− Mislim da bi bilo dobro napraviti dodatnu pretragu – ginekologinja je rekla Kseniji dok joj je prelazila hladnim aparatom po golom trbuhu.
− Nešto nije u redu? – Ksenija je izvukla ruku ispod glave i podignula se u polusjedeći položaj.
− Predlažem vam da obavite pretragu kako bismo bili sigurni – još uvijek je gledala u monitor, ne osvrćući se puno na njezin strah.
− Kako to mislite? Recite mi što vidite! – panično se ispravila.
− Gospođo, smirite se! Lezite. Riječ je o amniocentezi, pretrazi koja se često obavlja u slučaju trudnoće starijih rodilja, nakon majčine trideset i pete godine. To je invazivna metoda i postoji određeni rizik od pobačaja zbog samog postupka. Zahvati poslije 18. tjedna trudnoće ne preporučuju se zbog poteškoća oko dovršenja trudnoće u slučaju pozitivnog nalaza, tj. u slučaju ako se roditelji zbog nalaza odluče na pobačaj…
Kseniji je sve bilo jasno. Liječnica je nešto vidjela. Malformirano, pomislila je.
− Postoji rizik za dijete ako to obavim? – pitala je.
− Malen, ali postoji.
Ksenija je izašla iz ordinacije i krenula kući. Nazvala je muža i mamu, vikala na njih jer ne razumiju što priča, lelujala među zgradama i konačno sjela na klupu u parkiću ispred kuće. Goran je izašao, sjeo do nje i zagrlio je. Naslonila je glavu na njegova koljena. Neko vrijeme su tako sjedili i gledali djecu kako se vesele kad se na klackalici podignu visoko, pa spuste, kako se spuštaju niz tobogane,ga lopaticom i ubacuju u kantice. Kako padaju i plaču.
Kasnije su, u stanu na kauču, razgovarali o pregledu i riziku koji donosi. On je bio puno smireniji, tješio ju je da će joj biti podrška što god da se dogodi i koliko god bude teško. Nisi joj vidio izraz lica dok je gledala u monitor, govorila mu je. U ovome smo zajedno, odgovarao je. Ovo je naše dijete.
Za to vrijeme Mia se igrala u sobi. Nakratko bi istrčala i radovala se:
− Mama će roditi bebu! – pokazala bi prstom na Ksenijin trbuh i nastavila se igrati.
− Ne želim izgubiti dijete, kakvo god bilo! – viknula je Ksenija tu večer, nakon nekoliko sati razgovora.
− Ni ja – rekao je Goran.
Sljedeći dani bili su za Kseniju kao usporene snimke: danju bi se odmarala na kauču, bezvoljna i umorna, ležala bi na leđima i gladila trbuh. Ustala bi i krišom promatrala Miju kako sjedi na tepihu pokraj kreveta u svojoj sobi, presvlači gumenu lutku i češlja joj kosu malim plastičnim češljem. Tako je sretna što će dobiti brata ili sestru, pomislila bi. Onda bi se uhvatila za trbuh. Što ako s njezinim djetetom nešto nije u redu?
Kako je trudnoća odmicala, daljnji pregledi ultrazvukom pokazali su odstupanja u razvoju. Liječnica bi prenijela roditeljima što vidi, ali na Ksenijina propitkivanja o zdravlju djeteta bila bi, jasno, suzdržana: − Gospođo, znat ćemo sve kad se dijete rodi.
Uslijedili su dani pomiješani s anksioznošću i nemogućnošću ulaska u rutine svakodnevnih aktivnosti. Živjeti uobičajeno značilo bi pomiriti se s novonastalom situacijom, na što nije bila spremna, barem ne još neko vrijeme. A ni situacija nije bila dokraja jasna, sve je bilo u carstvu mogućnosti, statistike. Povukla se u sebe i u samoći odrađivala trenutke apsolutne nemoći, ne želeći još i druge, posebno ne Miju, time opterećivati. Istresala je postupno iz sebe svu negativu prvog šoka, pa dočekala drugu fazu, kad se nazirao povratak privremene stabilnosti. Tek onda bi se izvukla van, polako i oprezno. U vanjski svijet gdje ju je čekao Goran i njihovo prvo, veselo dijete.
