Ariana Harwicz, Ubij se, ljubavi, sa španjolskog prevela Duška Gerić Koren, Hena com, 2019.
Ispisan iz perspektive žene koja leži u travi pred svojom kućom u neimenovanu zabačenom selu, držeći nož u ruci i promatrajući svojega muža i dijete, Ubij se ljubavi roman je koji čitatelja uranja ravno u protagonističinu poljuljanu psihu. Riječ je o debitantskom romanu Ariane Harwicz (1977., Buenos Aires), argentinske spisateljice uspoređivane s Virginijom Woolf i Sylvijom Plath i jedne od najupečatljivijih autorica suvremene argentinske književnosti. S romanom je bila u finalu za nagradu „Republic of Consciousness 2018“ i nominirana za nagradu „Man Booker International 2018“.
Njezinu prozu karakterizira nasilje, erotika, ironija i direktna kritika klišejā vezanih uz obiteljske odnose i konvencionalne veze. Ova nevelika knjiga (stotinjak stranica) začuđujuće je snažna i ostavlja čitatelja s osjećajem ako ne nemira i nelagode, a onda barem iznenađenja.
Kompozicijski, roman je podijeljen na mnoge kratke dijelove, dugačke od tek pasusa do dvije-tri stranice. Iako kratak, roman se ne čita toliko brzo koliko bi se možda očekivalo. Roman je ispisan u ich formi, kao frenetična struja svijesti, a pozicija pripovjedača tek se mjestimice poljuljava. Naime, u par navrata ulogu naratora preuzima protagonističin prvi susjed koji je onda promatra, mentalno secira i pokušava dokučiti, no to i dalje zapravo progovara protagonistica, pokušavajući se vidjeti tuđim očima, zamisliti kakav dojam ostavlja na neutralnoga promatrača, poput tog susjeda. Pratimo, dakle, bezimenu junakinju koja se od prve do posljednje stranice ove knjige bori sa svojim demonima – osjeća se zarobljenom, a čezne za slobodom, prihvaća svoju ulogu autsajdera dok žudi za pripadanjem, želi biti dobra majka i žena, a istodobno ima poriv upotrijebiti pištolj ili nož ili proletjeti kroz staklena vrata. Visokoobrazovana, načitana i navikla na grad, sada je zapela na selu gdje vrijede drugi zakoni koji se neminovno odnose i na nju. Tek je rodila i uloga majke joj, u najmanju ruku, teško pada. Prestravljena je banalnošću svakodnevice i stiješnjena u okvire obiteljskog života, a sva njezina nastojanja da ispuni svoje bračne i majčinske dužnosti padaju u vodu pod teretom njezinih mračnih, maničnih, na mahove stravičnih misli. Upravo je na tim mislima satkano ovo djelo, na procijepu između nemoći i psihoze žene koja je u svojoj muci sama.
Iako nije nigdje izrijekom spomenuta, tema postporođajne depresije poput tamne sjene titra nad svakim retkom ovoga romana. Iščitava se iscrpljenost glavne junakinje, začarani krug umora i brige, depersonalizacija i očaj. Protagonistica naprosto posrće pod težinom svih obveza koje malo dijete nameće i premda se o djetetu brine i voli ga, na momente gubi razum, odaje se suicidalnim i sadističkim mislima i kao da traži bijeg od zagušujuće svakodnevice u – ludilu.
Osim depresije, važna je tema, iako mnogo suptilnija u romanu, bivanje strankinjom u tuđoj zemlji. Ta je komponenta unesena vrlo nenametljivo, tek na par mjesta dâ se iščitati da je riječ o ženi koja je doselila u Francusku, u neko dislocirano selo, da ne zna ni jezik najbolje i da je svjesna svoje pozicije Drugoga. No čini se da više od same promjene zemalja protagonisticu mori dihotomija selo – grad, odnosno da na selu ne umije uživati u svemu pozitivnome što ono nudi, već tone pod balastom seoske dosade, zadrtosti i jednoumlja. Kada na radiju čuje književnu kritiku koja govori o Gospođi Dalloway, osvijesti si da odavno nije čula riječi poput „međupovezanost“ i uopće išta što je povezuje s „prošlim životom“, knjigama, kulturom i intelektualnim miljeom. Taj bljesak intertekstualnosti u romanu vjerojatno nije slučajan – dalo bi se naći poveznicā između glavne junakinje s protagonisticom Virginije Wolf – samoopažanje, smještanje same sebe u okvirima koje društvo nameće, depresija, itd.
