UMJESTO UŠĆA
Koristimo vodu
kao što koristimo kuću ili mač.
Čovjek se umori i posegne,
metalna poluga napravi pomak
i na tren si mrtav, malo te nema.
Zatim izađeš lebdeće glave,
tijelo kao da nije živjelo.
Vani se skuplja sunce u dlakave kupole.
Tamo ne postoje linije, sve je kružnica.
Poželim uvući prste u maslačak kao biljeg,
ostavljati uzorke po obrazima, krasti tuđe riječi.
Glava tijela u kupaonici: odvojena od vrata,
pelargonije love kapljice vode
svojim račvastim jezicima.
Spušta se dugačak mlaz i on bi mi smočio stopala
da nije ledeno, sjajno gnijezdo
postavljeno umjesto ušća.
Poželim vodu u bočici, lopaticu i ići kopati
nešto na suncu. Želim suprotno od onoga što se događa.
To je, dakle, namjera: postati kružnica.
Proljeće postoji da izgorimo od želje za ljetom.
SVAKODNEVNE STVARI
Otvorila sam prozor
i sunce je ušlo u naš stan.
Odjednom smo vidjeli
tisuće zrnaca prašine i peludi, onoga
što je bilo i onoga što spava u ljuskicama
svakodnevnih stvari.
Godinama smo se pripremali za ovo,
smišljali načine da opišemo
početak, kako je nastala samosvijest
i razdjeljak na glavi.
Čestice svjetlosti ulaze u naše nosnice,
spuštaju se kroz vratove pa sjedaju na svijetleće,
prašnjave kauče koje imamo u slezeni.
Kreću se tragovima djece na
klizalištu i tope njihove pokrete.
Sve što kažemo zaboravit će se,
sve što prešutimo sjest će na grimizni oltar.
Svjetlost se smije iz pojedinih vlati kose
koje šute zatabane u tepih.
Čemu se danas veseliti
osim svjetlu?
Nedogođeni nas pokret spaja
kao južni i sjeverni pol.
RIJEČ
Kad je zašla toplina,
pokreti su postali nevješti.
Tumarati, sudarati se sa stvarima:
sve su riječi ispadale
iz usta nečije nesreće. Te su noći bile nečujne rasprave
između mene i uglatih drvenih ježeva.
Požari iz mojih tabana
došli su do mojih ušiju i tamo zapjevali.
Ponovno smo poželjeli zvuk: uzeti tanjur,
oprati ga. Igrati se da ga češljamo. Ne paliti
svjetlo. Uzeti mali vrč
i ne razbiti ga. Imati moć nad pokretima.
Lisica zna sve tajne,
ali to ne znači ništa ako jež
zna samo jednu
i neće reći.
Ujutro se ničeg ne sjećamo.
Dane ispunjava ono što je bilo
i ono što bi moglo biti
ako nikad više ne otvorimo oči.
Razbacani predmeti govore suprotno,
nađu ravnu stranu na koju će leći
i ne znaju
gotovo ništa, ne govore ništa.
SREDIŠTE IZMJENA
Našla sam zvijezde u tvojoj sjeni,
gledala kako se pale i gase.
Titrale su kao lampice,
ukrasi sobe,
soba je dani provedeni
sa sviješću o nama.
Gledam kako nokti traže malo prostora
između zida i prozorskog okvira. Raduje me
tvoja potraga za zmijskim kožama
koje šušte iz kauča i tepiha.
Načinila sam kompas od kose
koja ti je ispala i pamuka
koji je ispao oblacima
pa ga postavila kao jezik.
Koliko volim tvoju mekoću,
toliko volim pljuvati srebrne žalce.
Zato je mjesec, središte izmjena,
postavljen kao sat
na zidu naše sobe.
