njegovo lice. Časak potom mogla sam ga gledati, zagrliti i udisati kao cvijet koji opet mogu ubrati, nebrojeno puta, koliko god budem željela. Uzeh ga za ruke da ih obavijem oko svoga vrata: na trenutak sam poželjela umrijeti da uživanje nikad ne prestane. Klizila sam njegovim tijelom, polako, i uzela i darovala sve što je od mene ostalo…
Nagne glavu u stranu i tek tada osjeti da se oči prazne od one tople i prozirne tekućine čiji je ukus neodređeno prepoznavala, ali i prezirala. Ovoga puta nije razmišljala i pustila je suze da teku. Prihvatila ih je potpuno razoružana, nesposobna da ih spriječi ili zadrži i one su joj parale grudi, palile lice i razvezale uzde bolu koji je u jednom razornom kriku ispunio sav beskraj praznine. Tek mnogo sati potom stigla su plava svjetla, ljudi u plavom i oni u bijelom pa je i Erine dobila bijelu plahtu čiju je hladnoću i vlagu osjećala na licu. Osjetila je olakšanje, kao preporođena i lagana poput perca galeba koji je s krikom prelijetao zimsku plažu…
S talijanskog prevela Lorena Monica Kmet