(Nora Ikstena, Majčino mlijeko, Hena, 2019.)
Ovu priliku iskoristit ćemo za predstaviti jednu od najpoznatijih suvremenih latvijskih spisateljica – Noru Ikstenu (1969.). Njezina književna djela moguće je kvalificirati kao (auto)biografske fikcije odnosno ne-fikcije, a osim romana piše još i kratke priče te eseje. Ikstena izvrsno spaja svoj književni rad i politički angažman te je poznata kao veliki aktivist latvijskog kulturnoga i političkog života što dolazi do izražaja i kroz roman Majčino mlijeko, gdje rekonstruira razdoblje Latvije u sklopu SSSR-a pa sve do rušenja Berlinskog zida (9. studenoga 1989. godine).
Djelo Majčino mlijeko smješteno je u razdoblje osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća te problematizira borbu za vlastitim nacionalnim identitetom. Dakle, riječ je o pseudopovijesnom romanu, koji prikazuje fikcijsku autobiografiju dvije marginalizirane ženske osobe, odnosno kako zbiljska povijesna zbivanja i previranja unutar sovjetske Latvije uvelike utječu i određuju život pojedinca. Poglavlja su tvorena od fragmentiranih zapisa kroz koja se kontinuirano izmjenjuju glasovi dvije pripovjedačice. Iznoseći vlastitu intimu, one razotkrivaju licemjernost sovjetskog društva:
,,Rodile smo se tamo i tada i to je odredilo naš život. Imale bismo drugačiji život da smo se rodile negdje drugdje” (Ikstena, 2019: 23).
Važno je naglasiti kako koristeći elemente ženskoga pisma, spisateljica veliku pozornost posvećuje upravo ženskim junakinjama te prikazuje njihovu intimu, dok su muški likovi prikazani površno i plošno. Sukladno tome, Ikstena je glavne junakinje (majku i kći) ogolila do srži te kroz izvrsnu psihološku, etičku i socijalnu karakterizaciju likova predočila ih kao stvarne osobe od krvi i mesa. Njihov fizički izgled je nebitan, kao i njihova imena jer one su univerzalni glasovi svih žena. Oni su glasovi marginaliziranih žena uz koje je odrasla sama spisateljica. Njihove priče su autentični iskazi, odnosno bolna svjedočanstava popraćena fikcijom. Kako imena likova nisu relevantna, ali su uvelike potrebna zbog razlikovne uloge, spisateljica je, ipak odlučila svojim junacima podariti imena. No, ona simbolična sukladno njihovim obiteljskim ulogama ili poslovnim funkcijama. Tako se pojavljuju likovi: majka, majčina majka, majčin otac, razrednica, pjesnik itd. Neki junaci samo naizgled imaju vlastita imena, međutim i ta imena su simbolična (primjerice Serafima u značenju ‘svjetlećeg (vatrenog) anđela sa šest krila’ ili Jesa – ‘dar’).
Iako roman prikazuje tri generacije žena (baku, majku i kći), životna sudbina one najstarije jedina nije vlastita ispovijest nego biografija drugih o njoj odnosno njezina sudbina je stavljena u funkciju karakterizacije njezine kćeri – junakinje, koja okuplja sve likove i koja pokreće cijeli roman. Majka od samog svog rođenja na sebi nosi žig društvene zbilje. Ubrzo po njezinom rođenju njezini roditelji su razdvojeni zbog političkih razloga. Slobodna Latvija tad postaje san, a sovjetska Latvija stvarnost. Svaki otpor novoj vlasti se kažnjava te društvo počinje slijepo prihvaćati postojeći režim bez pružanja otpora. No, očeva sudbina uvelike utječe na majčin život. Njegova priča oblikuje njezin pogled na svijet. Iako je otac uvijek majci ostao stranac, njegove priče o slobodi urezale su joj se u pamćenje i pratile je kroz cijeli život. Zbog poznavanja nekadašnjeg načina života u domovini, u njoj se budi snažan otpor prema totalitarnom režimu i želja za slobodom. Majka tako postaje neprilagođena društvu u kojem živi, nesposobna uživati u životu, nesposobna istinski voljeti, nesposobna živjeti. Ta ,,neprilagođenost sovjetskoj realnosti” prati majku u stopu. Ne dopušta joj disati. Tjera je u progon. U smrt. Ona postaje poput svoga oca, čiji je ,,gen samouništenja” naslijedila:
,,U meni je jednako ciljano cvjetala mržnja prema cijeloj toj dvostrukoj i licemjernoj egzistenciji, u kojoj su ljudi bili prisiljeni igrati dvije uloge. Nosili su zastave na demonstracijama u svibnju i studenome, uzdižući na svijetu najjaču crvenu vojsku, revoluciju i komunizam, a u kuhinjama svojih domova ispirali to sve čašicom alkohola, križajući se i čekajući englesku vojsku koja će ući kroz Bolderaju te osloboditi Latviju od ruske čizme” (Ikstena, 2019: 22).
