7.
Iznenada otkrivamo, nakon poslednje krivine zid brane o kojem je kontrolor pričao, a u podnožju dolmsku železničku stanicu tako malu da, kad se uporedi sa zidom brane, izgleda kao da su je deca sagradila.
Morala sam da probudim gospodina Kodija, koji je spavao kao da se nikad neće probuditi. Kad je pred sobom kroz prozor voza ugledao zid brane, mislio je da sanja. Daleko više se šokirao kad je ugledao dolmsku branu nego železničku stanicu u Teksu. Kad je odlazio iz Dolmsa, nije bilo ni govora o planu za izgradnju brane. Tad se pričalo samo o rudniku i o životu koji će se promeniti u Dolmsu zahvaljujući rudniku. Gospodin Kodi suznih očiju gleda veliki zid što zatvara dolinu iza koje je potopljeni dolmski zamak.
Gospodin Kodi je zaboravio Dolms. Na Novom kontinentu se sećao samo noći u sobi broj trinaest starog hotela „Sentral” i sasvim novog i najmodernijeg hotela koji je sagradio od ušteđevine upravo na mestu gde je stari hotel „Sentral” srušen. I najednom se priseti dolmskog zamka, u kom je odrastao.
Gospodin Kodi je živeo u kuli zamka sa ocem i starim nastojnikom. Smeštaj po službenoj dužnosti za direktora rudnika i nastojnikov stan nalazili su se u kuli. U glavnom delu zamka niko nije stanovao. Niko u Dolmsu nije znao ko su naslednici zamka. Gospodin Kodi bi nastojniku, koji je sve vreme provodio dremajući u svojoj sobici, ukrao ključeve od zamka, te odlazio u tajnosti da se igra u velikoj plavoj sobi u kojoj su šaloni bili zatvoreni. Bio je tamo i jedan orman pun namirisanih haljina kog se gospodin Kodi seća tako živo da zadrhti. Gospodin Kodi je rastao i svakodnevno se nadao da će u plavoj sobi biti stanara. Jedna lepa bela spavaćica, sva izvezena, čiji je miris gospodin Kodi dugo udisao pre nego što bi napustio sobu, bila je položena na krevet, presavijena kao da je tek oprana i opeglana.
Gospodin Kodi je veoma bled. Otkad se iskrcao s „Providansa”, loše vesti se samo nižu. I malo groblje je poplavljeno, kao i svi kućerci izgrađeni oko zamka. Gospodin Kodi ponovo vidi sve grobove, sa imenima uklesanim u kamen, čije poreklo mu nije poznato. Sa žalošću otkriva da je ceo donji Dolms poplavljen, pa se čak ne pita gde će živeti.
Gospodin Kodi tek sad shvata da nikad nije dobio vesti od oca. Otkad je napustio Dolms, oduvek je živeo kao da mu je otac umro. Stari nastojnik u zamku se brinuo o njemu kad je bio mali. Njegov otac je provodio sve vreme u rudniku. Bio je ponosan što je direktor i rukovodilac svega. Govorio je da dolmski rudnik skriva veliko rudno nalazište i da će on biti taj koji će ga otkriti. Gospodin Kodi nije voleo rudnik jer ga se jako plašio i nikada tamo nije odlazio sa ocem. Radije bi ostajao u zamku da se igra sam u plavoj sobi, dok bi stari nastojnik dremao u svom sobičku. Gospodin Kodi se najednom pita šta je s njegovim ocem. Rudnik i zamak bili su sav njegov život.
Gospodin Kodi je toliko ožalošćen što je dolmski zamak, sa svim okolnim kućercima, potopljen na dno jezera da je zaboravio na bankrot hotela „Sentral”. Više ni u šta nije siguran, on koji je, po povratku s Novog kontinenta, bio siguran u sve.
Zabrinutost gospodina Kodija je zarazna. Pitam se da li ću moći da živim u školi u Dolmsu. Nikad pre nisam bila učiteljica. Silsi i ja smo želele da glumimo na filmu na Novom kontinentu. Da Loni nije bila tu, poslala bih možda odmah pismo da dajem otkaz. Želela sam da bacim Silsinu svesku poezije kroz prozor voza pre nego što voz uđe u dolmsku železničku stanicu. Ali sam se zaustavila. Kao da bi, da sam bacila njenu svesku pre dolaska u Dolms, Silsi umrla drugi put.
Loni je tužna. Njena tetka je samo nju volela, pa ju je napustila da bi se ukrcala na „Providans” i pridružila se vereniku kog Loni nikad nije ni videla. Loni se pita zašto je tetka nije povela sa sobom umesto što ju je poslala u Dolms kod nepoznate rođake. Samo dva dana u vozu bila su dovoljna da se vežem za Loni.
Sad postoji samo gornji Dolms. U vreme kad je gospodin Kodi ovde živeo samo planinske kolibe i rudnik, čiji direktor je bio njegov otac, činili su gornji Dolms. Sad, otkako je sagrađena železnička stanica, do gornjeg Dolmsa stiže se autobusom. To je autobus Elektrodistribucije iz Teksa.
Kompanija je izgradila sasvim novo stambeno naselje na obodu jezera za muškarce na brani i obezbedila im sve što je potrebno, da im ništa ne nedostaje, pa ni videoteka. Kontrolor će živeti izolovan u svojoj stanici, priteran uza zid. Pita se šta da uradi sa sasvim novim teleksom koji je železnica tek postavila u stanici da bi tokom zime ostali u kontaktu. Muškarci s brane pozvali su kontrolora da dođe da provodi večeri u videoteci.
Kad je kontrolor dao vozaču autobusa ime Lonine rođake, vozač je rekao da mora da je posredi greška. Lonina rođaka više ne živi u Dolmsu. Stoga sam se ja u svojstvu učiteljice pobrinula za Loni. Poljubila me je u vrat sva zadovoljna što je njena rođaka otišla i što sam joj ja novi staratelj.
Gospodin Kodi je popričao s vozačem autobusa, koji mu je saopštio ono što je želeo da sazna. Njegov otac, iako u godinama, još uvek je živ. Živi u kući koju je Elektrodistribucija iz Teksa sagradila baš uz novu gradsku kuću. Na ime naknade štete za potopljeni zamak, kompanija je želela nešto da uradi, te je sagradila, jednu do druge, njegovu kuću i novu gradsku kuću. Vozač kaže da su to dva nesporna arhitektonska uspeha. Ponosan je što je vozač autobusa Elektrodistribucije iz Teksa.
Vozač mi je rekao da ključeve od škole tražim od gospođe Žilde, vlasnice hotela „Glob”. Vozač autobusa kaže da se u gornjem Dolmsu gospođa Žilda pita više nego sam predsednik opštine. Gospodin Kodi je juče u vozu od Sijana do Teksa rekao da neznanci ne postoje. Ali meni je Dolms nepoznat.
Mari Redone, “Sisli”, s francuskog prevela Zorana Rackov, Partizanska knjiga, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Partizanska knjiga