uvijek se nađemo u briselu
spuštajući se na tvoj krevet penjem se u zemlju
poraženih, govoriš, kao što polažući prste na tastaturu
dižem olovnu prašinu oko kapija čije su čuvare zamijenili
krilati lavovi, i sada skamenjeni odolijevaju podsmijesima.
nešto se ka nama kreće kao kiseonik preko usaglašenih vrhova
krošanja. i dalje nalazi razlog da nam se približi. nalazi i način.
na čuđenje svih, kao foka koja s žudnjom prilazi pingvinu.
nešto nalazi put do nas trčeći bosonogo preko crnih niski
kojima smo samozadovoljno vezali dvije strane klanca.
kao pop balerina, krvavih stopala, priređuje nam
vanredan šou.
ranije smo vjerovali da će zasigurno nešto pući. manja
životinja, lanac, ili srce. ali našli smo način. kao lutalica
alkohol, Verlen Remboa. uvjerljivi smo,
dok nam se glave kotrljaju. naša je ljubaznost
perverzija osvetnika.
parodija, to je poslednje utočište, kažem. klimaš glavom,
a spuštaš me na krevet, dižeš u zemlju palih. sve smo bolji
u dilovanju imenima, marija. sve vještije gradimo kulu
na strmini. srećni smo, kao kockari. lagani,
kao skandinavski turisti.
nešto se gubi svaki put kad dobijemo pravu kartu,
nešto udaljava kad prevoz stigne u pravi čas.
diže u vazduh, cijepa, i sitni, završava
u plućima.
iz neobjavljenog rukopisa, 2018.