To prokletstvo neprilagođenosti i otpora prema društvenoj zbilji u kojoj se nalazi njezina domovina, majci nije dopuštalo dojenje njezinoga čeda. Hranjenje djeteta s vlastitim mlijekom, majka je izjednačila s prenošenjem ,,gena samouništenja”. I njezina kći postat će poput nje. I nju će tištiti ista sudbina. Stoga ona nedojenjem nastoji spasiti vlastito dijete, baš poput hrčka, koji proguta vlastito mladunče. Prema majčinoj interpretaciji, on to čini kako bi svojeg potomka spasio od ,,kaveza”. Zanimljivo je kako, iako je roman izvorno na latvijskom nazvan Mātes piens (Majčino mlijeko), ipak prijevod na engleski jezik glasi Soviet milk. Sama spisateljica u jednom intervjuu potvrđuje vjerodostojnost i zadovoljstvo zbog engleskog prijevoda. Naime, mlijeko, koje teče kroz majčina prsa nije mlijeko njezine domovine jer Latvija u tom trenutku ne postoji kao slobodna i samostalna država. To je mlijeko okupatora. Mlijeko sovjetske vojske koja je okupirala latvijski teritorij i podredila ga Moskvi. To mlijeko ne hrani latvijsko dijete nego ono sovjetsko:
,,Baš je čudno postojati, tako otrgnuta. Od nečeg toliko prirodnog, uzvišenog, lijepog čemu se stoljećima divilo. Majka hrani dijete. Njezino je lice obasjano svjetlom, oči gledaju Božje čudo koje leži u njezinim rukama. Dječje oči gledaju je bespomoćno i prepušteno, glasovi prirode isprepleteni su, mlijeko koje teče iz majčinih prsa voda je života koju pije dijete, a veza među njima vječna je i beskonačna. Moja majka, koja je bila mlada liječnica, vjerojatno je znala da je njezino mlijeko djetetu moglo više škoditi nego koristiti. Kako da drukčije objasnim njezin odlazak od kuće odmah nakon poroda? (Ikstena, 2019: 6-7)”.
Paradoksalno je što žena u kojoj ,,se nisu udomaćili majčinski osjećaji ni majčin instinkt” je zapravo donositeljica života. Majka je ginekologinja. Ona daje i oduzima život. Iako nikada nije izravno poticala svoje pacijentice na abortus, majka je smatrala kako je rađanje djeteta u okolnostima u kojim žive besmisleno. No, brinula se za sve svoje pacijentice bez obzira na njihove zahtjeve jer je znala kako im samo ona može pomoći. Ali tko može pomoći njoj?
,,‘Učitelj Blums nas je odveo do napuštene crkve, ondje smo vidjeli zvono s iščupanim jezikom. (…) Mama, rekla sam da me to zvono podsjeća na tebe. (…) Zato što mi se ponekad tako čini – netko ti je ukrao radost života. Iščupao ju je iz tebe kao jezik iz tog zvona. Zato ne možeš zazvoniti – točno tako, kako je učitelj Blums rekao za zvono’”(Ikstena, 2019: 162).
Osoba koja psihički i fizički podiže majku je njezina kći – druga pripovjedačica. Na taj način je izmijenjen arhetipski motiv majčinstva. Paradoksalno dijete poprima konotacije majčine funkcije, a majka zadobiva karakteristike djeteta. Kći je prisiljena prerano odrasti kako bi se mogla skrbiti za majku. Prelazak iz urbane sredine, gdje je djevojčica odrastala uz majčinu majku i majčinog očuha s vjerom u ideologiju, u ruralni kraj imao je veliku ulogu na izgradnju njezinoga karaktera. Naime, živeći u teškim uvjetima s majkom na selu, kći spoznaje istinsku vrijednost majčinih “krivovjernih” priča. Tako se i na nju, premda odvojenu od majčinih prsa, prenosi spoznaja o ,,kavezu” unutar kojeg žive, ali na sreću ne i ,,gen samouništenja”. Iako i kći pruža otpor prema režimu, njezin bunt je ipak sukladan sa stanjem unutar cijele Latvije, koja krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća postaje željna slobode. Za razliku od majke i djeda, kći je psihički snažna i optimistična mlada djevojka. Ona je majčina nit vodilja. Majčin Vergilije kroz pakao života. Njihov odnos majka-kći najbolje oslikava simbolična šetnja kroz snijeg:
,,Iza groblja počela je uzbrdica po kojoj smo se penjale. Bilo je snijega do koljena, nije bilo drugih tragova i ugaženih stopa. Na pola puta stala sam jer mi je bilo teško disati. Zapalila sam. Strpljivo me je čekala. I počela koračati ispred mene i utrla put za mene. Bilo je lakše ići njezinim stopama. Iako su bile male. Odlučno je koračali ispred mene, pletenice su bile prekrivene injem, na leđima je teglila školsku torbu. Oslobodila mi je put. Više nije bilo daleko. (…) Bile smo samo nas dvije. Iza nas kćerine stope po kojima sam se popela gore, ispred nas još neutrto snježno polje” (Ikstena, 2019: 71).
