Aubade
Aubade je bizon.
Rastvara svoje rogove kao lopoč,
a voda je rosa ishlapjela uslijed pokreta vrata
prema gore. Ta izmaglica skuplja se u uskom,
uzdignutom sloju krzna koje prati kralježnicu
kao bijeli jelen cestovni promet
kad pada snijeg.
Bijele latice lotosa,
ili,
bijela krvna zrnca kao niske od bisera
koje vise sa krovova kad je hladno.
Aubade-dah zaleti se i pojuri svojim kratkim,
strelovitim letom,
moguće kao život bijelog zeca
i ostalih bijelih životinja.
Aubade: jedino je on u cijelom prizoru smeđ.
Sve je ostalo bijelo, svugdje
gdje god malena puška oka
presvučenog tankom mrazovom opnom
može načiniti trapez.
Jedino je smeđe stablo s četiri korijena
i sa dvije grane.
Ne znam zašto, aubade
me podsjetio na žonglera
koji čeka da se na pješačkom prijelazu
pojavi zeleno svjetlo. Zatim počinje bacati u zrak
blatnjave teniske lopte,
kuglu po kuglu,
nalik na velike, pretjerano pravilne orahe,
tup.
Kad bi bar jedna ispala na mokru cestu,
otkotrljala bi se pod haube auta koji čekaju znak da krenu
i dan bi bio osiromašen.
Ovako, nema greške. Nema blata na rukama.
Moja je ljubav
lovac koji nišani
u prazan prostor između rogova.
Luksuz: zašto smo voljeli plakati
i koliko nam je sve to značilo
Dok je bijela bila redukcija i sjeverni pol,
ljubičasta je bila boja našeg obilja.
Jeli smo grožđe, nosili smo ljubičaste toge
i na sajmovima plastike marili samo za mekane,
sintetičke stvari.
Išli smo u restorane u Rimu, tražili da nam daju
ljubičastu kremu za van
i onda je mazali po plahtama hotelskih soba
koje na kraju ne bismo platili.
Luksuz je bio naš zajednički nazivnik. A jedini pravi luksuz
bio je rijetka tkanina
i nabavljao se od prekomorskih izvora
gdje su ga melankolične tkalje izvlačile
iz suznih kanalića koala, činčila
i pandinih mladunaca.
U vrlo ranoj dobi shvatili smo: ako želimo pravi luksuz,
moramo ga sami uzgojiti.
Počeli smo se truditi još kao tinejdžeri.
Stiskali smo očne kapke
i zamišljali kako je svijet grozan i surov
te da je svaki od nas sam i nezaštićen
držeći se pritom za ruke. Pokušali smo se ponekad
i ugristi za usnicu.
Mislili smo pritom na aubade.
Ne bi li nam ispalo malo ljubičaste krvi
kojom ćemo obojiti kuglicu vate
u melankolično, jesensko vino
zarili smo tanke nokte svaki u svoju veliku ciklu
i plakali, okrenuti jedno drugom leđima,
koliko smo već toga dana mogli.
