Od hladnoće
S krova Kunstmuseuma promatram božićnu
razglednicu Graza.
Snijeg ravnodušno pada po ostarjelim kućama, crkvama,
trgovima i po mrzloj Muri.
Motrim snijeg zaleđenih osjeta i osjećaja.
Vraćam se izložbi Andyja Warhola
(razglednicama slučajnosti):
slučajnim životima i smrtima, praznim i slučajno
ispunjenim plohama, iznemoglim vertikalama
i udubljenim horizontalama, licima, kostima,
automobilima i mašinama.
Pa ti me ljubiš neprestano, neumorno kao stroj.
Kakva slika, kakva prekrasna slika.
Troje mrtvih, troje lijepih mrtvaca u prometnoj nesreći…
Razmišljam o svemu što Andy nije uspio snimiti,
što je nemoguće snimiti: o vlastitom raspadanju, mutnoj
bešćutnosti, zatrpanosti stvarima, gustoći praznine.
Nepostojećim bolestima.
O presađenim organima – srcu, žući, metalnim rukama,
zapuštenom planetu…
O patnji Boga isključenog iz ljudskog postojanja.
Mojem mrtvom srcu daj još jednu priliku, malu sretnu priliku.
Crnim tušem označen je govor na vrhu jezika.
Grafitni vidikovac. Moguće konstrukcije riječi
pokazuje Andyjev prijatelj Christopher Wool.
Jezične sheme nepostojanja.
A govorio sam ti – meni ništa ne znače… tvoje riječi i
tvoj zamorni plač.
Pokušavam objasniti iscrpljujuća nastojanja.
Otkidam komadiće dana i nudim ih pticama
što skakuću po posjećenim božićnim drvcima.
Zamatam siromašno bdijenje u otrcan papir snova.
Ostavljena horizontalno u bolesti
pneumonia viralis, alia.
Od hladnoće, od hladnoće…
Izlet filozofa u Lubenice
Puhnuo je vjetar i donio hladnoću iz kamenih kuća
dok su filozofi, pijući vino, govorili o smrti, o bitku,
o prevodivim i neprevodivim riječima,
o knjigama, zapisima na vodi.
Vidjela sam pepeo što se rasiplje morem
i supove na stijenama što kljuju meso strvina.
Kosture kao amajlije, iza vidljivih stvari,
obrede prije i poslije umiranja.
Smijali su se, kao da je njihov govor
(o posljednjim stvarima)
snažniji od ovog trajanja u osami.
Slutila sam jutarnju svjetlost
na vratima crkve –
izbrisane tragove vremena.
Podne podbočeno štakama staraca,
i večer, pjenušavo vino zalaska
u dubine mora.
Slabašna maslina opirala se
kao putokaz pred zatvorenim prozorima.
Mačke su sjedile nepokretno,
mumificirana djeca boginje Bast,
čuvajući ognjišta.
Iz pukotina u kamenu izraslo bilje
prepunilo je zrak mirisima,
zaboravom i žudnjama.
Na ovom mjestu, očuvanog kozmosa
žive skriveni bozi.
(Nismo ih vidjeli, ili
ih nismo htjeli vidjeti.
Tko bi izdržao njihovu snagu?)
Ali, odlazeći,
ostavili smo milostinju
kao da su prosjaci.
Metafora
Kad je moj sin prošle subote došao iz Zagreba
i iz navike podigao poklopac na loncu,
uzviknuo je poznati stih mladog pisca:
volim ćufte, najviše volim ćufte.
Protrnula sam od začudnosti,
kako je pogodio poetski smisao kuhanja.
Subota je neobičan dan kad umjesto pjesama
pišem jela, miješam ih na ugrijanom štednjaku.
Slušam glas koji kipi u molekulama vode.
Čujem, buni more.
Glas morskog ježinca bodljama,
čačkalicama zabodenim
u svjež nasoljen odrezak,
dotiče slano tkivo mora.
Šum vjetra u loncu navješćuje noć i oluju.
Opijena i u bunilu pokušavam zaspati.
Čujem glas u zidovima.
Naslućujem, to mora biti pjesma.
Koračnica duhova pristiglih
iz udaljene močvare.
Samoća
Samoću ne možeš iskorijeniti kao stablo.
Njene ptice ostaju u krošnjama.
Planina je riječ kojom počinje filozofija.
Njen ponor je najdublji.
Na obroncima planine
topla sućut sunca i
dirljiva privrženost bilja.
U podnožju svadbuju rascvala stabla.
Voda zrcali samotna lica
promijenjena snom riba.
Na ispovjedi pred stablima
Ne mogu biti toliko brza
kolika je tvoja nestrpljivost.
Iz razrezanih očiju viri ranjeni snijeg.
Trepavice zabodene u zjenice.
Trbuh nasukan u oblacima.
Nezavršeni poslovi kao smrznuto rublje
vise na granama.
Koraci otežali od tvoga bijesa
kližu snježnom padinom.
Onaj sljedeći čini se najteži.
Posustajem u bjelini.
Gledam zaspale šume,
san im povijam rukama.
Klečim na ispovjedi pred stablima.
Gnothi seauton
U potpunosti
osloboditi se
sebe,
dok noćni vjetar
čisti tragove
neprestanih
početaka.
Balada o vremenu
Ubogom vremenu
zatrpanom ljudskim razlozima
nije dovoljna vedrina poslijepodneva,
pas što istrgnut s uzice radosno
trči livadom do vode.
Policajac s bijelim rukavicama,
ili drugi, s iznenadnim vijestima,
pokušava ga zaustaviti.
Dijete traži izgubljenu loptu,
gumeni globus kozmičke scenografije.
U dvorištu zrak je zgusnut
od prašine perja okamenjenih ptica.
Tri jeseni
Umorna sam.
Iz ležećeg položaja gledam
knjigu na polici: Ana Ahmatova,
Tri jeseni.
Zbunjuje me riječ jesen.
U rupčić zamatam krv.
Ne znam otkad krvari
rana u pregibu sjećanja.
Smrt začahurena u
komadić vate na zidu.
Zatvaram knjigu.
Na svijetloj strani ostaje
Zapadni ocean, moji dragi…
Na vodi jedrilice, Andrija pjeva.