Drugi dio trudnoće prošao je u pripremama za dolazak prinove. Mia je zalijepila naljepnice na bijeli tvrdi hamer iznad krevetića u dječjoj sobi: My little pony, Monster high životinje, poster Snježnog kraljevstva s princezom Elsom koja svojim natprirodnim moćima uveseljava svoju sestru Annu. Goran i Ksenija educirali su se, čitali su priručnike o komplikacijama u trudnoći. Što god činili, nad njihovu radost se nadvio gigantski teret koji bi osjetili prilikom svakog novog ushićenja.
Ivan se rodio u zoru. Sve je bilo kako treba, Ksenija nije dugo rađala, drugi porod je u pravilu lakši, ali čitavo vrijeme strepila je za dječaka u boli, kroz suze pratila otkucaje srca na monitoru. Kad je začula prvi plač, spustila je, zadovoljno i umorno, glavu na jastuk. Polegli su ga na njena prsa. Toplina sitnog tijela učinila je da opet osjeti život, sebe, intenzivnije nego ikad ranije.
Nekoliko dana nakon poroda dobili su konačnu dijagnozu: rodila je dijete s Downovim sindromom.
***
Na plaži je još bilo tiho. Kupači iz kampa silazili su na obalu kasnije, jutra su bila rezervirana za majke i djecu. More se ljuljuškalo iza njenih leđa, rasprostirala je ručnike, vadila igračke i voće iz cekera, zabijala suncobran u šljunak.
− Možeš mu ovo razmazati sama? – istresla je bijelu tekućinu na dječakova leđa i pogledala kćer.
− Ivane, budi miran – Mia je prionula, dječak se hihotao, krema je bila hladna.
Ivan se radovao ljetu, plaži, počeo bi nevješto pljeskati čim bi se približavali borovima koji su se vidjeli izdaleka, borovima iznad kuće Ksenijinih roditelja u Rogoznici, mjestu s puno šljunčanih i prirodno kamenitih plaža, u središtu dalmatinske obale, najisturenijem dijelu kopna koji zadire u Jadransko more.
Ksenija napuhuje rukaviće za plivanje za Ivana, nutka djecu igračkama po izboru: lopatice i kantice, pištolji na vodu, brod i podmornica, figurice životinja… Izabrali su par igračaka, on svoj voljeni žuti brod, ali najviše ga je veselila najveća igračka – more.Mia je ostavila brata nakratko, zaplivala par metara i vratila se u plićak.
− Brojim do tri pa ćemo učiti gnjuriti! – držala ga je za ruke.
Kosi prorezi očiju stisnuli su se od sreće. Mia je zagnjurila glavu hitro, Ivan je samo umočio lice u more i brzo se ispravio. Nije začepio nos. Digao je glavu iz mora i razjapio usta.
− Disao sam more! Peče me gvlo, seko! – krenuo je prema njoj.
− Proći će – poljubi brata u mokru kosu nekoliko puta.
Stavlja mu masku za ronjenje. Sada gleda u moru šaren šljunak, račići i kozice, ljepota, primjećuje li on sve to, pitala se Ksenija. Čudi li se što mu je noga tako velika kada je gleda s maskom u moru?
Njih dvoje skaču, pjena pršti kao smijeh. Pa opet gurnu glave u, gledaju se u moru, izrone i dižu ruke u zrak.
Ivan je namještao masku koja mu je uporno klizila s glave i nepravilnih ušnih školjki. Kad ne bi uspio, ljutio bi se i zvao sestru. Mia bi uočila kada je brat ne može pratiti u igri, došla bi do njega i još jednom mu objasnila što treba uraditi.
− Dođite bliže obali! – Ksenija je doviknula s ručnika, premda su bili u plićaku, po mjerilima odraslih.
Pogledom je stalno tražila Ivana, a grimase na licu izmjenjivale su joj se kako bi se njegovi žuti rukavići i on pojavili iz valića i pjene. Zatim bi se naglo bacio unatrag. More bi pljesnulo o njegova leđa, a on bi viknuo: − Pljas!
Pored Ksenije sjedila je žena u crnom jednodijelnom kostimu, s velikim sunčanim naočalama i kosom skupljenom pod slamnati šešir.
