Pun mi je kurac ovog spremanja u mraku, mislila je, pa je li normalno da ja s trideset i jednom godinom moram prekapati po ormaru u mrkloj sobi jer ova budaletina još spava. Nekim ženama dečko (ili još bolje – muž!) ujutro pripremi doručak, probudi ih miris svježe kuhane kave, a ja živim k’o krtica i još mu donosim kruh na stol, ma ‘ajde kvragu više.
Kada je napipala sako i košulju i strgnula ih s vješalice, otišla je u kuhinju (koju je od „sobe“ dijelila samo zavjesa), skinula traperice s radijatora, procijenila da su suhe pa se počela odijevati. Ovo je već treći mjesec da radi u marketinškoj agenciji, na pripravničkoj je plaći, ali Bože moj, bolje i to nego raditi u školi kao prije. Kad s preko trideset odlučiš promijeniti karijeru, onda je to tako. Izdržat će, još malo pa će i plaća porasti, barem su joj tako obećali, a onda će si moći priuštiti sve ono o čemu sanja. Nisu to neke velike želje, skromna je, samo želi i ona jednom imati što okačiti na jebeni Instagram, ne sramiti se „svog“ minijaturnog ogavnog stana, ne kupovati više u second handu i ne jesti najjeftiniju hranu. Romantizacija siromaštva i snatrenje o životu od ljubavi, pjesama i pički materinih odavno su ju napustili i želi napokon početi živjeti. S Filipom je veže deset zajedničkih godina i sjećanje na to kako su se ludo zaljubili i što su sve prošli skupa. I dalje ga voli, naravno da ga voli, ali želi da se trgne, da odraste, da zajedno idu prema nečem boljem. Zatresla je glavom da odagna teške misli najranije ujutro pa požurila na tramvaj.
***
Probudila ga je anksioznost. Shit, shit, shit, opet je već podne, sad će ona vidjet’ da nisam bio online od sinoć i znat će da sam dosad spavao i nisam nahranio Kafku, prohujalo mu je kroz glavu. Jebemu mater i iguani i ‘ko ju je doveo. Jedan pijani emo razgovor i eto sranja.
Kad je prije mjesec dana nakon proslave rođenja djeteta zajedničkih prijatelja rekao Ivi da bi i on htio da imaju bebu, najprije se rastopila, a onda odmah sutradan, trijezna i racionalna, oplela po razlozima zašto ne mogu. Te mala garsonijera, te nemaju novca, te on se mora zaposliti… Već tad se pokajao i bio spreman povući se, a onda je predložila da najprije nabave kućnog ljubimca. Da se pokušaju zajedno brinuti o trećem biću koje nužno ovisi upravo o njima dvoma. Pas se nametnuo kao logičan prvi izbor. Pas?! Uspaničio se: to znači ustajanje rano ujutro, šetnje i po kiši i snijegu, čišćenje blata s cipela, skupljanje govana, a ne, ne, ne hvala, jebote. Na mačke je ona alergična, to je brzo otpalo. Hrčak – dosadan. Ptice – ne gase se ni navečer. Iguana!, predložio je sav sretan. Začudo, pristala je.
***
Zadnji put online sinoć u 23.48. Bioritam novorođenčeta, jebote, spava 12 sati. I onda kaže da bi bebu. Pa on je beba! Kriste. Ja na pola radnog dana, a on vjerojatno tek skida krmelje. Dokad ćemo moći ovako?
Mobitel je zavibrirao na stolu. Whatsapp poruka od njega. Slika Kafke u terariju kako jede komadić brokule. Ajde, bar mu je dao jesti. Nije bila loša ta ideja o ljubimcu, zasad sve ide dobro i zaista im je unio dosta živosti u svakodnevicu. Nije tipični kućni ljubimac kao pas ili mačka, ali i s iguanom se može razviti nekakav odnos. Osim toga, ne bi to priznala javno, ali uživala je u činjenici da je Kafka tako neobičan i egzotičan i godila su joj brojna pitanja i reakcije koje su pristizale svaki put kad bi ga stavila na story. To je unosilo neki dašak zanimljivosti u njezin, smatrala je, bezličan život.
Slador naš!, odgovorila je na poruku. Jesi se naspavao?, napisala je pa izbrisala, da ne ispadne pasivno-agresivna. Umjesto toga natipkala je: hoces izvadit sarmu iz leda pliz i oguliti krumpir dok ja dodem? pa cu ja napraviti pire kad dodem. kiss
***
Lijeno se povlačio po stanu i ovlaš smišljao plan za dan. Bitno je samo da ne zaboravi odlediti tu sarmu što je rekla, inače je posve slobodan. Mogao bih pogledati nešto na Netflixu, gricnuti nešto, pa dalje lagano, mislio je.