Nadalje, treba spomenuti i temu obitelji kao institucije koja u romanu funkcionira i kao simbol svojevrsnog zatočeništva za protagonisticu. Društvene norme i obrasci „normalnog“ ponašanja za protagonisticu su veliki kamen spoticanja. Običan odlazak kod prijatelja na dječji rođendan ili izlet na more za nju je plodno tlo da se pretvori u katastrofu. Pitanja o zdravstvenom, mirovinskom, traženju posla, vrtiću dovode je do ruba ludila. Brak njezinih svekra i svekrve prestravljuje je – nema u tom odnosu ništa dublje ni uzvišenije od cimerstva i sve je banalno, ustaljeno, učmalo. Iako ima podršku muža koji je voli i spreman je pomoći kako god zna, osjećaj usamljenosti i neshvaćenosti ne jenjava, pa utjehu traži i u – preljubu. To, uz zdvajanje nad životom i osjećaj praznine neodoljivo podsjeća na Madame Bovary, ali Harwiczina junakinja ni u jednom trenutku nije nesigurna što bi trebala, kako bi se trebala ponašati i što je ispravno, ona itekako zna što se od nje očekuje i što mora, ali ponekad jednostavno ne uspijeva.
Na stilskoj razini, riječ je o vividnom i snažnom štivu prepunom nasilnih scena koje se, ipak, uglavnom odvijaju u protagonističinoj mašti, ali poneke i na javi. Brutalno iskrena i natopljena nasiljem (Ležala sam na travi, među srušenim stablima, i osjećala vrelinu sunčeve zrake na dlanu, kao da u ruci držim nož kojim ću si žustrim zamahom razrezati vratnu venu i nasmrt iskrvariti.), proza Ariane Harwicz istodobno je i lirična, ritmična – svakako, stilski upečatljiva (Smrt je prisutna u vatri, tepihu, zastorima, u zraku zatvorenom u seljačkim ormarima i srebrnini. U vazi bez cvijeća. Smrt kaplje iz kišobrana sklopljenih pokraj vrata.).
Druga nezaobilazna i lako uočljiva stilska karakteristika ovoga romana leži u golemoj prisutnosti životinja, koje ovdje imaju mnogostruku ulogu – junakinja romana s njima se uspoređuje (Tražim nekoga tko bi me potresao poput pogleda na umiruću životinju. A kada me nadvlada žudnja, ja sam krava pognute glave. A kada gorim od želje, ja sam jelen koji ulazi u šumu kao što ženik ulazi u crkvu.), poprima njihova obilježja, u životinjama pronalazi utjehu i mir (Otvorila sam je i pojurila u potragu, trebao mi je susret s njegovim rogovima. Jelene moj, dragi moj jelene, jedini moj, nadam se da si tamo negdje.), ali se i iživljava nad njima, priznajući svoje sadističke crte (Kad živiš na selu, cijeli dan možeš nešto ubijati. Prije sam to mrzila, ali sad uživam.). Roman, ukratko, vrvi scenama sa životinjama, na koje junakinja nabasa u šumi, koje ciljano traži da je utješe, koje ubija i gnječi, koje zamišlja u bizarnim orgijama. Te su scene mahom snovite, nadrealne. Usko povezano sa životinjama, treba spomenuti i prirodu općenito koja također u romanu ima ambivalentnu ulogu – koliko god da je predivna i umirujuća (Gledam stablo oraha i razmišljam o tome kako ga volim više nego ljude.), toliko je za protagonisticu divlja i zastrašujuća (Stabla u šumi izgledala su poput propetih tigrova.). Ne manjka ni antropomorfnih obilježja koja se pridaju životinjama, ali ni obrnuto – zoomorfnih koje protagonistica lijepi sebi, mužu, pa i djetetu. Moglo bi se reći da se glavna junakinja osjeća sapetom poput životinje u kavezu, pri čemu je njezin kavez institucija obitelji. Veza s prirodom i životinjama, kakva god, neupitno je važan element proze Ariane Harwicz.
Izostanak ikakvih imena (likova, mjesta), unutarnji monolog koji je istovremeno i sirov i poetičan, smjene pripovjedača i tema koja je sama po sebi uznemirujuća ne čine ovo djelo lakim za čitanje. Ubij se, ljubavi možda nije ugodno ni lako štivo, ali to nikako ne bi trebala biti prepreka u uzimanju ove knjige u ruke – premda je riječ o gustom, osobnom, na momente nelagodnom štivu, ovo je nesumnjivo kvalitetan, originalan roman istančana stila o kojemu se razmišlja i nakon čitanja.