Mikrokozmos romana, kroz prikaz različitih biografija progovara i o rodnoj problematici i to kroz lik optimistične Jese, odbačene po rođenju zbog ,,dara” koji joj je podario Bog/priroda. Ona je ujedno i ,,Božja šala”, i ,,Božji dar”. Nepotpuna žena i nepotpun muškarac. Iako je Jesa prvotno odbačena od topline obiteljskog doma, potom godinama progonjena i odbijana zbog svoje različitosti, ona ipak usprkos svemu ne gubi empatiju i ljubav prema životu . Štoviše, Jesa sve životne prepreke prihvaća kao trenutna stanja pa tako i sam politički režim kao nešto što će jednom proći. Izlazak iz ,,kaveza” njoj predstavlja pravo na iskazivanje vlastitog identiteta. Dok je latvijski identitet samo potisnut zbog okupacije, njezin autentični glas je ušutkan u potpunosti. Jesa je u mnogo gorem položaju nego lik majke jer su ljudi poput nje oduvijek društveni izopćenici. Marginalci s društvenog dna. No, oni to nisu postali zbog svojih životnih odlukama, nego ih progonstvo prati od samoga čina rođenja. Stoga Jesa u novoj državnoj tvorevini vidi priliku za prihvaćanje i onih drugačijih, odnosno transrodnih osoba poput nje same:
,,Ispred mene je bila gorka Božja šala. Ispred mene bilo je maleno muško tijelo sa ženskim međunožjem. Na mjestu grudi nije bilo ni zametka, bile su to muške grudi. (…) ‘Vanjski ste djelomično žena, a iznutra ste djelomično muškarac’, smogla sam hrabrosti i rekla. (…) Onda je briznula u plač i jecajući ponavljala – ‘ne, ja sam žena, ja sam žena, ja sam žena.’ Potom se malo smirila i upitala – ‘može se li tog muškarca iz mene izrezati?’” (Ikstena, 2019: 120).
Što se Latvija sve više približava dugo očekivanoj slobodi, majka tone u sve dublju depresiju. Paradoksalno, ali i simbolično jer sa smrću socijalističke ideologije, umire i majka, žena koja je toliko iščekivala slobodu. Majka tako nikada nije istinski spoznala slobodu, osim u svojim snovima. S majkom umire stara državna tvorevina, ali rađa se nova. Sa smrću majke i SSSR-a odstranjen je poput izrasline ,,gen samouništenja” koji se prenosio s koljena na koljeno. Nema više ,,kaveza”. Samo sloboda. No, majka nikada neće biti građanka novonastale Republike Latvije. Ona će uvijek ostati podsjetnik na neslobodu jednog socijalističkog režima, na patnju jednog naroda i njegov san o slobodi, ali i na ogorčenost pojedinca naspram kolektiva. Možda je tako i bolje za majku jer jednom neprilagođena ostala bi uvijek neprilagođena. Ona bi se zasigurno razočarala u novo licemjerje i dvoličnost latvijskog društva kada bi ugledala kako nekadašnji uzorni sovjetski građani odbacuju svoje kukuljice i postaju veliki domoljubi. San o slobodi je jedno, a zbilja nešto drugo:
,,Dođi vani, mama, u cvatući, svijetli, suncem obliveni vrt. Dođi vani, mama, u život, koji će tek početi! Sve drugo bilo je samo grozan prolog gdje je bilo svakojako, ali sada će biti drugačije, i sloboda, mama, nije ropstvo. Ali majka gotovo i nije napuštala svoju sobu. Nije ju napustila čak ni kad smo Jese i ja, od sreće, ali i od nemoći plačući, govorile da mora izaći da bismo se držale za ruke kroz tri baltičke države koje žele biti slobodne. Da ćemo stvoriti ljudski lanac gdje će svatko imati svoje mjesto i da će svatko od nas u isti životni tren izaći na svoj put i pružit će jedan drugome ruku i nitko nam više nikada neće učiniti ništa nažao. Mama, bit će to ona sloboda, moraš izaći i sudjelovati. Majka nije izašla” (Ikstena, 2019: 201).
Iako je ovo pseudopovijesni roman, koji je smješten unutar točno određenog nacionalnog kruga, ipak bismo ga mogli univerzalno primijeniti unutar različitih nacionalnih zajednica. Dakle, roman ne razotkriva samo licemjernost sovjetskog društva nego i ljudskog društva kao cjeline. Osim toga, Majčino mlijeko je kompleksan roman građen od niza različitih slojeva kroz koje se provlači niz aluzija na pojedine zbiljske političke događaje, ali i nit intertekstualnosti. Stoga bi se prije čitanja trebalo barem okvirno upoznati s političkim zbivanjima unutar SSSR-a, a kako bi se podobnije spoznala majka, potrebno je i pročitati roman Hermana Melvillea, Moby Dick, kao i roman Georgea Orwella, 1984 sa čijim glavnim likom se majka identificirala.
Literatura:
- Nora Ikstena (2019) Majčino mlijeko, Zagreb: Hena com.
- https://youtu.be/hjsKAszuwQE (zadnji pregled 4. 1. 2021.).