1
u ovoj pjesmi
sam sasvim sama
u prostoru van imaginacije
samo objekti i ja
nepomični
bivstvujemo
kao znakovi bez odnosa
ovo je pjesma mirovanja
u njoj se ništa ne kreće
ne lomi
ne ruši
ovo je prazna pjesma
van čitanja
život je negdje van te praznine
u ovoj pjesmi
bijela tabla
crne stolice
i ja
prostrte kao na platnu
značenje je negdje van rama
mi u najvećem miru
čekamo
da niko ne dodje
da ostanemo prazne
stolice
tabla
ja
ništa neću pomjeriti
u ovoj pjesmi
praznoj
baš ništa neće da zaboli
2
u ovoj pjesmi
ti i ja
između tebe i mene
razdvajaju se dlanovi
i sa vrhova tvojih prstiju
povlačim se
u ovu pjesmu
između tebe i mene
sve je
između mene i mene
prostrla sam se
čak do tvog kraja
čežnje
u ovoj kratkoj pjesmi
između tebe i mene
ja
3
u ovoj pjesmi
voz
i Srđan
piše pjesmu
u Srđanovoj pjesmi
ja
u ovoj pjesmi
nisam
kao
u Srđanovoj pjesmi[1]
nisam
pjesnikinja
u ovoj pjesmi
je drugačija
u Srđanovoj pjesmi
ona spava
ona diše
ona možda ne stiže
u ovu pjesmu
ne staje
Srđanova pjesma
počinje kada
stane
voz
žuri
ona spava
ona diše
ona možda nikad ne stiže
u ovu pjesmu
na prokletu stanicu
stižu samo
pjesma
Srđan
i voz
4
u ovoj pjesmi
ušuškane smo
četiri lampe i ja
dvije odaju žutu svjetlost
dvije su bez sijalica
pored nas strpljivo čeka
jedan regal
sigurno čeka decenijama
u ovoj pjesmi
čeka se
iza zatorenog prozora
po krovovima
i požutjelom lišću
prvi snijeg
zalegao je
prostro se po ulici ispod nas
kao pijanac
sa prijatnim prezirom prema životu
toplim kao žuto svijetlo u ovoj sobi
u kojoj lampe i ja
čekamo
zajedno
dok regal čeka pored nas
neko je pod prozorom nagazio pijanca
zaškripao je njegov promukli glas
neko ko sada gleda prozor
i žutu svjetlost čuje
kao nadimak kojim su ga zvali samo u kući
ali u ovoj pjesmi
ušuškane smo samo
lampe i ja
i regal čak čeka pored nas
u ovoj pjesmi
čeka se
iza zatvorenog prozora
sve koji se vraćaju
grije
snijeg,
veliki prezir
5
u ovoj pjesmi
malo je hladno
u njoj su
snijeg i
ulica što se odmotava
nezavisno od koraka
koji prestaju
u ovoj pjesmi
ispod zatvorenog prozora
vraća se
ulica
se
odmotava
kao da se ne poznajemo
u ovoj pjesmi
ušima je toplo
od žute svjetlosti
iza zatvorenog prozora
u ovoj pjesmi
vraća se
ulici
što se neumitno odmotava
ne znači
svjetlost koja čeka
iza zatvorenog prozora
neko čeka najduže
u ovoj pjesmi
vraća se
ispod zatvorenog prozora
snijeg
sakriva tragove
na ulici što se odmotava
i ugrijane uši lebde nad njom
6
u ovoj pjesmi
vjetar
kapa
ne, šešir
kaput, ljubičaste čizme
i grad
ski
park
u ovoj pjesmi
se promiče
između stabala
raširenih ruku
se diše
iz
pre
kida!
i
ubrzano
se promiče
u ovoj pjesmi
ipak, nema
ljudi
nekud žure
riječi
raširenih ruku
vjetar
šiba
ispod već praznog šešira
u ovoj pjesmi
raširenih ruku
kaput
se s
kida!
u ovoj pjesmi
se prolijeće
pored
ljubičastih čizama
pada šešir
iza
raširenih ruku
grad
ski
park
7
u ovoj pjesmi
ja sam u zamci
nije šala
što više čupam
više steže članak čeličnim zubima
ne volim da sam u zamci
nije šala
moje čeljusti će presuditi
u dva griza
oslobađam nogu
u ovoj pjesmi
ushićena
slobodom
i bolom
ljubim metal i još tople nožne prste
ljubim
i nastavljam dalje
istina je
idem dalje i bez stopala
jer
u ovoj pjesmi
ne pravim korake
nego
zvijezde
8
u ovoj pjesmi
imam dvije glave
jednom se bodem
i ljubavno gurkam
drugu spuštam stidljivo
i rumene mi obrazi
imam četiri noge
dvije visoke zategnute
sapi
napete spremne na trk
druge dvije završavaju malim stopalima
njima se sklanjam
i posmatram što bi se moglo zbiti
imam četiri ruke
sve su iste
ispružene dječji
padaju od umora
po razbacanim slovima
u ovoj pjesmi
koju je trebalo da započnem
na onaj drugi način
oba moja grla
stegnuše se
pred uzdah
i pred riku
ovo je pjesma
pred uvir krvi u srce
pred talasom spasonosne tuge
pred cijepanje
ili smiraj
ova pjesma je daleko pred pjesmom
pred otvorenim dlanom
pred goveđim jezikom
zaglavljena u tišini
pred prevremenim rađanjem
i kako stati
u ovoj pjesmi
kojom nogom
izaći iz nje
i odmahnuti umornim rukama
iz ove pjesme
bacam se na glave
ova pjesma
hvata me za rep
9
u ovoj pjesmi
ja ponovo sama
u sobi bez prozora
poluotvorenih vrata
iza njih je mrak
u ovoj pjesmi
ja sama
u sobi
je strah
bez prozora
u ovoj pjesmi
i istoj sobi, sad već praznoj
he he leluja zavjesa
10
u ovoj pjesmi
nisam
ja
sam tamo
odakle dopire glas
koji naziva se
odjek
om
[1] Riječ je o pjesniku Srđanu Gagiću i pjesmi Voz iz njegove zbirke Prelazno doba