− On je jako drag – obratila se Kseniji, kao da želi potvrdu.
− Da. I treba ga stalno paziti – odgovorila je pristojno i nastavila ih gledati.
− Mislim da Vas traži.
− Mama, sladoled! – odjeknuo je dječakov glas.
− Otići ćemo poslije, daleko je, u drugoj uvali. Kupaj se.
Djevojčica se vrtjela s bratom ukrug, ispuštali su razne uzvike i svako malo mahali mami. Ksenija bi im odmahivala, smiješak joj je titrao u kutu usana. Žena pored nje primaknula joj se bliže.
− Odmorite malo, ja ću ih gledati.
− Ne treba, hvala! Ksenija, drago mi je – okrenula joj se, konačno. Bila je mlada, čvrstog tijela. Svijetla kosa i njegovani porculanski ten činili su je mlađom nego što jest. Rane tridesete bez poroda, procijenila je Ksenija i skrenula pogled.
Zvala se Anita i htjela je razgovarati o djeci: koliko imaju godina, kako se slažu i koliko je teško biti mama. Posebno ju je zanimao Ivan, smješkala se svaki put kad bi se on začuo. U jednom trenu je čak kriknula kad je nespretno tresnuo, ili bolje pljasnuo, na stražnjicu posred plićaka.
− Divni su – konstatirala je.
Miris krema za sunčanje širio se kao lahor kako su ljudi stizali na plažu. Iznad usijanih glava pojedinačni glasovi su se stapali u žamor. Ksenija više nije vidjela djecu od gužve, pa je ustala i mahnula im. Čim je Ivan vidio mamu na nogama, dotrčao je do nje.
Kako su mu kratke ruke, pomislilae Anita. Ivan je srušio majku na leđa i sjeo joj na trbuh. Ona se smijala, vikala da se podigne, da će je zgnječiti, ali on se igrao mlohavim trbuhom kao da je na madracu za napuhavanje. Mia ga je odvukla natrag.
Uskoro su dvije žene razgovarale o korijenima što ih vežu za Rogoznicu i roditeljima koji životare u malom mjestu. Mukotrpno su radili kako bi ih poslali na školovanje u veće gradove, negdje gdje se život zapravo odvija. Zajednička poznanstva izranjala su dok su razmjenjivale nostalgična sjećanja o rodnom mjestu iz kojeg su pobjegle. Razgovor je potekao, bliskost se rodila.
− Mislim da ne bih više mogla ovdje živjeti, ponekad si zamjeram zbog toga, ali nemam hrabrosti za takvo što. Kao ni za štošta drugo – rekla je Anita.
S obalom je bila povezana samo ljeti, kad bi brzi tempo metropole zamijenila dalmatinska opuštenost na plažama i roditeljskoj terasi. Adaptacija je nužno trajala nekoliko dana. Anitin život bio je ispunjen. Živjela je sa suprugom na Trešnjevci, u stanu u prizemlju zgrade s prostranim vrtom i puno svjetla. Tako se osjećala bliže moru, svjetla mi na kontinentu fali, rekla je.
− Nemamo djece – nastavila je.
− Ima vremena – Ksenija je brzo odgovorila.
− Bila sam jednom u drugom stanju, ali nije uspjelo.
− Žao mi je.
Žamor je postao histeričan, morala se naprezati kako bi je čula.
− Rekli su da nešto nije u redu.
Ksenija je namještala rubove ručnika ispod bedara. U trenutku je zastala i prošla prstima kroz kosu. Nelagodna tišina kao da je presjekla žamor i sjela između njih.
− Bojala sam se, prekinula sam kasno, u osamnaestom tjednu.
Obje su pogledale u istom smjeru. Ivan je sjedio u plićaku raširenih nogu. Mogle su osjetiti valove koji ga zapljuskuju.
− Radila sam amniocentezu, ono, znate…
− Da, znam što je to – prekinula ju je usred rečenice.
− Nalaz je bio pozitivan. Liječnik u Petrovoj, krasan čovjek i veliki stručnjak, dugo je razgovarao sa mnom. Bila sam i na psihološkom savjetovanju kod gospođe koju mi je preporučio. Bila sam trudna već više od četiri mjeseca.
− U zadnji čas.