Nakon epizoda i epizoda serije pogled mu je pao na Kafku. Koja legenda s ovom krijestom što izgleda k’o podbradak, hahah. Odlučio ga počastiti i desertom – graškom i gljivama. Objema je rukama podigao teški poklopac i odložio ga na krevet. Životinja se prvo ukipila, dobro promotrila oko sebe pa otišla u kut terarija. Još uvijek se nisu sprijateljili toliko da ga može izvaditi van i igrati se s njim, piše na internetu da se privrženost stvori tek nakon nekoliko godina. Čim je ugledao grašak i gljive, svoju omiljenu hranu, Kafka se počeo kretati tamo-amo po staklenom prostoru. Filip mu je spustio hranu u zdjelicu, uzeo poklopac i krenuo ga vratiti na mjesto, ali poklopac mu je nekako nespretno iskliznuo iz ruku i pao okomito – točno na iguanu. Prostorijom se prolomilo nešto nalik na grozomoran krik, dotad nikad čujen, odvratan zvuk boli i gnjeva. Filip je uspaničeno pogledao u terarij i shvatio: rep, još uvijek pomičan, nalazio se nekoliko centimetara udaljen od Kafke, neupitno posve odvojen od ostatka njegova tijela. Isuse, Isuse, Isuse, bilo je jedino što je uspio artikulirati u mislima.
***
Još sat vremena i idem doma, dobro je, dan je bio sasvim okej zasad, mislila je. Klijent je zadovoljan, s kolegama je u dobrim odnosima, pozvali su je i na pivu u petak nakon posla, sve nekako ide kako treba. Samo da na ljeto dobije posao za stalno, pa možda uspiju i dignuti neki mali kredit i napokon plaćati nešto svoje, a ne bacati novac na stanarinu u podstanarskim memljivim stanovima.
Iz razmišljanja je prene Nikola. Iva, možeš malo doći u moj ured? Automatske negativne misli posve su joj zaposjele um iste sekunde: Evo ga, čim pomislim da je sve dobro, odmah neko sranje, šta sad može bit’, šta sam sad zasrala? Nekoliko je puta progutala slinu, duboko udahnula pa krenula prema Nikoli trudeći se izgledati nonšalantno: Naravno, evo me. Zatvori vrata, pliz, rekao je Nikola odmah i pokazao joj rukom na kauč pored njegova stola. Sjela je i podigla obrve kao da govori: Reci.
Čuj, Iva, znam da smo ti rekli da ćemo nakon šest mjeseci razgovarati u ugovoru za stalno i povišici, ali evo, nešto smo malo pričali i uz feedbackove ostalih kolega, došli do zaključka daaa… Srce joj je divljački lupalo. … Da nemamo kaj čekat’. Mi smo zadovoljni, klijenti su zadovoljni, kampanje idu, mislim da je to to. Pa eto, da čujem i tvoj stav, kakvi su ti planovi, vidiš li se ovdje… Vidim!, prekinula ga je nespretno.
Izašla je iz Nikolina ureda, presretna i u nevjerici i odmah uzela mobitel u ruke: zajebi sarmu, ako nisi još izvadio iz leda ni nemoj (ako jesi, stavi u frizider pa cemo sutra), danas jedemo vani! imam super vijesti, pricam ti doma
***
A u kurac, kakve sad mrtve super vijesti, nadam se da su dovoljno super da izbrišu činjenicu da sam Kafki odsjekao jebeni rep!, panično je razmišljao Filip povlačeći zadnje dimove spasonosnog džointa za smirenje. Doslovno u ovom trenutku ne znam ni gdje je ovaj bezrepi monstrum, može biti bilo gdje, a, bogami, nije dobro raspoložen.
Tad začuje nešto poput siktanja. Srećom, u tih dvadeset kvadrata garsonijere bilo je lako locirati zvuk. Evo ga, ispod kreveta je!, uskliknuo je Filip. Kafka je stajao u kutu i vrtio glavom u svim smjerovima, a nazubljena krijesta na leđima izgledala mu je nikad oštrije. Šta ću sad, šta da radim, koga da zovem? Veterinara? Da, probat ću tako, pokušavao je biti racionalan. Dok je bezuspješno birao brojeve raznih veterinara u gradu i stalno dobivao manje-više isti odgovor (nažalost, ne znamo toliko o liječenju iguana), nervozno je hodao po sobi gore-dolje. Siktanje je postajalo sve glasnije i sve više nalik vrisku i cviležu. Odjednom, još uvijek sa slušalicom na uhu, primijetio je da se ispod kreveta nešto čudno zbiva. Kao da se cijeli krevet dobro zatresao. I kao da dolje nešto lagano bljeska. Je li to moguće? Haluciniram li ja? Je li moguće da me ona mini truba toliko oprala?
Zvono na vratima prekinulo mu je bjesomučne misli. Otvorio je vrata, pokušavajući izgledati što normalnije. Nije mu uspjelo. Šta je tebi, jebote, blijed si ko krpa?, Iva ga je skužila odmah s vrata. Aha, naravno, opet si pušio, zakolutala je očima s prvim udahom kad je zakoračila u stan. Pogledala je u prazan terarij pa se s upitnikom nad glavom okrenula Filipu. Di je Kafka? Filip ju je samo nemoćno gledao. M-mislim da je… Filipe, jebote, di je?! Uto se začulo nešto nalik plaču. Sad već oboje posve zbunjeni, razmijenili su poglede prepune pitanja. Ispod kreveta, ja mislim, protisnuo je Filip. Iva je kleknula na pod pa provirila glavom ispod kreveta. Među prašinom i par zalutalih Filipovih čarapa gledala su je dva – plava i uplakana – dječja oka.
