Pitanja koja nisu razriješena negativno
sa naših noktiju kaplje voda
s imenom, pod njima ljuspice plave kože
našle su samo krletku
virusa u permanentnoj mutaciji
koji se prenosi s koljena na koljeno pa na jezik
vlažan i snažan i po površni grub
kao goveđi što skida posteljicu s njuške
mladunca, jezik koji ti otvara nozdrve,
bebo-idola, bebo-kokoške, ipak
bebo-koja-si-bila-prva, mi te tražimo
pod noktima, u knjigama, u autotjunu
i autoironiji, na nudističkim plažama
patnje, i zvjezdanim mapama,
u muci o samo-
poštovanju, na društvenim mrežama,
bežičnim, kao da drugačije i postoje,
u mrežama ribara što čuju kako sirene
prizivaju glave maslačaka, s ramena nam
odlijeću, vraćaju se, okreću
kao suncokreti
pa opet prhnu u lastama
sa žica nad kućama koje smo napustili
takve nazivamo domom
i žeđamo povratke onima koji se smiju
u sjećanju u suzama u dječijim pogledima
podnosimo ih teško kao pseće
oni liječe kao daljina među nama
i žito kojim se gađamo
i gazimo ga, detonirajući mine
želja, a po nama pršti zlato zaborava
boli taman koliko bi trebalo
mnogo manje nego mi jedni druge
kontrolisano bombardovanje iz bombonjera
prazničnih, bomb/on/icama tuge
duge poput poziva što ga vječito čitaju
selice, kad će kraj,
misli jedna
čita samonikle suglasnike stijena
čita zareze mora koje je u kamenu
i pjesnika koji na njemu spava
je li našao san, kolijevku, ili tek
/naš/ kraj
daleko je, misli druga, svugdje
gdje si kandžama na trenutke zadržala
nebo
ponijela modru krljušt, ostavila ranu
otvorenu
kao kapiju
pred povratak
studenata s Univerziteta Prolaznosti
u kuću koja neprestalno napušta
tvoje srce, ostavlja te
da ga nadlijećeš
prva i dalje čita poziv
do juga i nazad, sporo
ispija samoglasnik mjeseca
njegovo svijetlo, srebrno O
začuđeno, ojađeno, oduševljeno
nad bunarom
u pustom planinskom polju
naselju gdje više niko ne živi
a svi mu se povremeno vraćamo
s idejom o seoskom turizmu,
nju još nismo sasvim odbacili