− Bojala sam se. Puno. Muž se bojao još više, roditelji su mi govorili da me čeka pakao ako rodim…
− U redu je bojati se – dodala je Ksenija. Zbog posljednje rečenice poželjela je ustati.
− U redu je biti hrabar i nesebičan – Anita je bila uporna.
− To o čemu pričate nema veze s hrabrošću.
− Nakon toga sam se stalno tuširala. Voda mi je pomagala. Činilo se kao da me čisti do kraja. Otada pokušavam zanijeti, trudimo se već neko vrijeme, ali nikako da uspije, ne ide…
Zapričale su se… Ksenija pogledom potraži djecu.Mia kopa tunel u pijesku i puni ga vodom iz kantice. Ivan nije s njom. Ona ustaje, gleda uokolo, po gužvi i plićaku i dalje i dublje, pa počinje dozivati sina. Požuri i čučne pokraj Mije. Pita je za brata povišenim tonom. Djevojčica ustane, gleda oko sebe, kaže tu je negdje, pa gleda, onda širi ruke. Ksenija hoda plažom i doziva dječaka. Ljudi polako podižu glave i osvrću se oko sebe. Pogledom traže dijete. Nekoliko ih shvaća o čemu se radi, prilazi i nudi se za pomoć.
Ona trči, preskače ručnike, zapinje o stopala, glavom o suncobrane. Doziva Ivana. Mora biti tu negdje, sigurno nije otišao daleko. Nije mogao. Ma ni stigao. Igračke su mu ostale na pijesku. I brod mu je u pijesku. Ne ide nigdje bez tog žutog broda.
Anita se priključila, pogledom prebire djecu u prvom kafiću. Igraju stolni nogomet i naguravaju se oko aparata za igrice. Pokušava saznati nešto od konobarice, opisuje ga, pita je li možda tuda prošao. Ksenija viče nedaleko od nje.
− Nema ga!
Čovjek s brkovima okupio je oko sebe nekoliko muškaraca, dogovorili su se kako će se podijeliti u skupine i potražiti dijete po okolnim uvalama. Ksenija im ga opisuje.
− Morate ga naći, on ne može sam.
− Znam, gospođo, dijete je. Naći ćemo ga, obećavam.
− Ne razumijete, on nije obično dijete. Ima Downov sindrom i neće izdržati sam – okrenula se prema Aniti i kleknula na kamenje.
− Ksenija, izdržat će sam kratko. Smiri se.
− Što ti znaš koliko on može izdržati? Što ti uopće znaš o djeci? – glas joj je bio ustravljen.
− Molim? Želim pomoći – ustuknula je.
Ksenija ustane i nastavi tumarati plažom, teško kontrolirajući pokrete. Doziva ga svom snagom i pita, povlači ljude za ramena, gazi im po ručnicima. Nitko ga nije vidio. Lica su uplašena, a geste pune empatije. No, nisu vidjeli njenog sina.
Anita je hodala za njom. Mia je cijelo vrijeme trčala za mamom, oko mame, ispred mame, zabrinuta. Nije znala reći kada je Ivan nestao.
− Mama, ja sam kriva! – prekrila je uši sitnim rukama i plakala.
− Nisi, dušo, naći ćemo ga – uspjela je odgovoriti i nastaviti mahnito kaotično kretanje.
S kraja plaže trčali su prema njoj. Mašu joj u slici razmazanoj od vrućine, lelujavo, mora da je fatamorgana i briga. Ali ne, mahali su i dalje, približavali se, rasli u njenim očima. Našli su ga negdje, mrtvog, pomislila je. Potonuo je i netko ga je pronašao, na dnu. Ili je plutao. Izvukli su ga na plažu i reanimirali, ali nisu uspjeli. Sada me zovu identificirati tijelo. To je to. Kraj. Prema tome je sve oduvijek išlo.
Onaj brkati gospodin izdvojio se iz grupe koja je mahala i prvi prišao, dotrčao:
− Gospođo, našli smo ga.
− Gdje je? – pitala je Ksenija.
− U susjednoj uvali. Jedna gospođa mu je kupila sladoled. Zaigrao se s njenom unukom.
Trčala je s Mijom prema kućici sa sladoledom. Sjetila se da mu ga je obećala kupiti. Nemoguće, nije toliko dugo razgovarala s Anitom. Ili možda jest.
