Živjela sam dosadan život. Užasavala sam se sukoba, sa svakim sam se slagala i sad, gledano s ove daljine koju sam prevalila u sebi, može se reći da sam pomalo i plazila.
Bivšem sam momku oprostila nevjeru, lijena da se svađam, ali on meni nije oprostio kad sam u zamahu bliskosti priznala da mi se sviđa kolega s posla, iako sam tvrdila da je prolazno, što je i bilo.
Kad bi netko pogriješio, ja sam se ispričavala. Govorila sam da sam kriva i onda kad nisam bila. Ljudi to brzo oproste, svoju krivnju na tebi.
U dućan sam se jednom vratila pet dana nakon, kad sam ustanovila da mi je prodavačica vratila više.
Bila sam gladak, blistav obraz.
Živim na osmom katu nebodera u stanu jedne babe koju su poslali u dom i u kojem je, kad sam tek došla, sve odisalo štednjom i komforom u obliku pletenih prekrivača. Od moje stanarine plaćali su babi dom na Duilovu. Svaki put kad bi gazdarica došla po novce, raspitivala sam se o babi – gospođa – tako sam ju zvala. Gazdarica bi rekla da je dobro, malo je šenula, samo se šminka i dotjeruje, a ja bih slijegala ramenima, suosjećala. Vjerovala sam tada da mi je stalo, kunem se.
Kat iznad mene živio je susjed Tiho, njegova žena Kata i njihovih nekoliko djece. Susjed Tiho bio mi je drag, dobar tip koji je cijeli život štedio da bi kupio crnu, sjajeću mašinu i uparkirao je pred našim neboderom s kojeg se trunila fasadna boja.
Baš kao u pjesmi, susjed Tiho je jednog vikenda ravno iz salona dovezao svog ulaštenog audija čija je jedna guma koštala više nego moja stara metalik fiesta, moje godište. I baš kao u pjesmi, pola zgrade došlo ga je gledati pri tom manevru, a on je parkirao polako, naglašeno škiljio u retrovizor, rastezao bradu do prsa, motao volan rastvorenim dlanom. Njegova djeca slikala su se s autom, pa on i žena, zagrljeni, pa on za volanom. Plaća koju Kata neće za života zaraditi, bila je tu pred njom, crna i sjajna, mirisala je na kožu, a mi smo tapšali i dragali susjeda Tihu.
Gospodar prstenova, tako ga je zvao.
Susjed Tiho i ja uvijek bismo popričali u liftu, razmijenili novosti. Otkako je kupio audija, bazu s Gospodarom prstenova čula sam milijun puta jer ponavljao ju je svaki put kad bi susreo nekoga koga dotad nije. I svi su se smijali i smijala sam se i ja, svaki put.
One noći zadržala sam se s kolegama u kafiću. Popila sam više nego sam namjeravala, ali sam se i dalje osjećala potpuno trijeznom i sposobnom. Samo mi se smijuljilo i obrazi su mi postajali ružičasti, ništa više.
Uvukla sam auto iza zgrade, vidjela da, začudo, još ima mjesta i to baš kraj Gospodara prstenova, smotala volan, krivo procijenila i desnom stranom svoje fieste ostrugala guzicu i branik Gospodara prstenova.
Želudac mi je najednom bio u ustima. Ne znam što me pokrenulo, no već idućeg trenutka sam vozila prema izlazu s parkinga, ostavila auto nekoliko ulica dalje, praktički u drugom kvartu i vratila se pješke vidjeti što sam učinila.
Ono u što sam bila sigurna bilo je da nemam ni za radio, a kamoli za branik i boju Gospodaru prstenova. Odvukla sam se skalama do stana i cijelu noć probdjela na prozoru, skrivena iza roleta. Mislila sam se je li me tko vidio. Što da je netko baš tada, onako iz dosade, bacio pogled kroz prozor?
Kad te noći nitko nije izašao, zvala sam na posao javiti da sam bolesna. Ostala sam pored prozora i vjerojatno zaspala jer ih nisam vidjela da izlaze. Cijela susjedova obitelj sjatila se oko Gospodara, kričeći, psujući, zapomažući. Proklinjali su me, zvali pederom i kučkom, pitali se gdje mi je obraz.
Ja, koja nikada dotad nisam nikoga oštetila, koja sam plaćala račune istog dana kad bi stigli, koja nikad nisam oštetila državu, zatajila doprinose, koja sam se vraćala u trgovinu kad bi mi vratili više; ta ja lagala sam da nemam pojma tko je naguzio našeg susjeda.
Sve sam manje spavala i jela. Moje kopnjenje hvatalo je zalet. Počela sam sanjati Gospodara prstenova i susjeda kako ga maže, glanca i lašti uvijek mekanom jelenjom kožom. Rekla mi je Kata da mu je opao kolesterol otkako je kupio audija. Sad umjesto da žvače nešto pred tv-om nakon ručka, izađe i liže auto.
Budila sam se u vodi. U liftu sam se neprirodno zagledala u ljude, održavala kontakte očima koje oni nisu mogli izdržati, sve kako bih otkrila nekakav znak da me netko od njih vidio.
Misli su mi bile blokirane samo na onom događaju. Nisam se sjećala što govorim, niti jesam li jela. Nekoliko puta zaredom palila sam pranje čiste robe u mašini. Ostavljala sam pegle upaljene, obje, i za kosu i za robu. Hrana mi je zagarala, pećnica pištala. Zaboravljala sam u kojoj smjeni radim i jedini mir i zadovoljstvo pružalo mi je sjedenje iza roleta i gledanje auta na parkiralištu pred zgradom.
Bilo mi je žao susjeda Tihe. On je bio pogođen ovom nepravdom gotovo jednako koliko i ja. Zvao je i policiju, isprašili su ga, nemaju oni ništa s tim. Kleo se da će svaki dan stražariti na parkingu, kolesterol mu je opet bio previsok. A ja sam šutjela.
I izgleda da je bilo potrebno samo to, dovoljno dugo šutjeti. Trebalo je izdržati nelagodu samo taj prvi put. Uskoro se zaboravilo da je netko naštetio Gospodaru prstenova, a ja sam se odjednom osjetila moćnom, silnijom od sjajne, crne mašine.
Poželjela sam još. Tog osjećaja da te koža grebe, da ti život pod prstima škripi, da radiš nešto tajno, da više nisi dosadna. Javila sam se bivšem momku, zajedno smo se skrivali od njegove zaručnice. Više nisam pitala za ludu babu. Kad bi mi se ukazala prilika, ukrala bih s posla i platila si frizuru ili ručak. Kad bi netko pogriješio, potrudila bih se da ne zaboravi.
Zabavljala sam se. Zapravo, još se zabavljam. Tražim uzbuđenje i čekam da vidim razliku, čekam da vidim dođe li na isto, živjela kao otirač ili kao ona što je oštetila Gospodara prstenova.