Ivan se igrao s plavokosom djevojčicom pored Jadranke, susjede Ksenijinih roditelja s čijom se unukom često družio u dvoru vikendice. Jadranka se odmah isprikama obratila Kseniji, govorila je nešto o sladoledu od vanilije i bijele čokolade i kako ga je njena unuka dovukla sa sobom. Rekao je da mu je mama dozvolila, a ona je glupavo povjerovala djetetu. Bit će da je mislio na dopuštenje za sladoled. Svašta je govorila, užurbano, a Ksenija je uzela Ivana, poljubila ga u čelo, obraze, prsa i kratke ruke pa spustila da se nastavi igrati. Sjela je na kamen i buljila kroz ljude koji su se polako razmicali.
Anita je stajala u gužvi i vrtjela čuperak plave kose među prstima, šešir joj je stajao pored ručnika. Krenula je prema plaži gdje je ostavila stvari. Htjela je otići prije nego što Ksenija ustane s kamena i krene prema njoj. Ksenija ju je stigla i povukla za lakat: − Oprosti!
− Sve u redu, bila si u panici za svoje dijete – čula se tuga u Anitinom glasu.
− Da, ali ne trebam zato biti zločesta prema drugima.
− U pravu si, što ja znam o djeci!
− Nisam tako mislila – Ksenija ju je blago pogledala.
− Jesi, a i dobro si mislila. Jedino dijete koje sam mogla imati sam pobacila.
− Imala si svoje razloge.
− Jesam, ali možda sam trebala roditi. Kad tebe gledam s njim, pitam se jesam li ispravno odlučila. Sad ću se zauvijek pitati.
− Anita, s razlogom si se bojala. Jako je teško biti majka mentalno zaostalom djetetu.
− Zašto ti nisi onda učinila isto?
− Jer nisam tada razmišljala o tome kao opciji. Ne razmišljamo svi jednako i ne odlučujemo svi na jednak način o svojim životima.
− Tješiš me. Nisi uvjerljiva. Na kraju, tvoje dijete je tu, kraj tebe. Moga nema.
− Što misliš kako je svaki dan strepiti koliko će još biti s tobom, koliko dugo će mu srce izdržati? Stalno ga imati na oku i paziti, a da pojma nemaš koliko ćeš ga dugo još čuvati? – Ksenija je podigla glas i nastavila govoriti povišenim tonom, dok je Anita nijemo stajala pred njom: − Što misliš kako je ne spavati mjesecima prije još jednog ultrazvuka štitnjače ili srca? Znaš li koliko ta djeca imaju problema? I ti s njima. Živjeti, a da pojma nemaš koliko dana ćeš mu još biti mama?
− Oprosti, nisam te htjela uzrujati – Anita je uhvatila Kseniju za ruku.
− Zar misliš da ja nisam bila u dvojbi? Teškoj i dugoj. A nije bilo puno vremena za odluku. Misliš da me još ponekad ne uhvati malodušnost? Odlučila si onako kako je za tebe tada bilo jedino moguće. Nisi bila spremna. Bila si mlada, i sama si to rekla. Nisi učinila ništa loše.
− Misliš?
− Reci mi, kako si se osjećala nakon pobačaja? – upitala je Anitu odlučno.
− Sram me reći.
− Grubo je ovako reći, ali znam: odahnula si. Jer si se konačno prestala bojati. Kad sam saznala da postoji mogućnost da nešto s mojim djetetom nije u redu, pobačaj je za mene bio loša odluka. Ne, tvoj čin za tebe nije bio loš. Uostalom, mlada si, živimo u vremenu s puno mogućnosti. Imaš još vremena, nemoj odustati – Ksenija je bila sigurna u ono što govori. Anita je šutjela, s rukama na leđima i očima uperenim negdje iza Ksenije, u valiće od maestrala.
Bližila se podnevna ura. Sunce je upeklo, šljunak se usijao, kupači su bježali u more. Dvije žene stajale su nasred plaže, oči u oči, a znatiželjni dječak trčkarao je oko njihovih nogu. Spotakao se i pao.
Iz zbirke “Ples u dvorištu”, Jesenski i Turk, Zagreb, 2018.
